Napokon da mi jedno ljeto ovako dobro počne. Na moru sam, u Šibeniku. Oko vrata, kao krava zvonce, imam obješenu akreditaciju za 62. Međunarodni dječji festival. Nacional je medijski pokrovitelj tog festivala. Sjedim na tribinama kazališta na otvorenom na Trgu Republike Hrvatske. Gledam predstavu “Ježeva kućica”. Predstavu svirkom prati Zagrebačka filharmonija. Vraćaju mi se sjećanja kad sam se kao mali uživljavao da sam Ježurka Ježić. Baku sam tjerao da bude lija, djed je morao biti vuk, a moj stari divlja svinja.

Ženska pored mene u gledalištu svako malo izvadi dojku i doji bebu koju drži u naručju. Nekako ispadne da mi baš uvijek pogled skrene prema njoj u trenutku kad vadi tu svoju hraniteljsku dojku.

Nakon predstave – domjenak. Na kojem pijem vino i žalim se ravnatelju šibenskog HNK Jakovu Biliću na smještaj koji sam dobio. Soba u Vodicama. Kod neke starice koja me terorizira, hrani me ogavnom kašom i stalno viče na mene da preglasno hodam po sobi.

“Ako Zagrebačka filharmonija može odsjedat u Vodicama i svaku večer dolazit u Šibenik, zašto vi ne biste mogli. I zašto se žalite na hranu? Velika je kriza, a na jesen bi mogla nastupiti i glad”, zloguko će Bilić, kao njegov prezimenjak Branimir Bilić dok je u svojoj emisiji upozoravao na moralnu propast Hrvata.

“Uostalom, šta se žališ, u kuverti s akreditacijom dobio si bonove za ručkove i večere u hotelu Jadran.”

Problijedim. Prokleti užas! Ja sam mislio da sam to u kuverti s akreditacijom dobio karte za sve predstave na Festivalu. I sve ih odmah bacio u more, jer naravno da mi na kraj pameti nije bilo ići gledat na ovoj vrućini nekakve predstave za djecu. Ostavio sam samo jednu kartu za “Ježevu kućicu”. A na ulazu me pustio zbog akreditacije oko vrata, a ne jer sam mu pokazao ulaznicu, odnosno bon za večeru u restoranu.

Ajajajaj, kakav sam prokleti moron!

Brzo navalim na šibenski pršut i sir na domjenačkom stolu da spasim šta se spasit dade. Skoro laktom izbijem ministrici Obuljen tanjur s rižotom. Na glavi joj klobuk kao onaj skakavac Flip iz “Pčelice Maje”, djeca joj ga na Festivalu poklonila.

A onda začujem iza sebe:

“Vidi gospodina, žalio mi se u Zagrebu da nema gdje živjet, a on se tu šepiri po Jadranu.”

To mi je izgovorio Milanovićev savjetnik za kulturu Zdravko Zima. Taj je stvarno znao donijeti zimu čak i u najljepše ljeto.

“Gledajte svoja posla, ako ih uopće imate, jer savjetovat Milanovića o kulturi je kao da si savjetnik u Ministarstvu za istraživanje ruda i gubljenje vremena. Ovdje sam samo zato što su se mojoj nesreći smilovali ljudi iz šibenskog HNK i udijelili mi apartmančić, moju trenutnu slobodicu sve dok traje dječji šibenski festival. Kasnije ću opet plakat kao dijete. A sad moram u svoju kućicu jer je daleko… Ne želim da me uhvati noć”, požurio sam za filharmoničarima.

Ali ova jedna violinistica ne pušta me u autobus, jer da sam sav isprolijevan fažolom. A to su bili ostaci one odvratne fažolne kaše s kojom me tovi ona stara kod koje sobu imam.

Preostaje mi pješke do Vodica. Hodam po šibenskoj rivi. Spazim jahtu koja je guzicom usidrena na rivi.

Taj stražnji dio joj je poput zamamne stražnjice neke njegovane bogatašice. Nad ogradom vijori britanska zastava. Ne mogu odolit, po mostiću se prebacim na jahtu. Sve miriši po novom, skupom namještaju. Pod je ulašten… Uh, poskliznuo sam se, u zadnji čas se uhvatio za rub zastave. Iz kabine na stražnju palubu istrčava neki plavokosi tip u mornarskoj majici. Ne skida pogled s moje akreditacije.

“Job tvoju mat!” promrsi.

Zdimi natrag u kabinu. A ja shvatim da u ruci držim rusku zastavu preko koje je samo selotejpom nemarno bila zakeljena britanska. O, jebote… Ne stižem dalje mislit o tome jer iz kabine izađe podeblji tip, riđe zalizane kose. Pruža mi svoju tustu, bijelu ruku. Sergej, predstavlja se. Nastavlja blagim glasom:

“Tovariš revizor, njet problema!”.

Pokazuje mi na bijelu foteljetinu.

“Kak dela? Harašo?”

“Harašo”, ponavljam za njim.

Zavalim se u fotelju kao aga.

“Votka? Kavijar? Djevuške?” čujem crvenokosog.

“Spasibo”, sjetim se te riječi iz jednog dokumentarca o Staljinu.

Iznijeli su pred mene na stol sve osim djevuški. Djevuške valjda dolaze u neko kasnije doba. Nalijevao sam se votkom, gostio ribljom ikrom, a kad me votka previše zanjihala na stražnjoj palubi zalegao sam na kauču, kapetan me pokrio plahtom. Ljuljuškao sam se na jahti i s kauča promatrao otužne turiste kako sa sladoledima bauljaju po rivi.

Oka dva iza ponoći, spazim kako mi se približavaju ministrica Obuljen, šibenski suverenist Zekanović i Zdravko Zima. U mozgu natopljenom ruskom votkom sine mi da to oni dolaze špijunirat kakva je to točno kućica mene Ježurke Ježića. U ministrici sam vidio mudru, dubrovačku liju, Zima je u faci bio pljunuti vuk, Zekanović… On s onim svojim blago isturenim zubima i prezimenom nikako nije mogao bit divlja svinja iz “Ježeve kućice”, nego zec. I baš je skakutao oko ministrice kao zec koji se ulaguje liji.

“Ohoho, vidi ti Svirca, ruski igrač”, Zima se s nekom dragošću zagledao u rusku zastavu iznad mog kauča.

Podignem se. Zapuše vjetar. Toliko jak da je ministrici klobuk s glave odnio meni na jahtu. Kad sam joj ga htio vratit, zgroženo je zamahala rukama, ne, ne želi ga natrag, ne želi ništa s ruske jahte.

Nakon što je promrsio da će s ovo s ruskom jahtom sigurno zanimat Milanovića, Zima i njegova mala družina nastave prema hotelu Jadran. Moj ruski domaćin iznese još votke i dojavi da uskoro dolaze i djevuške. Ljuljkajući se na jahti prođe mi glavom kako je ona dojka prepuna mlijeka na predstavi Ježurke Ježića bila predznak obilja koje me čeka ovdje u Šibeniku.