Vani je bio parkiran SKUPI TOYOTA terenac. Bernardica ga je valjda dobila od države da po neprohodnim putovima Dalmatinske zagore izvršava misiju pooplođivanja Hrvatske

Ljubavnica od mog starog Ljilja Đomlina imala je nakon poroda problema s previše mlijeka u dojkama. Liptilo je iz nje, mali Gojko nije mogao sve to posisati koliko god da je imao dobar apetit, bluza joj je bila stalno mokra.

Onda je na Veliku Gospu došla u posjet u Oćestvovo ministrica socijalne skrbi Bernardica Juretić. Moj stari ju je mjesecima opsjedao, tražio da mu kod javnog bilježnika potpiše garanciju da će mu država isplatit u predizbornoj kampanji obećanih tisuću eura za svako rođeno dijete. Preko toga su se dosta i zbližili, stari ju je jednom besplatno vozio u svom taksiju na klape u Omišu.

Čim je zakoračila u Ljijinu kuću u Oćestvovu, ova joj se počela žalit na mog starog, kako joj se nakon što je rodila ne želi ni približiti, kamoli spavat s njom u istom krevetu.

“BIŽI, BERNARDICE MOJA, od mene ki da san kužna.”

Stari se počeo izmotavat da ima fobiju od majčinskog mlijeka nakon što je u Araličinom romanu “Put bez sna” pročitao scenu u kojem neka siromašna žena dođe u grad u posjet svom sinu studentu koji je uzeo u najam sobu u nekoj gospodskoj kući. Dok razgovaraju, šikne joj iz dojke mlijeko jer je nedavno rodila deseto dijete. Sin pokupi sve fine, porculanske šalice iz vitrine i postavi ih pod majčinu dojku poput lavora pod poplavljeni strop. Majka je svih pet šalica napunila do vrha. Kad je kasnije gazdarica vidjela za šta je student upotrijebio njezine ukrasne šalice, grubo ga je potjerala iz kuće.

“Na sramotu je toj gazdarici što se gadila majčinskog mlijeka. Nema ništa svetije od toga. Grijeh je gaditi se majčinskog mlijeka. Zato nam danas i je tako kako nam je. Majke više ne žele dojiti, uzimaju štetne tablete da im isuši mlijeko u dojkama… Djecu hrane umjetnim mlijekom iz Japana”, Bernardica je očitala starom bukvicu.

“Čim nam vaše ministarstvo uplati onih tisuću eura za rođeno dijete, platit ću seansu kod psihijatra pa nek mi hipnozom izbriše iz mozga tu fobiju”, lukavo će stari.

“Usput mu može pobrisat i želju za alkoholom, cigaretama… Pola svoje braniteljske pemzije potroši na to!” Ljilja je platnenu pelenu zavukla pod bluzu i energičnim pokretima pobrisala mokru dojku.

“Ne treba njemu nikakav psihijatar, evo danas je Velika Gospa, otiđite pješke u Sinj i ponizno zamolite Gospu da vam ona očisti dušu! Ona naspram psihijatara čisti kao Domestos naspram obične vode”, Bernardica je posegnula za jednostavnom prispodobom kakvima su se služili sinjski svećenici da bi običnim pučanima što plastičnije dočarali pojedine biblijske poruke.

“Pa, baš bi mogao malo protegnut noge, stalno sam u kući”, živnuo je stari.

“Ali nemojte to doživit kao običan izlet… To mora bit hodočašće. Nakon kojeg ćete se okrijepljeni vratit svojoj partnerici i poradit na novom djetetu. Žene su najplodnije nakon poroda. Kao zemlja iz koje iščupaš mrkvu, repu… Odmah u rupu treba zasadit novo sjeme kako bi dogodine ponovo dala bogat urod!” Bernardica je nastavila sa svojim inventivnim prispodobama, baš je bila u elementu, djelovala je kao da se ponovo sprema zarediti.

“Još jedno da pravim! Pa ja sam ih državi već troje napravio! Slavicu, malog Gojka i ovog tu parazita koji me koštao ko svetog Petra kajgana!” pokazao je stari na mene koji sam mamuran đonjao prevaljen na kauču ispod uramljenog goblena jelena na pojilištu.

“Istina, ovo mu je triće dite… A vi ste za triće obećali dat kombi! Evo, čuvam članak iz Slobodne u kojem ste rekli: za triće dite davat ćemo kombi! A mom čoviku itekako triba kombi. Puno bi više zaradija da taksira u kombiju. Pogotovo kad je Ultra”, opet je Ljilja ušla u spiku iz “Prosjaka i sinova”.

“Vi ste krivo shvatili… Ja sam rekla da će obitelji s trećim djetetom bit oslobođene plaćanja poreza na kupnju kombija… U kojima bi se vozile mnogočlane hrvatske obitelji…” uspetljala se Bernardica.

Stari je razmaknuo zavjese. Vani je bio parkiran skupi Toyota terenac. Bernardica ga je valjda dobila od države da po neprohodnim putevima Dalmatinske zagore izvršava misiju pooplođivanja Hrvatske.

“Ma, jeste vi to meni, Bernardice, dovezli ovaj terenac za moje treće dijete! Ma, to mi je još bolje od kombija. Za turiste ću s ovim đipom napravit safari po Dalmatinskoj zagori!” kliknuo je stari i pojurio pred kuću.

Sjeo je u terenac.

“SAD JE VEĆ SKORO DESET. Ako krenem pješke, molit Gospu da me oslobodi fobije od majčinskog mlijeka, neću u Sinj stić do ponoći. Proći će mi Gospa! Zaletit ću se ja ovim svojim novim terencem do nje! Sve žene vole da muški voze bijesna auta, a i Gospa je žena! Šutnula bi me da joj dopužem na nogama ko oni pederi bez vozačke!” viknuo je stari kroz prozor, upalio motor i zapičio na cestu.

Bernardica je izjurila za njim, ali bilo je prekasno. Samo se nagutala prašine na cesti koju je stari ostavio za sobom.

“Zovite policiju! Ukrao mi je moju novu Tojotu”, poviknula je, kašljući.

Ljilja je izašla do nje s malim Gojkom u naručju.

“Ovo će vas, Bernardice moja, naučit da izvršite obećanja. Grijota je pogazit obećanje.”

“Ali kako ću sad natrag u Sinj!?”

“Na noge! Ki nekad naši stari koji su virovali u tradiciju, koji su držali do svoje riči! Nije valjda da se bojite da će vam se od vrućine istopit te vaše japanske obrve… I ja bi tila da mi naprave takve… A ne da imam ovakve raščupane ki Mesić! Al niman vrimena… Moram se bavit s dicon, kuvat, peglat, minjat pelene!”

Toliko je energično to izgovorila da se malom Gojku, koji je visio na njoj kao koala, izmaknula dojka iz usta. Iz bradavice je šiknulo mlijeko po Bernardici.

“Fuj!” otelo joj se.

“Ne grišite dušu, Bernardice! Rekli ste da je majčino mliko svetinja!” Ljilja je ponovo tutnula bradavicu u Gojkova usta.