Gradonačelnik Tomašević stajao je na Trgu bana Jelačića odjeven u nošnju Djeda Božićnjaka. “Bolje mu je pristajalo kad se obukao kao smetlar”, maliciozno je komentirala moja bivša cura Stojka.

“Ali moraš priznat da Radi Borić itekako pristaje ovaj kostim Bake Mraz”, rekao sam.

“Nije ni čudo kaj se te komunjare oblače u Djeda Mraza i Baku Mraz. U komunizmu nam nisu dali da se klanjamo Đizusu, morali smo se klanjat Djedu Mrazu. Djed Mraz je sav u crvenom, vidi se da su ga za svoje klince izmislile komunjare, samo da sjebu malog Đizuseka”, ljutito će Stojkin novi dečko, Bojs iz Dugava.

“Ma, Djed Mraz je produkt kapitalizma…”, parirao sam mu riječima kad već nisam mogao šakama.

“A kak to da su ga onda puštali da nam u Jugi donosi poklone starcima u poduzeća. Moja stara je radila u Končaru… Sjećam se kak sam Djedici sjedio u krilu dok nam je u tom maminom poduzeću delil poklone. Joj, kak je to bilo dobro… U zatvoru u Grčkoj samo sam o tom razmišljal. I molil se Bogu da nas puste iz bukse pred Božić.”

“To što su vas Bojse pred Božić pustili iz zatvora jedna je od najljepših božićnih priča”, ironično ću.

“Da, i onda sam skoro ponovo odležal u Remetincu zbog ove moje divljakuše…” Bojs je nježno zagrlio Stojku.

To je aludirao na incident od pretprošlog tjedna na Adventu… Kad je Stojka iz protesta prema smradu s Jakuševca bacila vrećicu biootpada na Milu Kekina dok je pjevao na adventskom stejdžu na križanju Tesline i Masarikove. Murja ih je privela, ali su završili samo s kaznom za remećenje javnog mira i zakona.

Tomašević je dijelio poklone siromašnoj djeci Zagreba. Stojka i Bojs doveli su malog nećaka od Bojsa. Klinac je bio socijalni slučaj, živio je u ruševnoj kući u Botincu s mamom alkoholičarkom koja je zapila svoj božićni, socijalni bon za dijete.

Na Trgu je već bila postavljena pozornica na kojoj će na novogodišnju noć Let 3 nastupiti sa Zagrebačkom filharmonijom.

“Sva sreća da mi je stari na vrijeme umro. Barem je izbjegao poniženje da mora bit glazbena pratnja tim eurovizijskim klaunovima Letu 3. Žalosno je kakva sve poniženja u današnje vrijeme mora trpit Filharmonija… Ne bih se čudila da iduće godine moraju nastupit s Aleksandrom Prijović u Areni. Moj stari sigurno se okreće u grobu kad vidi na što je spala Filharmonija. Daleko su oni slavni dani kad ih je dirigent Kazuši Ono vodio na turneje po Japanu…” sjetno će Stojka.

“Da imaju imalo muda i dostojanstva, na Novu godinu bi opalili štrajk kao njihove kolege iz slovenske filharmonije”, otpio sam ogavno kuhano vino začinjeno cimetom.

“Ne znaš ko je jadniji, ta tvoja Filharmonija ili Let 3. Popušili su gadno na Evroviziji i sad na Novu godinu moraju svirat na Trgu bana. A bit će hrpa Tovara. Tovari po zimi nahrupe u Zagreb ko stjenice. Prlju će gađat fritulama jer im je uvridija ono njihovo ajdukovo dite”, Bojs nije puštao Stojku iz zagrljaja.

Njegov nećak prišao je Tomaševiću, uzeo vrećicu s poklonom. Onda je kleknuo i podragao Tomaševićeva psa Buhu koji je na glavici imao zataknute rogove soba Rudolfa.

“Jebote, kakve je sreće, jadni mali će od Djeda Mraza dobit vreću buha”, nacerila se Stojka.

“Ma, ovi svi danas klinci žive u totalnom kurcu. Svi ih nadgledaju preko kamera, mobitela. Ne mogu se u miru ni popišat, kamoli bacit petardu. Jebeš takvo djetinjstvo”, Bojs je iz džepića na čikovima progorenom rukavu spitke izvukao zelenkastu petardu piraticu.

“Deco, jel volite bacat petarde?” potpalio je petardu upaljačem i bacio je na pločnik.

Prasak petarde natjerao je Tomaševićeva psa u bijeg. Zatrčao se u smjeru katedrale.

“Jebote, pas mu je dobil ime po Bošku Buhi. Mali Boško je baco bombe na bunkere, a ovaj njegov bježi od obične petarde”, prezirno će Bojs.

“Pored Bandićeva Rudija mogao si pucat iz pištolja, ne bi ni trepnuo. To je bio pas. O njemu sam pjesme pisao”, dometnuo sam, pa se zatrčao za Senfovim Buhom.

Pronašao sam ga skutrenog pred ulazom u katedralu. Kakav poraz, nosi ime po slavnom pioniru, a skriva se pred crkvom. Možda je to posljedica toga što se Tomašević ovdje na Kaptolu nalazio s bivšim kardinalom Bozanićem u vezi gradnje novih crkvi po zagrebačkim kvartovima. Očito nije bez vraga ona – kakav vlasnik, takav pas.

Nježno sam podigao Buhu u naručje. Tresao se kao Bandićeve ruke kad je gurao kosilicu oko Umjetničkog paviljona. Nosio sam ga natrag na Trg. Kod knjižare Verbum Rada Borić je hvatala dah.

“A, vi ste ga uspjeli uhvatit! Svaka vam čast! Jadničak mali, tako se uplašio tih prokletih petardi! Treba jednom za svagda zabranit svu pirotehniku u gradu! Jadni naši peseki!” uzela je Tomaševićeva psa iz mojih ruku.

“Još jednom vam hvala!”

“Pričekajte… Samo da na brzinu napišem poruku za vašeg Djedicu…”, izvadio sam iz džepa Nacionalov novinarski blok, istrgnuo papir i grozničavo kemijskom napisao:

“Dragi Djede Tomislave. Volio bih da mi u novoj 2024., baš kao što sam ja vama vratio vašeg Buhu, vratite stan od grada koji ste mi oduzeli 2022. Mislim da je vrijeme da napokon zakopamo ratne sjekire. Spomenuti stan dobio sam od vašeg prethodnika kao zaslugu što sam napisao lijepu pjesmu o njegovu psu Rudiju. Nakon što sam spasio vašeg dražesnog Buhu, osjećam se inspiriranim da i o njemu napišem pjesmu, možda čak čitavu poemu. Evo, ostavljam vam svoj mejl, čekam da mi se javite i usrećite me u Novoj 2024.: [email protected].”

Predao sam poruku Baki Mraz, odnosno Radi Borić koja me strpljivo čekala da dovršim pismo Djedici. Nadam se da će se i vama, dragi čitatelji, ispuniti sve želje u novoj godini.

Sretno!