Iz Fažane sam prvi put u životu zaplovio prema mitskim Brijunima. Na brodu je bila hrpa glumaca, kazalištaraca, novinara. Slušao sam jednog kazalištarca kako govori da je FBI, koji je godinama tajno snimao Bandića, u Zagreb smjestio poseban ured koji se bavi kriminalnim radnjama počinjenima u sferi filma, kazališta, knjižarstva, izdavaštva. Hladni znoj procurio mi je ispod pazuha dok sam to slušao. Pomislio sam na Juričana koji mi se kleo da USKOK ima snimku na kojoj žicam Bandića stan. Zbog tog sam i išao na Brijune, da podsjetim Ljuštinu na naš susret u Daruvarskim toplicama početkom ljeta. Ondje mi je dao naznake da će mi pomoći zadržati stan od Grada. Također sam mu se htio požaliti da mi je Juričan u stan uvalio nekakvog konceptualnog umjetnika iz Pazina.

Od nelagode protrljam gumeni zeleni sat na ruci. U Fažani, dok sam sjedio u kafiću, čuo sam nekog srpskog producenta kako se pred konobaricom hvali da takav sat dobiju svi gosti na Brijunima. S tim satom, rekao je, možeš bez problema ulaziti na brod i jesti u hotelu. Čim je otišao na WC, maznuo sam taj gumeni sat koji je neoprezno ostavio na stolu.

Na Brijunima sam, hodajući za glumcima, došao do hotela. Nažalost, mene unutra nije čekala soba. Neko vrijeme stajao sam na terasi i prvi put ove godine udisao miris mora. Ogladnio sam od tog mirisa. Ušao sam u blagovaonicu. Imala je socijalistički retro ugođaj. Stolice, stolovi i šank očito su ovdje ostali još od sedamdesetih. Na zidu pored šanka, gdje je nekad sigurno bila Titova slika, sad visi plakat Radeta Šerbedžije u vojničkom šinjelu iz neke predstave teatra Ulysses. Uzimao sam jelo sa švedskog stola pokazujući kuharicama sat.

Ostatak dana, čim bi netko naišao, podizao sam ruku s gumenim satom. Da netko slučajno ne pomisli da sam uljez. Ljuštinu nigdje nisam vidio. Noć sam prespavao u grmlju. Sljedeći dan nastavio sam tražiti Ljuštinu. Kad bih nekoga pitao gdje se on točno nalazi na otoku, uvijek bih dobio isti odgovor: „Ne znam, bre.“ Čak je i čistačica govorila ekavicu. Dok sam je ispitivao o Ljuštini, spazio sam kako me s travnjaka promatra neki tip u kratkim bijelim hlačama i polo majici. Crna kosa bila mu je zalizana, a pola lica pokrivale su mu naočale Ray-Ban. Lecnuo sam se i brže-bolje odmaglio prema obližnjem parku. Hodao sam među svakojakim egzotičnim raslinjem. Sve dok nisam došao do nekakvih visokih kaveza u kojima su također rasle egzotične biljke. Činilo se da osim tih biljaka u kavezima nema ničega. A onda sam među zelenim listovima spazio nešto bijelo, pernato. Titov papagaj Koki! Baš sam se razveselio što ga vidim. Fotkao sam ga mobitelom. Taj papagaj bio je poznat po svojoj pričljivosti. Tko zna što je sve ovdje vidio i čuo u svom dugom papagajskom životu?

„Koki, di je Ljuština?“ upitao sam ga.

„Pička mater!“ zakreštao je.

Jadnu nevinu životinju sigurno je neki pijani glumac naučio psovati, pomislio sam. Papagaj se zagledao u nešto iza mene. Naglo se osvrnem. Dolje kod ceste spazim onog zalizanog tipa u Ray-Ban naočalama. Opet je ukipljeno stajao i gledao prema meni. Prestravim se. Pakleni mozaik sastavi mi se u glavi… Taj zalizani je, nema sumnje, agent iz onog FBI ureda za kriminal u kulturi o kojem sam slušao na brodu. Poslali su ga da me uhodi nakon što su preslušali onu snimku na kojoj sam u Bandićevom uredu žicao stan. Ova nova ekipa na vlasti očito se ozbiljno odlučila obračunati sa svima koji su šurovali s Bandićem. Neku birokratkinju uhapsili su zbog 800 kuna mita, a gdje onda neće mene zbog stana za koji sam morao plaćati još manje nego Milana Vuković Runjić za gradski prostor u koji je smjestila knjižaru?

U panici potrčim natrag prema terasi hotela. Ondje se umalo onesvijestim od šoka. Za stolom je sasvim opušteno sjedio zalizani tip s američkim rejbanicama. Pa kako? Teleportirao se? Gdje sam ja ovo, na Brijunima ili u Twin Peaksu!? U očaju, bio sam se spreman predati sam od sebe. Kakve šanse imam protiv FBI-a? U tom trenutku na terasu izađe Rade Šerbedžija. Dovikne tipu s rejbanicama:

„Staziću, trebalo bi otići po Svetozara.“

Tip s rejbanicama brzo ustane, uskoči u bijeli autić bez vrata i odveze se prema rivi. A na terasi se uskoro pojavi isti takav tip zalizane kose, također u bijelim hlačicama i polo majici. Ali više ga se nisam bojao. Pa to su samo braća Stazići, blizanci. Sad sam se tek sjetio da je jedan od njih kao zastupnik SDP-a bio dosta glasan u Saboru. Zbog rejbanica preko pola face nisam ih prepoznao, a valjda sam ih i izbrisao iz memorije. Dugo se nisu pojavljivali u javnosti. Stazić na svojim vitkim, dugačkim nogama dokorača do mene. Počne me ispitivati zašto se stalno vrzmam u njegovoj blizini. Za doručkom je, kaže, imao osjećaj da ga prisluškujem.

„Da te nije poslao Peđa Grbin? Nije mu dovoljno šta me izbacio iz stranke, nego sad šalje svoje špijunčine na Brijune da vidi jel možda tu organiziram urotu protiv njega, velikog Cezara?“ Stazić je skinuo rejbanice.

„Pusti, bre, čoveka. Nije te, Nenade, prisluškivao. Ljuštinu on traži…“, dobaci mu glumac Bojan Dimitrijević.

„A, Ljuštinu… A što trebaš Ljuštinu?“ Staziću je Adamova jabučica klizila gore dolje po grlu.

„Ma, moja mama mu šalje pozdrave, zajedno su radili na Univerzijadi“, podignem gumeni sat da vidi da sam ovdje legalan gost.

Stazić rezignirano kimne. A ja odlučim prvim brodom otploviti s Brijuna. Ovakav paranoičan nisam više bio u stanju trpjeti napetu atmosferu. A i nije mi se još jednu noć spavalo u grmlju. Od ugriza komaraca i raznih insekata noge su mi bile kao da sam dobio gubu.