Sve ću ti oprostit… To što si komunjara, polupeder i ostalo. Sve ti opraštam ako mi preko svojih veza u novinama nabaviš dvije karte za Tompsonov koncert u Imotskom. Ponovo ću te priznat kao svog sina.”

To mi je stari izgovorio na mobitel dok sam se oporavljao nakon tri dana ružione u Puli na filmskom festivalu.

“Jesi vidio da je redateljica Jasna Nanut dobila nagradu za projekt snimanja hit serije prema mojim knjigama?” želio sam u ovoj situaciji od starog iskamčit mrvu poštovanja.

“Jebe mi se za to. Nabavi mi karte za Tompsona i za mene ćeš napokon postat čovjek, a ne soroševski crv. Nikad te ništa nisam molio, a sad te molim. Ako ne možeš karte, nabavi barem neku novinarsku akreditaciju.”

“Nazivaš nas novinare soroševskim crvima, a želiš da ti preko tih crva nabavljam akreditacije, karte.”

Muk.

“Što ću… Očajan sam. Sve karte za dva Tompsonova koncerta u sekundi su rasprodane. Ni preko HVIDRA-e ne mogu nabavit… Zvao sam sve moguće generale, čak i Rojsa. Nitko nema kartu viška.”

“Pa nećeš umrijet ako ne odeš na Tompsona. Bio si već na sto njegovih koncerata.”

“Ali mali Gojko nije bio još niti na jednom. A Tompson je u Kninu pjevao baš kad se rodio… Nikad nije bio još ni na jednom njegovu koncertu. To je kao da nije kršten”, stari je zvučao kao da je na rubu očaja.

Taj mali Gojko stoput mu je važniji od mene, prošlo mi je kroz glavu. Do mene mu nikad nije ni prst stalo koliko mu je za Gojka. Stari ga obožava. Možda zato što ga je napravio iz čiste ljubavi s drugom ženom koju je upoznao u šatoru u Savskoj, zajedno su ljevičarskoj vladi prijetili plinskim bocama.

“Ako ti nabavim te karte, hoćeš me barem upola zavoljeti koliko voliš Gojka?” progutao sam slinu.

Ponovo muk.

“Pokušat ću…”, stari je prevalio preko usta.

To je taj kompleks nas slavonskih sinova. Nikako ne možemo dobiti ljubav od naših očeva, tih samoživih konjina. Sokol nas nije volio.

Već samo to što je stari rekao da će me pokušat zavoljeti, meni je bilo dovoljno da se razletim po gradu. Da u potrazi za kartama dođem i do samog predsjednika države. Ali u Zagrebu nije krajem sedmog mjeseca bilo ni novinara, kamoli predsjednika Milanovića koji će sigurno ići na Tompsonov koncert. U Zagrebu su bili samo luzeri, radnička klasa iz Mlinara i Dubravice. Po gradu sam hodao s crvenom šiltericom na glavi. Iznad šilta je bijelim slovima pisalo: Trump. Poklon od starog kad je Tramp vladao Amerikom. Tramp mi je postao idol nakon što su na njega pokušali izvršiti atentat. Ona njegova uzdignuta šaka nakon što mu je snajperski metak okrznuo uho. Serija prema mom životu za koju je Jasna Nanut u Puli dobila nagradu ima naslov ‘’Za šaku jada’’. Sad se ta moja šaka visoko uzdigla baš kao Trampova. Od luzera naglo smo postalo pobjednici. Crvena, trampovska kapa na mojoj glavi bila je simbol tog uspona od blata do zvjezdica na zastavi američko-hrvatskog sna.

U Ilici sam svratio u antikvarijat mog rođaka Rafaela, povratnika iz Argentine. U antikvarijatu je prodavao knjige, časopise, uniforme iz doba NDH. Rafaela sam zatekao kako pije kavu s novopečenim europarlamentarcem Bartulicom. Bartulica mu svako malo dolazi prodat knjige. Jedva krpa kraj s krajem, guši ga ogroman kredit za kuću na moru. Od plaće mu za život ostaje jedva 38 eura. Pa ti živi.

Bartulici se ozarilo lice kad je na mojoj glavi vidio crvenu, trampovsku šiltericu.

“Lijepi je vidjeti da Tramp ne postaje samo ikona Amerikanaca, nego i mladih Hrvata koji se sve više okreću desnici”, pohvalio me Bartulica.

“Pa najbolji primjer su dva rasprodana koncerta Tompsona. Mladi su danas pohrlili na Tompsonov povratnički koncert kao da se Džoni Štulić vratio iz Nizozemske i napravio koncert.”

“Mene raduje da mladi danas znaju prepoznati prave vrijednosti”, Bartulica će.

“Samo što zbog tih mladih, stariji ne mogu na Tompsonov koncert. Mladi se bolje služe internetom, pa su preko njega odmah pokupovali sve karte. Moj stari koji jedva zna nazvat nekog na mobitel, kamoli kupovat preko njega, ostao je bez karte. Možda uskoro postane još jedan branitelj koji se ubio. Ali ne zbog PTSP-a, nego zato što nije mogao nabavit kartu za Tompsonov koncert.”

Bartulicu su vidno potresle te moje riječi.

“To ne smijemo dopustiti”, izvadio je mobitel.

Povukao se među police, s nekim tiho razgovarao. Kad se vratio, slavodobitno je izustio:

“Imam kartu za vašeg tatu, Velimir će mu osigurati čak dvije karte.”

“Velimir? Visković?” zagrcnuo sam se od sreće.

“Bujanec”, ispravio me Bartulica.

Nisam se mogao suzdržati, poljubio sam ga tjeme na kojem mu se od mog dodira usnama odlijepilo nekoliko zalizanih pramenova. Bartulica mi je iz novčanika izvadio dvije karte za Tompsonov koncert. Evo mi, rekao je, njegove karte, njemu će Bujanec dati nove.

“Ovo vaše dobročinstvo opisat ću u idućoj kolumni u Nacionalu!” oduševljeno ću.

Bartulici kao da su povampirile oči, postale nekako crvene kao moja trampovska kapa.

“Vratite mi karte! Ne želim davati karte nekom tko piše za komunistički tjednik koji podržava rodnu ideologiju!”

“Nema šanse. Što se da, to se više ne vraća”, zagurao sam karte ispod šilterice. Otkad se držim one Trampove “Borite se!”, sve mi ide od ruke. Nakon pobjede u Puli, evo sam se izborio i za kartu za Tompsonov koncert u Imotskom. Stari će me, valjda, napokon zavoljeti. Možda me od svoje braniteljske mirovine počne financirati kao Bartulicu njegova mama.