Sačekao sam bračni par Raspudić na trešnjevačkom placu. Podigao sam kragnu na Blekberi baloneru koji mi je darovao moj stanodavac Ivica Todorić. U tom baloneru bježao je od novinara po londonskim ulicama u ono vrijeme kad su ga optužili da je njegova tvrtka Agrokor poslovala mimo zakona.

Marija Selak Raspudić nosila je u ruci crvenu ružu. Ništa neobično, bio je Dan žena, mnoge su žene na ulicama paradirale s crvenim ružama kao da je ponovo Valentinovo.

„Nisam očekivao od tebe da ženi na ovaj socijalistički praznik daruješ ružu. Sve mi to bazdi na Jugoslaviju. Ne bih se čudio da navečer ideš marširat sa Sandrom Benčić i ostalima iz Možemo! na onaj noćni marš za prava žena na Trgu žrtava fašizma. Čuo sam da će večeras s njima marširat i Severina, pa možete svi zajedno pjevat ‘Jer još trava nije nikla gdje je stala moja štikla’’’, rekao sam Raspudiću.

„Izgleda da si se ti napušio trave. Šta radiš uopće ovdje?”

„Čekao sam vas dvoje. Znam da svaki petak idete kupovat na trešnjevački plac, baš kao što se radilo u socijalizmu. Njegujete baš sve te običaje iz socijalizma. Ne bih se čudio da vaš Most uskoro uđe u onu takozvanu Semafor koaliciju sa svim onim lijevim strankama. Uostalom, ti si prije par mjeseci javno u intervjuu izjavio da je Most spreman na koaliciju s SDP-om.”

„Otkad se ti brineš za politiku i koalicije? Šta tebi nije najvažnije smotat nekog novac za alkohol? Što hoćeš od nas? Da ti kupimo neku domaću rakiju tu kod kumica? Okej, nije beg cicija, kupit ću ti bocu. Sutra ti je ionako obljetnica smrti Čarlsa Bukovskog pa se naloči za njegovu dušu. Kad se već toliko furaš na njega kao i hrpa zagrebačkih apolitičnih očajnika.”

„Brinem se ja za svašta… A ti bi se trebao brinuti za svoj kip Brusa Lija. Prošlo je već tjedan dana otkako su ga kidnapirali u Mostaru. Ja sam poslan da ti prenesem zahtjeve… Što moraš napraviti da tvoj Brus Li bude vraćen…”

Raspudić je vrećice s porilukom i špinatom odložio pored uličnog sata na početku tržnice. Onda me naglo uhvatio za ramena, protresao kao bocu jogurta.

„Ti, dakle, znaš tko je ukrao mog Brusa Lija! Govori, ništarijo! Tko je to napravio? Govori ili ću te ja natjerat da propjevaš kao Severina na Dori!”

„Severina uopće nije pjevala na Dori. Samo je mahala s onim velikim čekićem. Baš kao što maše oko glave Brusa Lija taj koji ga je oteo. Ako ne prihvatiš njegove zahtjeve, razmrskat će čekićem kip na komadiće i prodat ga na staro željezo.”

„Tko će ga razmrskat, govori!” Raspudić me još snažnije protresao.

“Mogu ti reći samo inicijale… D. P.“

Napokon je maknuo svoje ogromne ruke s mojih ramena. Zamislio se.

“D.P…. To je sigurno Domovinski pokret. Njima ništa nije sveto. Njihovi ugledni članovi bave se svim i svačim, čak i za lovu prevoze migrante preko granice.”

„Jako si blizu… Mozak ti dobro radi. Zato si i postigao tako puno u životu. Taj D. P. živi u Mostaru i vatreni je pobornik Domovinskog pokreta. Uvjeren je da samo oni mogu izvući Hrvatsku iz gliba i borit se kako treba za prava Bošnjaka u Mostaru.”

„Da, baš oni mogu. To mogu samo Most i ja”, prezirno će Raspudić.

„To mu je jasno. Zato on i traži od tebe da nagovoriš Grmoju i Bulja da Most ipak pristane ući u koaliciju s Domovinskim pokretom. Jasno mu je da Domovinski pokret nema šanse na izborima bez koalicije s Mostom. Dakle, ako ne uspiješ nagovorit Grmoju i Bulja na koaliciju, Brus Li će završit na starom željezu.”

„Nitko neće prijetit mom suprugu! Pogotovo neki Svirac!” Marija je zamahnula crvenom ružom kao Titova pionirka crvenom zastavicom.

„Pusti budalu… Ionako nam je već puno otkrio. Imamo inicijale otmičara. I njegovu lokaciju. D.P. iz Mostara”, smirenim će glasom Raspudić.

„Sam misliš provesti istragu?” s izvjesnom dozom divljenja upitala ga je Marija.

„Jedan moj školski prijatelj radi kao privatni detektiv u Mostaru. Jako je uspješan u svom poslu, skoro kao ti i ja u politici. Riješio je hrpu zamršenih slučajeva. Zovu ga mostarski Šerlok Holms. Njega ću nazvati. Siguran sam da će on u 24 sata riješiti slučaj otmice Brusa Lija.”

„E, baš bih to volio vidjet… Samo se ti zajebavaj s privatnim detektivima. A vrijeme ti curi. Bolje ispuni ta dva pišljiva zahtjeva. Nagovori Grmoju na koaliciju i meni izvadi na bankomatu sto eura za posredničke usluge. To to nije puno…”

„Mostarca tražiš sto eura, hahaha, kako si prokleto glup Svirac, ahaha!” Marija mi se nasmijala u facu.

„Okači te svoje zahtjeve mačku o rep”, odsjekao je Raspudić.

„Okači ih ti Modnom mačku, ti si mu napisao biografiju”, uzvratio sam.

„Pazi, mogao bi i ti završit u zatvoru kad moj prijatelj uhvati otmičara i kad ovaj posvjedoči da si mu ti bio posrednik.”

„Ma može i otmičara i mene uhvatit za muda”, samouvjereno ću.

Shvatio sam da s Raspudićem nema više nikakve rasprave. Nema šanse da izvučem iz njega sto eura. Sjeo sam na jedanaesticu i odvezao se do Krole. Tamo je bila hrpa ženski, spremale su se na noćni marš povodom Dana žena. Cugao sam s njima, eros se u zraku miješao s duhanskim dimom. Baš sam se dobro osjećao. Sve dok mi na Vocap nije stigla poruka od Raspudića. Poslao mi je link na članak s portala Nacionala. Otvorio sam ga i pročitao:

„Policija je pronašla oštećeni kip filmske zvijezde i kung fu majstora Brucea Leeja. Uhićena je osoba identificirana inicijalima D.P. (1978.) iz Mostara pod sumnjom da je prije tjedan dana ukrala kip iz središta Mostara. Brončani spomenik junaka i borca za pravdu najvjerojatnije je trebao biti prodan u otpadu za sekundarne sirovine.”