Fra Serafin grmio je u karizmatskom zanosu: ‘SRAMNI SAVEZ SDSS-a I HDZ-a sjemenom će uvezenim iz Brisela urodit đavoljim plodom koji će zarobit hrvatski narod! U Lijepu Našu bit će uštrcano đavolje sjeme koje će, nakon što se porodi, skrnaviti hrvatsko biće, kao što ga se svake godine iznova oskrnavljuje na četničkim obljetnicama u Srbu i Lapcu!’

Zamolio sam je da podigne vuneni džemper. Veselo je to učinila, kao da se igramo doktora. Trbuh joj je bio bijel, a crne dlačice nalikovale su koloni sitnih mrava što su se iz velike rupe mravinjaka koji se nalazio dolje ispod suknje uspinjali prema pupku. Na kosi, crnjoj od tinte, vjenčić spleten od poljskog, svježe ubrana cvijeća.

“Mia…” protisnem.

“Nisam ja Mia, ja sam Janja”, pastirica će.

“Ma, znam… Htio sam reći da izgledaš kao sestra blizanka pjevačice Mije Dimšić. I zračiš tom nekom njezinom pozitivom. Dok te gleda, čovjek stvarno može dobit dojam da život nije siv”, škljocao sam mobitelnim fotoaparatom.

Pastirica slegne ramenima. Dobar glas o popularnoj osječkoj pjevačici očito nije dobacio do Donjeg Lapca.

PUBLICIST BORIS RAŠETA s kojim sam se dovezao ovdje povjerio mi je da je ta pastirica nedavno zatrudnjela, a ne zna se otac. Otkrio je i da ona, osim što se brine za njegovo stado ovaca, također skrbi i za poveće stado koje ovdje drže dvojica utjecajnih političara iz vladajuće koalicije.

“Za tebe razumijem zašto si se dao u uzgoj, prehranjivat će te stado ako do kraja propadnu pisani mediji. Ali što će toj dvojici moćnih političara ovce? Zar ih nemaju dovoljno u hrvatskom narodu?”

Pričali smo o tome dok smo se Rašetinim autom vozili iz Zagreba u Lapac. Ja sam u Lapac krenuo po tajnom, istraživačko-novinarskom poslu za koji u redakciji nisam dobio neku pretjeranu podršku. Na kolegiju sam rekao da imam temu za koju sam osnovni, vrući trag dobio iz crkvenih krugova, temu koja će Hrvatsku i regiju potresti više nego ijedna afera do sada. Upleteni su u nju dvojica istaknutih političara i ima baš sve elemente da čitav mjesec potresa sve medije, hrvatske i srpske, upletena je homoseksualnost, okultizam, možda i masonerija… Urednik mi je rekao neka donesem bilo kakve dokaze, pa neka ih tek onda smaram svojim opsesijama. Naravno da mi neće dati redakcijsko vozilo, vozača ni lovu za putne troškove. Pa sam za kartu do Lapca založio svoj dugački, bodlerovski kaput kupljen u seknd hend šopu u Parizu. Ali onda se ispostavilo da novinar Rašeta ide obići svoje stado u rodni Lapac, pa sam se prišljamćio njemu. Putem sam načeo i temu umiješanosti ezoterije u politiku, pogotovo kad se zna da je bivši premijer Karamarko često odlazio kod neke vidovnjakinje. Erudit Rašeta upozorio me na doktorsku knjigu nekadašnjeg, ozloglašenog premijera Sanadera u kojoj je potanko pisao o Saskindovu kultnom romanu “Parfem”. Glavni, demonski lik u tom romanu kad se rodio nije imao nikakav miris.

“Sanader je u toj svojoj knjizi ustvrdio da je to odsustvo ikakvog mirisa jedna od osnovnih znakova da je tek rođeno djetešce u vlasti đavla”, promrsio je Rašeta dok smo prije dva sata bili nadomak Lapca čije su mi raštrkane kuće izgledale poput vodenih kozica na krševitom licu zemlje.

PASTIRICA JOŠ VIŠE ZADIGNE VUNENI DŽEMPER, skoro sve do punih, nabreklih grudi. Taj prizor smutio je i Rašetu, pa je kao opijen, hvaleći pastiričine čari, počeo svašta pričati, izletjela su mu i imena dvojice političara za čije se stado pastirica brine – Pupovac i Jandroković. U svijesti mi bljesne Pupovčev nedavni proplamsaj bijesa u Saboru… Svima onima koji se protive da istospolni parovi usvajaju djecu poručio je da su “Neostvareni, neiživljeni pederi!”.

Zagledam se ponovo u pastiričin nabrekli trbuščić, vidjelo se da je možda već u sedmom mjesecu trudnoće. Promrmljao sam da se hitno moram javiti na mobitel. Otkoračao sam iza kamene štalice i pustio si na mobitelu snimku, tajno sam snimao fra Serafina dok je ispred samostana u Dubravi, isprovociran gej brakovima, grmio u karizmatskom zanosu:

“Sramni savez SDSS-a i HDZ-a sjemenom će uvezenim iz Brisela urodit đavoljim plodom koji će do u konac svijeta zarobit hrvatski narod! U lijepu, krepku pastiricu, u Lijepu našu, bit će uštrcano đavolje sjeme koje će, nakon što se porodi, skrnaviti hrvatsko biće, kao što ga se svake godine iznova oskrnavljuje na četničkim obljetnicama u Srbu i Lapcu!”.

Drhtave ruke ugasio sam snimku i krenuo natrag do pastirice. Tamo je sad stajao neki brkati starac u opancima nalik skijicama. Rašeta mu je rastreseno objašnjavao da sam ja ugledna osoba, zadužen sam za čuvanje Kolindina psa. Taj pak stari u opancima glasno je jamrao da sam obeščastio njegovu kći.

“Ma, nije, čiča Spasoje.”

“Boro, ne pravi me budalom! Vidia sam! Pipa je i skida moju Janju! Sad nek je vodi u Zagreb i oženi! Nas tu u Lapcu i Srbu ionako političari iskorištavaju samo za svoje nečasne naume. E, pa neće i ovaj, dosta je!”

“Nisam ja nikakav političar, ja sam istraživački novinar”, isprsio sam se, koračajući prema priprostom, starom čobanu. “Ne brinite, čiča Spasoje, zaštitit ću vašu kći. Itekako sam povezao koji su je to političari iskoristili za svoje, kako ste rekli, nečasne naume. Sve ću ja to vrlo brzo iznijet pred javnost!”

STARAC, UMJESTO DA GA UMIRE, obodre te moje riječi, visoko je podigao iskrivljeni štap i drhtavim, piskutavim glasom krenuo zazivat:

“Decoo, decooo! Oj, deeecoooo!

Ugledam kako iz daljine prema nama trče trojica gorostasnih muškaraca u krznenim prslucima. Najbrži među njima u ruci je držao vile, a na glavi mu se nakrivila šubara. Dao sam petama vjetra. U bijegu, upao sam u nekakvu baru. Mokrih, blatnih nogu sakrio sam se u pravoslavnoj crkvi. Nisam iz nje izlazio sve do navečer. Pod okriljem mraka odvukao sam se do autobusne stanice. Osjećao sam da napokon postajem istinski istraživački novinar i sad već jasne tragove slijedit ću poput lovačkoga psa.