Sa starim, njegovom drugom ženom Ljiljom Đomlinom i još nekom njihovom ekipom iz Oćestova odvezao sam u Petrinju jednu kontejnersku kućicu. Stari je htio u Petrinji vidjet i ministra Tomu Medveda, podsjetiti ga na slavne dane kad su u šatoru pred Ministarstvom branitelja organizirali pobunu protiv tadašnje crvene vlasti… I da mu Medved sredi preko reda cijepljenje protiv korone.

Medved je bio prezaposlen pa je stari, čim su donirali kontejnersku kućicu, na svoju ruku s Ljiljom otperjao u dvoranu gdje su liječnici i dalje svakodnevno cijepili ljude s Banije. I ja sam pošao za njima. Pomislio sam kako je cijepljenje dobilo najbolju reklamu time što nema dovoljno cjepiva. Kad nekome želiš uvalit neki proizvod, rastrubiš da ga nema za svakoga. I onda svi navale na taj proizvod kao što su odnedavno Hrvati navalili na cjepivo. Prije, kad je Vlada napadno reklamirala cjepivo, više od 50 posto Hrvata nije ga htjelo.

Na samom kraju dvorane ljude je cijepila prva dama Hrvatske, predsjednikova supruga Sanja Musić Milanović. Stari baš kao da je samo nju pogledom tražio i kad ju je vidio, odmah je požurio do nje. Sanja je upravo zabijala iglu u ruku nekoj starici koja se rodila možda još u onoj prvoj Jugoslaviji. Nakon što joj je pod suhu kožu uštrcala cjepivo, moj stari joj se obrati:

“Čitao sam da prva dama ima najlaganiju ruku za cijepljenje… Pa bih volio to probat…”

Ona ga zatraži liječnički dokument, dokaz da ima pravo dobiti cjepivo.

“Nemam nikakav dokument… Osim vojnu knjižicu. U kojoj piše da sam od početka devedesetih bio na ratištu. Ako su onaj zvekan, odnosno dekan Boras i njegova žena preko reda dobili cjepivo, zašto ne bih mogao i ja… Ja koji sam se zajedno sa svojom ženom borio u ratu za ovu državu. A dekan i njegova žena rat su vidjeli samo na televiziji. Šta nismo ja i moja žena koji smo krvarili za ovu zemlju puno više zaslužili cjepivo nego trutovi koji jedni drugima dijele počasne doktorate kao što je nama ratnicima Tuđman dijelio ratna odličja?” stari ponosno zagrli Ljilju Đomlinu.

“Žalim, ali ne mogu i ne želim cijepiti mimo propisa i zakona”, rezolutno će prva dama.

“Nemojte me sad razočarat… Čitavim putem tu do Petrinje hvalio sam vas svojim suborcima… Da ste vi prava žena… Koja se ne miješa u muške poslove kao ove danas feminističke alapače. Vi ste bolničarka, a vaš muž vodi državu. Baš kao što je i moja žena u ratu previjala ranjenike, mi muški ratovali…”

“Šta previjala, ja san i pucala u četnike kad je zatribalo!” busala se u prsa Ljila Đomlina.

“Ma, jesi, ali uvijek si znala di ti je mjesto…”

“Nemam vremena za ovakve nazadne razgovore, moram danas cijepit još trideset ljudi”, Sanja Musić Milanović dohvati novu dozu cjepiva.

“Jel to Astrazenekino cipivo?” upita je Ljilja.

Prva dama kimne.

“Ma, onda i neću da nas s tim cipiš. Naš župnik u selu govori da uvik pazimo na ime proizvoda… Na primjer, da nikad ne peremo rublje s Arijelom. Jer nisu bez vraga tom prašku za rublje ime dali po demonu Arijelu. Isto tako ovo cipivo… Astra-zeneka. Astra, to je sigurno neka masonska božica svemira… Koja želi istribit sve kršćane”, Ljilja je to izgovarala ozbiljnim licem kao da pred dekanom Borasom brani doktorat o ulozi ljepote kod žena ratnica u Domovinskom ratu.

Meni u džepu zazvoni mobitel: Stara. Javim se.

“Sine, u Đakovo što prije dođi… Bila sam u Domu zdravlja kod svojih cura i kad nisu gledale uzela sam dvije doze cjepiva…”

“Kojeg?”

“Fajzerovog, najboljeg!”

“Uzela… Samo tako? Ko s police u dućanu?

“Da! Pa čitav život provela sam liječeći druge. Mogu sad valjda malo i sebe… Uzela sam za nas oboje doze. Dođi što prije, ja ću te cijepit u štali da nas niko ne vidi… Kupila sam u apoteci igle, šprice. Ako je Markotićka svoju mamu cijepila, mogu i ja svog jedinog sina…

“Čekaj, to mi zvuči ko kad je Gebelsova žena injekcije zabijala svojoj djeci u onom podrumu Hitlerovom.”

“Nije im igle zabijala, nego im je otrov u usta stavljala. Ti uvijek neke bolesne misli imaš. Umjesto da se veseliš… Cijepit ćemo se oboje i napokon bit slobodni! Opet ćeš moći biti tu sa mnom, bez straha od korone. Ja ću ti kuhati sve što najviše voliš!”

“Ako novinari to doznaju, posao mi može otić u kurac, jer i ja sam na neki način novinar.”

“Neće niko saznat. U štali ćemo.”

“I Isus se rodio u štali skrivenoj pa su odmah svi doznali’’, odvratim i prekinem liniju. Pogledam prema starom koji je upravo prvoj dami rogoborio nešto o Vedrani Rudan:

“Ta zmijurina mislila je da je jako pametna sve dok joj vaš muž, svaka mu čast, nije očitao dijagnozu: polupismeno, vulgarno piskaralo. Baš kao i ovaj moj truljavi sin. Umjesto da radi neki muški posao, on piskara kolumne ko neka baba”, pokaže na mene.

“Pisanjem su se nekad bavili isključivo muškarci. Ženama se to nije dozvoljavalo. Jedva se nekako Marija Jurić Zagorka izborila da piše. Ali nisu je pripustili u ozbiljnu književnost. Ozbiljna književnost je bila za Krležu, Crnjanskog, za muškarce. A Zagorka je mogla jedino piskarat hrpetinu šund romana u nastavcima koji su utrli put današnjim sapunicama”, trudio sam se pred starim zadržat mušku čast.

“Ne znaš tko je zaostaliji, otac ili sin. Da, vas bi obojicu trebalo hitno cijepiti. Ali protiv gluposti. Ta je bolest za Hrvatsku opasnija od korone”, uzdahne prva dama.

Slabiji potres zatrese dvoranu. Stari se baci na pod, rukama pokrije glavu. Bio mu je to prvi potres u životu. On, hrabri branitelj napokon je preda mnom ispao teški papak. Likovao sam. Kao Milanović kad nekom svom oponentu zabiberi ubojitim Fejsbuk statusom.