Zagledao sam se Divjakici u oči. Ali bilo mi je dovoljno da se sjetim DA SLUŠA AZRU I JOŠ SE TIME HVALI. Ja sam osjećao divljenje prema ženama ala Kolinda, koje znaju popit, pojest, proveselit se, kad treba i zapucat iz mitraljeza. Koliko god se trudila, Divjakica nikad neće postat divljakuša
Doživio sam satisfakciju za sve muke koje sam prošao kroz odvratno školovanje u kojem su mi pokušali samljet dušu, napravit od mene tipičnog morona, poslušnog roba… Pozvali su me da gostujem u osnovnoj školi u mom rodnom Đakovu, istoj onoj školi u kojoj je moja stara doživljavala teške traume nakon svakog roditeljskog sastanka na kojem bi je razrednica uvjeravala da joj je sin teški, lijeni idiot od kojeg nikad ništa neće biti, ne baš tim riječima, ali suština je ista.
BUSOM SAM DOŠAO U ĐAKOVO i tom radosnom viješću pokušao malo obodrit skrhanu staru koja je u penziji sama kao ćuk tavorila u našoj nekad prepunoj obiteljskoj kući. Stara je više bila uplašena nego sretna. Molila me da se lijepo obučem i da ne govorim tamo u školi nikakve gluposti, nego da pokušam biti normalan i pristojan…
Komentari