U zoru me 5,5 rihtera toliko zatreslo da sam sav alkohol ispovraćao iz sebe po tepihu. Drhtao sam u hodniku kao žohar. Imao sam osjećaj da Zagrebom galopiraju jahači Apokalipse kao četrdesetpete partizani. Bio sam siguran – gotovo je. Nikakve mi misli nisu prolazile glavom osim da je mom turobnom, besmislenom životu došao kraj. Kad sam se ispred zgrade malo smirio, otišao sam potražit gdje mogu kupit bombicu konjaka.

Poslije sam, samo da se ne vraćam u stan i strepim od novog potresa, pješke zapičio do Utrina vidjet kako je sve to proživjela moja bivša djevojka Stojka. Nije mi htjela otvorit vrata. Iz stana mi je odvratila da sam vjerojatno zaražen koronom jer sigurno, usprkos zabrani kretanja, pijem po garažama s onim svojim kurvama.

Na povratku sam na klupama kod atomskog skloništa vidio kako utrinski dečki svaki na svojoj klupi piju dućansko pivo. Pridružio sam im se. Razglabalo se o potresu, smaku svijeta, teorijama zavjere. Onda se u vidokrugu pojavio i novinar nadnaravnog, Krešimir Mišak koji također živi u Utrinama. Uznemireno je kružio oko atomskog skloništa. Supijani klupičari pozvali su ga da malo popriča s nama. Nevoljko je pristao. Nije htio pivo. Dok su ga kvartovski momci rešetali skeptičnim racionalizmom kao vudu lutku, on se pozivao na Dejvida Ajka.

Na povratku u Dubravu mi se pak obratio isto jedan ovdašnji, kvartovski tip, Ronfa. S njim sam prije, u normalno doba znao pit pive pred dućanom. Ne može više, izludit će doma od ove opće kataklizme, požalio mi se. Još ga žena, usprkos potresu, tjera da sinu pomaže pisat zadaću za TV školu.

“Ak bum idući tjedan s malim i dalje moral u tu jebenu TV školu, bacil bum se kroz prozor. Ja to više nemrem. Pa jedva sam svoju običnu školu završil. Daj, Svirac, pomozi… Ti si kao neki intelektualac, kaj ne. Daj da onoj svojoj kažem da sam malom našel kvalitetne instrukcije. Daj ti malo s njim radi hrvatski i to kaj treba u TV školi, tebi bu to gušt, a ja bum ti se odužil. Ona moja je tolke zalihe nakupovala da buš svaki dan mogel ručat kod nas.”

Pristao sam. Otkad su ukinuli sve kafiće i stisnuli zabranu okupljanja na ulici, ionako nisam imao pametnija posla. A u ovoj epidemijskoj krizi svaki dan besplatno pojesti nešto na žlicu nije mala stvar.

U ponedjeljak sam se u osam ujutro nacrtao kod Ronfe. Njegova usahla, izmučena žena, bivša aktivna Bedblubojsica, predstavila mi je njihovog sina. Objasnila mi je da je mali pokupio bistar mozak na njezinog djeda koji je bio podvornik u školi u Sesvetskom Kraljevcu, i to u ono doba kad su škole zbilja nešto značile.

“Baš kao i njegov pradjed, Trpimir može po tri stranice teksta bez problema naučit napamet.”

“Je, mali je prva liga. Uvek ga vodim sa sobom u kladaru. Ko iz pičke zapamti sve koeficijente, rezultate… Mali je, što bi rekli Srbići, živa sveska. Šteta da propadne takav mozak, stvoren je za školu, učenje… Samo ga neko treba usmjeravat, neki pametniji kit ko ti, Svirac…”

“Pa da… I ove TV škole su idealne da djeca dobiju bolje obrazovanje… Ovako kad se doma s njima individualno radi, postižu bolje rezultate. Najveća korist korona epidemije bit će što će svi skužit da prave škole uopće nisu ni potrebne. E, da je bar korona bila u doba kad sam ja morao ići usranu školu…”, turobno ću.

“Da, sad i najgori učenici iz mog razreda dobivaju sve same petice. Jer im mame pišu odgovore u tablete koje smo dobili”, Trpimir primjerom iz života osnaži moju teoriju o nepotrebnosti tradicionalnog školskog sustava.

Ronfa je išao sređivat nekoj poslovnjakinji u Radićevu sanirat u stanu posljedice potresa. Svaka kuna mu je trebala u ovoj krizi, a išao bi on i besplatno popravljat cijevi samo da se makne od kuće. I njegova žena otišla je na posao, pomoćna je kuharica u kantini bolnice u Dubravi.

Čudilo me kako Ronfin sin uopće nije bio u paranoji od novih potresa. Odmah je zabio glavu u tablet koji je dobio u Školi za život, igrao smorastu igricu Leonardo Davinči koju jedino imaju na tabletu. Rekao sam mu neka i upali televizor, prati nastavu na Sportskoj tv. Ja sam otišao u spavaću sobu. Tamo listao Ronfine stare erotike, čitao Zagore.

Oko podne Trpimir mi uleti u sobu. Kaže da ga je profa izabrala da on preko tableta današnje naučeno gradivo odgovara direktno pred ministricom obrazovanja. Blaženka Divjak odlučila je na taj način zagrebačkoj djeci odagnati im misli od novih potresa, epidemija. Ujedno će provjeriti kako funkcionira nastava preko ekrana, možda se i pohvaliti učinkovitom, plodonosnom simbiozom Škole za život i TV škole.

Munjevito sam pripremio enciklopedije da malom mogu šaptat sa strane. Trpimir me umirivao – umemorirao je sve što je profa govorila na ekranu.

Taman se oko pola dva vratio i Ronfa, nije mogao radit u stanu u Radićevoj, raspadao se zid čim ga dotaknuo špahtlom. Cvao je od ponosa što će njegov sin odgovarat gradivo pred samom ministricom. Mislio je da je to moja zasluga.

Točno u dva ministričino lice pojavilo se na ekranu tableta kao da se javlja iz Vojadžera. Osmjehne se, pokaže zube za koje je zastupnik Zekanović na jednoj opustjeloj, saborskoj sjednici u tri ujutro tvrdio da su prekrasni i zavodljivi.

“Trpimire, ispričaj mi svojim riječima lekciju koja te u današnjoj TV školi najviše dojmila…”

“Viktor Rovus kombinira tri različite funkcije u jednom uređaju: uobičajeno usisavanje, mokro usisavanje…”, štreberski spremno izvergla Trpimir.

Mali je umjesto na Sportsku tv, onakav rastresen, bunovan ujutro stavio na Mrežu TV i napamet naučio reklame. Ronfa je pozelenio od bijesa. Pobjegao sam iz stana kao da je zatresao novi potres.