Pred svaki Božić pomamim se napisat božićnu priču, ali problem je što nisam u stanju izmišljat, smara me to, ne želim biti poput nekog senilnog djedice koji uz kaminsku vatru priglupoj djeci priča bajke. Dakle, morao sam strpljivo čekat da mi život, kao konobar blagdansku puricu, iznese na pladnju božićnu priču.

Činilo se da sam ove godine napokon dočekao. Stigla mi je pozivnica za predsjedničin tradicionalni božićni domjenak. Na kuverti je bio otisnut raskošan žig predsjedničkog ureda. Poštar se skanjivao. Glasno komentirao da je to sigurno neka greška. Susjedi iz okolnih stanova radoznalo su se išuljavali na stubište, osluškivali što se događa, a ja sam govorio što sam glasnije mogao, neka svi čuju da je njihov omraženi susjed sa zadnjeg kata dobio pozivnicu na božićni domjenak kod predsjednice. Onda sam još rastvorio kuvertu i, praveći se da i sam ne vjerujem u počast koja me snašla, krenuo čitat na glas pred poštarom: „S osobitim zadovoljstvom pozivamo vas na druženje s predsjednicom Republike Kolindom Grabar-Kitarović u prigodi božićnih i novogodišnjih blagdana“. Susjedi su, poput radoznalih štakora, s donjih katova virkali prema meni. Dojam je bio utoliko snažniji jer me baš dan prije netko od tih ušljivaca anonimno prozvao, na rasporedu za čišćenje snijega okačenom na oglasnoj ploči u prizemlju kemijskom je prekrižio moje ime i prezime i pored nažvrljao: „Taj nije u stanju očistit ni vlastitu guzicu. Pijan uvijek piša tu pred haustorom, sramota“.

ZAPRAVO I NISAM MORAO NEŠTO POSEBNO glumit pred poštarom i susjedima iznenađenje zbog te pozivnice. Nesiguran kakav jesam, odmah sam pomislio kako je predsjednica sigurno otkazala poziv novinaru Velimiru Bujancu jer je ovaj u svojoj zadnjoj emisiji nadureno izjavio da Kolinda na idućim predsjedničkim izborima neće imat njegov glas. Ekipa iz predsjedničinog protokola nije znala kome bi u zadnji čas poslala Bujančevu pozivnicu, pa su se sjetili mene, pomislio sam.

Stara susjeda s prvog kata ponudila mi je odijelo, kravatu i baloner od muža koji je jesenas preminuo. Savršeno mi je sve pristajalo, jedino mi je malo u rukavima bilo prekratko.

U tom odijelu i baloneru došao sam na Pantovčak. Na ulaznoj porti susreo sam HTV-ovke Dianu Roko i Tončicu Čeljusku. Tončica je, ne bez divljenja, rekla da je svojim retro stilom neodoljivo podsjećam na Barakaše koji su početkom devedesetih u onoj nekoj baraci osnovali HDZ. Prognozirala je da će i predsjednica biti oduševljena mojim stajlingom.

„Čak više sličiš na Tuđmana nego onaj njegov novi spomenik. Dobit ću dodatne bodove na HTV-u ako se pojavim s tobom na domjenku“, uhvatila me Diana Roko pod ruku i još jednom dokazala da Dubrovčani baš svaku situaciju znaju okrenut u svoju korist.

Tončica me pak uhvatila pod drugu ruku. Cvao sam od ponosa dok sam gizdavo poput pauna koračao s njih dvije prema predsjedničkoj vili. Napokon su me duhovi Božića odlučili obilno nagraditi. Izvrsno raspoloženje jedino mi je kvario vonj naftalina koji bi me svako malo zapuhnuo iz balonera i odijela. Nadao sam se da samo ja to osjećam.

Na ulazu u vilu Weiss u sklopu Ureda predsjednice stajao je bodigard. Njemu je, kao i na glavnoj porti, trebalo pokazat pozivnicu. Osjetio sam nelagodu, kao kad na granici treba predati putovnicu. Tončica i Diana nonšalantno su mu tutnule svoje pozivnice. Bodigard im se ljubazno, šeretski osmjehne, kimne da mogu ući u vilu. A kad sam ja zakoračio za njima, dosta me grubo uhvatio za lakat. Diana i Tončica su pogledale za mnom uznemireno, ali ne toliko uznemireno da bi išle intervenirati. Uostalom, Diana je već navikla da mene zbog loše odjeće ili pijanstva na ulazu ne puštaju u noćne klubove, osim u Jabuku. Bodigard je na bubicu pričvršćenu uz usta pozvao nekakvog tipa u plavoj kuti koji me bez riječi poveo prema šumarku u kojem je, navodno, prijašnji predsjednik Josipović srnama svirao svoje skladbe na sintesajzeru.

Prošlo mi je kroz glavu da se to predsjednica prije domjenka želi sa mnom nasamo tajno sastati i predati mi neke važne dokumente za objavu u Nacionalu. Ovo postaje sve luđe i luđe.

Tip u plavoj kuti dovede me pred nekakvu baraku, sličnu onoj u kojoj se osnovao HDZ. Još jednom odmjerim svoje široko „barakaško“ odijelo i kravatu. Tu se, znači, nalazi takozvana gluha soba u kojoj te niti jedna tajna služba ne može prisluškivati, zidovi su obloženi posebnim, neprobojnim materijalom. Tip izvuče iz kute svežanj ključeva, otključa vrata i šutke mi glavom pokaže neka uđem. Bojažljivo zakoračim u baraku. Unutra polumrak. Uramljena šahovnica na zidu. Onaj tip vani zatvori za mnom vrata i zaključa ih. Protrnem.

„Gospođo predsjednice…“, izustim tjeskobno.

Muk. Samo tetrijeb ili paun zlokobno se oglasi iz šumarka.

„Gospođo predsjednice, evo, došao sam…“, ponovim nešto jačim glasom, ali nisam uspio dovršiti. Nešto je skočilo na mene. Osjetim na obrazu vlažan, hrapav jezik. I dlake na ustima… Zateturam, leđima slučajno upalim svijetlo. Ugledam na sebi predsjedničinu kujicu Kiku. Nikako se nije mogla smiriti, lizala me i lizala. Očito je dugo vremena provela ovdje sama željna ljubavi, pažnje, pogotovo sad u ovo božićno vrijeme kad se svi usamljenici osjećaju još usamljenije. Jedva sam je nekako skinuo sa sebe. Zamahnula je repom i zaletila se natrag u svoju košaru u kutu. Pogledom mi je davala znak da joj priđem. Dokoračam do Kike i spazim da joj je dno košare obloženo mojim istrgnutim kolumnama u kojima sam opisivao svoju opčaranost predsjedničinom udomljenom kujicom.