Moja sestra Slavica, kao i većina samohranih majki, počela je lagano pucat. Gubila je energiju, nešto joj se i sa štitnjačom zakompliciralo. Hormoni su joj divljački udarali, lupali na vrata menopauze. Znala bi pasti u depru o kakvoj Aco Stanković nije mogao ni sanjat u svojoj autobiografskoj knjizi ”Depra”. Zabrijala je da je to zbog toga što je u mladosti bila darkerica, slušala mračne pjesme sa sotonističkim porukama. Molila je staru da je odvede u Međugorje. Opsesivno je na internetu čitala i slušala svjedočanstva žena koje su se iz Međugorja vraćale psihički i fizički preporođene.

“Šta ćemo se u autobusu vozit do Međugorja, trgat noge po kamenjaru… Takve stvari imaš i ovdje u gradu. Iskoristi to što smo došle u Zagreb”, rekla joj je stara.

“Gdje u Zagrebu imam to što mogu dobit u Međugorju!?” očajnički je zavapila Slavica.

“Na primjer kod Brace na Srebrnjaku. Do njega se isto moraš uspinjat, ali ne po kamenjaru kao do onog Gospina kipa u Međugorju. Čitala sam da Braco ne traži nikakav novac, samo voli da mu se donese cvijeće.”

“Pa da, Braco je legenda! Boris Novković je napisao pjesmu o njemu! Ajmo kod Brace!” nabrijao sam se. I ja sam se osjećao jako loše. Em me moj stanodavac Ivica Todorić želio izbaciti iz potleušice, em me niti ove godine nisu pozvali na Vikend Media Festival u Rovinj. Slaba utjeha bila mi je što su Bracu pozvali, pa ga odjebali. To je još gore nego da te uopće ne pozovu. Ponadaš se, pa štanga! Svi mediji pisali su o tome, pa ne čudi što je Slavica to uzela kao glavni argument protiv Brace:

“Ma, on je običan šarlatan. O njemu sve govori to što ga nisu pustili na Vikend Media Fest da ne unište ugled tom festivalu.”

“Većina je bila da se dovede tamo, čak se i Šprajc zalagao. Sve su kao i uvijek sjebali znanstvenici, Ceci i Rudan… Rudan, lik je zapravo zagriženi katolik. Kao neki znanstvenik, a vjeruje da postoji neko nevidljivo biće koje upravlja svemirom i ljudima. Čak ga to nije bilo sram staviti na papir u knjizi ‘Povjetarac’. On se pobunio protiv dolaska Brace u Rovinj. Katolici ne podnose konkurenciju”, objasnio sam nesretnoj sestri kako stvari stoje.

“Da, Braco ti je šarlatan, a one vidjelice iz Međugorja nisu… Vidjelica Vicka, pa samo ime ti kaže da se radi o vicu”, brže bolje priklopila je moja stara, zagrižena ateistica.

“Ali Vatikan i papa Franjo prije neki dan su Međugorje proglasili svetim mjestom, a ne Bracin Srebrnjak”, Slavica se nije dala.

“Niti su Međugorje proglasili svetim mjestom niti su priznali da se tamo pojavljuje ikakva Gospa. Samo su diplomatski u svom stilu potvrdili da se vrednuju plodovi Međugorja. Prevedeno: Međugorje crkvi donosi gomilu plodova u obliku novčanica”, opet ju je sasjekla stara.

“Fakat, isto tako može se reći da se vrednuju i Bracini plodovi. Osim Novkovića i Jurice Pađena, Bracine iscjeliteljske moći potvrdio je i priznao veliki Paulo Kveljo! Sigurno je Braco dao moć Kvelju da napiše ‘Alkemičara’ koji se prodao u basnoslovno puno primjeraka svuda po svijetu! Ajmo kod Brace!” navaljivao sam u nadi da ću i ja od Brace nažicat neku moć. Ne moram osvojit svijet, zadovoljio bih se i s nečim manjim.

Odmah idući dan popeli smo se na Srebrnjak. U ruci smo nosili cvijeće. Stara mi je jučer dala lovu da ga kupim, ali ja sam se, ne budi mi teško, zaletio do Mirogoja, tamo s grobova uzeo cvijeće, a sebi ostavio lovu.

U hramu se okupio već popriličan broj ljudi. Neki u skupoj, markiranoj odjeći, neki u onoj jeftinoj iz Lidla, kao ja na primjer. Braco se ubrzo pojavio. Svi su zamuknuli. Braco se popeo na jedan oveći kamen. Primaknuli smo mu se. On je prekrižio ruke i gledao u nas. A mi u njega. Dok je tako gledao, sigurno si je mislio: gle ove budale, zure u mene ko telad u šarena vrata, a poslije će kupovat sve što im moji pomoćnici ponude. E, pa ja neću! Ne trebaju mi nikakvi Bracini kristali, figurice, kamenje. Od mene ćeš dobit samo kitu… kitu cvijeća. A i nju sam maznuo na Mirogoju. To je meni prolazilo glavom dok sam gledao Bracu. Slavica je pak u njega gledala kao nekad u onog seksi pjevača grupe Sisters of mrsi. Tko zna šta se pak njoj mrsilo po glavi. Što god da je, navelo ju je da obilato počne ispuštat suze iz očiju. Nije samo ona plakala, bilo ih je još. Možda ih je naglo prosvijetlila samospoznaja o ljudskoj gluposti.

Iz ljudske gluposti ili nečeg drugog, pristupio sam Braci čim mu je dojadilo gledat u nas pa je sišao s kamena. Skoro pa na koljenima molio sam ga da mi prenese svoje moći:

“Mene će sigurno pozvat na idući Media Fest u Rovinj ako mi daš malo svoje moći. A za razliku od tebe, mene će pustit tamo jer radim u medijima, kolumnist sam Nacionala. Preko mene ćeš i ti biti tamo. Kao Kastanjedin orao ja ću za tebe na festivalu hvatat duše vodećih novinara. Šprajcovu će mi bit najlakše uhvatit ako je teška i slabo pokretna poput njegova fizičkog tijela!”

Braco je samo šutio i gledao me.

“Dakle, upravo mi prenosiš svoje moći? Ako šutiš, smatrat ću to kao potvrdan odgovor”, pružio sam mu kitu cvijeća.

I dalje je šutio. Sve mi je bilo jasno. Vratio sam se do Slavice i stare.

“Rastopio je svu tamu u meni! Mislim da mi i štitnjača ponovo normalno radi!” Slavica je ushićeno govorila staroj, opipavajući svoj gušavi vrat.

“A meni je Braco dao svoje tajne moći. Pokorit ću Media Festival kao Boris Novković glazbene festivale nakon što ga je Braco prosvijetlio!” pohvalio sam se.