Nakon Knina, Dalmacije i muškog kampa na Kupresu, poželio sam se nečeg otkačenijeg. Dio love zarađene na kladionici uložio sam u autobusnu kartu do Rovinja.

Odmah sam uskočio u more i plivao ustrajno sve do tamo gdje počinju divlje plaže. Tražio sam onu svingersku za koju mi je poznanik pričao da je prošlog ljeta bio na njoj i da je to nešto nevjerojatno: stajao je nabreklog penisa u plićaku, a svi oko njega, na plaži i u moru torbali su se žestoko, stariji i mlađi. Stenjanja, uzdasi, krikovi muški i ženski uslijed grča svršavanja stapali su se u simfoniju koja je lebdjela iznad mora poput jutarnje maglice.

Plivao sam od stijene do stijene, betovenski naprezao sluh u nadi da ću začuti tu simfoniju za penis i vaginu. U jednoj osamljenoj uvalici ugledam usidrenu jahtu. Ljuljuškala se na slabašnim valovima. U prvi mah pomislio sam da je posada stradala od nepropisno ugrađenog jeftinog agregata ili čega već, kao što su prošlog tjedna stradali na Hvaru. Ali onda iz kabine izađe plavuša u tangama. Frizuru je imala kao iz talijanskih erotskih filmova s kraja sedamdesetih. Jahta na kojoj svingaju jebežljivi Talijani, prođe mi kroz glavu.

Doplivam tiho na metar od jahte. Napaljen i sluđen željom da vidim što se unutra događa zaplivam još bliže. Čak sam se po konopu krenuo uspinjat prema ogradici na palubi.

Glavu, poput krtice, promolim iznad ograde. Osjetim nešto hladno prislonjeno uz čelo. Podignem pogled. Iznad mene mišićavi tip crne zalizane kose. U čelo mi je držao uperenu cijev Uzija. Za šiju me podigne i baci na palubu poput sagnjile tune koja se zaplela u elisu od motora.

Na talijanskom počne dozivat nekog tamo u kabini. Na palubu dotrči oniži tip obrijane glave. Prsa su mu bila prekrivena crnim maljama. U ruci je držao pištolj. Repetira ga i pruži mi ga. Vikao je nešto na talijanskom. Meni je u gimnaziji drugi jezik bio talijanski, ali kao i iz engleskog, imao sam jedinicu iz njega. Ipak, uspio sam razaznati da mi ćelavac govori da ga ubijem jer više ne može izdržati ovaj usrani život. Psovao je, između psovki svako malo bi izgovarao: Camorra.

Malo po malo, počeo sam iz njegovih neurasteničnih iskaza shvaćat što se događa. Taj dlakoprsi Talijan bio je uvjeren da sam ubojica kojeg je talijanska mafija, Kamora unajmila da ga likvidira. Na trenutak čak osjetim ponos… To da netko u meni teškom papku može vidjet plaćenog ubojicu.

Prihvatio sam pištolj, odvagnuo ga na dlanu i odmah ga vratio izbezumljenom Talijanu. Došla je i ona plavuša u tangama, očito ćelavčeva djevojka. Nastane teško natezanje, verbalno. Ja sam na mješavini engleskog, hrvatskog i talijanskog pokušavao objasnit da nisam nikakv kiler nego hrvatski pisac.

„ Io eskrivere! Io eskrivere!“ ponavljao sam.

Na to se Talijanovo lice smirilo. Zainteresirano me odmjerio. Na engleskom mi se počeo obraćat i tad sam shvatio da je i on pisac. Znam li tko je on, pitao me. Bolje sam ga pogledao i rekao da ne znam, ne pratim baš suvremenu talijansku književnost, čak ni razvikanog Ammanitija nisam čitao.

„Savijani. Roberto Savijani“, pomalo će pompozno.

Zatresem glavom. Ne, nažalost ne znam. Od suvremenih pisaca čitam samo Uelbeka i Knausgaarda. Na spomen Knausgaarda namrštio se kao da je posisao morski krastavac. Krene gadit Knausgaarda, govorit da ne može vjerovat da se toliko probio netko tko piše o svom bezveznom životu koji se sastoji od pečenja vafli i mijenjanja pelena djeci…

„Nije samo to… On je o sebi, svojoj djeci, ženi, odurnoj smrti oca alkoholičara napisao ono što se nitko od nas drugih pisaca ne bi usudio“, upadnem mu u riječ

Talijan plane:

„Usudio! A šta ja koji sam pisao o napuljskoj mafiji, pa me ta ista mafija stavila na vrh liste za odstrjel!?

Nastavi govoriti kako je kao mlađi obožavao Kafku koji je tvrdio da pisanje mora biti sjekira za zamrznuto more u nama.

„Pogotovo sam obožavao njegovu priču Lovac Grahus. U lovu stradali lovac plovi od mjesta do mjesta u lađi, ni živ ni mrtav. Sad sam ja kao taj lovac. Živ na jahti, ali od Camorre osuđen na smrt. Tako da više ni sam ne znam jesam li živ ili mrtav…“

„Knausgaardu je njegov stric Gunar prijetio…“

„Ne seri mi s tim feminiziranim, lijepokosim imbecilom! Jao, stric Gunar istući će ga po guzi jer je bio zločest i pisao o svom pijanom tatici! I onda on s tim sranjem postane novi svjetski klasik, a ja se do kraja života moram skrivat po raznoraznim rupama ko Kafkin kukac!’’

„Žao mi je…“

„Mio kaco ti je žao! Nabijem ovaj svijet koji slavi šupke, a one rijetke koji pokažu muda smatra napasnim, kafkijanskim kukcima koje bi najradije svi što prije zaboravili. Kao i neugodnu istinu koju ti kukci prenose s cvijeta na cvijet: da je čitav ovaj usrani svijet u rukama mafije i njezinih govnjivih pijuna političara!“

„Sigurno i ti dobivaš nagrade za svoje hrabro pisanje…“

„Koje nagrade? Upravo ću dobit pet godina zatvora jer me u Italiji pomoćnik premijera tužio zbog klevete! Mene, koji pišem surovu istinu, nazivaju lažljivcem i klevetnikom! A Knausgaarda Faustom koji, u dosluhu s đavlom, ljudima donosi istinu! Koju istinu!? Da mu punica, inače istaknuta glumica na državnim jaslama, mažnjava cugu dok mu čuva svu onu dječurliju koju je naštancao!“

„Ali naš veliki pisac Danilo Kiš rekao je da za pisanje nisu dovoljna muda, ima nešto i u stilu…“, zapiskutam.

„U stilu? Ma, nemoj mi reći…“, procijedi Savijani, a onda se prodere:

„Skači u more! Da vidimo kakvim ti stilom plivaš!“, uperio mi je pištolj u prsa. Plavuša ga zagrli, majčinski poljubi u golo tjeme. Skočio sam u more. I zaplivao panično prsnim, šupačkim stilom kakvim i pišem.