Dok sam u jedan iza ponoći nad otmjenim umivaonikom džepnim nožićem grozničavo rasparavao utrobu bijelom, plišanom medvjedu, u ogledalu sam uhvatio prestravljeni pogled Gorana Bregovića.

“Nemoj… Nemoj molim te to napravit”, prokrkljao je s praga klonje.

Sledio sam se.

“Nisam mislio ništa loše… Siromašan sam novinar…”

“Ma sve mi je jasno, brate, život te izudarao… Vjerojatno su te iz redakcije izbacili kao tehnološki višak… Al ne moraš sad zbog tog uništit Severinu… Vjeruj mi, ona samo radi svoj posao, ona ti ništa nije kriva… Ti sigurno misliš da je ona vrhunac dekadencije što je zahvatila ovaj naš narod i da ako uništiš nju…”

“…Vratit će se rokenrol i sva ta beskompromisna muzika koja je nekad nešto stvarno značila, pokretala stvari”, pokušao sam u tom smjeru zašprehat Bregovića samo da ne pozove osiguranje i da me grubo ne izbace sa svadbe.

“PA I TO, DA… Ti misliš da je za sve patnje današnjeg svijeta kriva Severina. Da bi se ljudi posvetili nekim boljim, pametnijim idealima da nje nema… Da ona bezveze uzurpira medijski prostor dok se svuda oko nas događaju strašne stvari…”

“Istina… Hrvatska trenutno nema formiranu vladu, raspada se po šavovima, a na izborima smo dobili mogućnost krenuti novim putem… Ali nakon onih bombaških napada po Parizu mediji uopće više ne mare što će se dogodit s Hrvatskom… I sad će još iduća tri dana udarno pisat o Severininoj svadbi… Jer mi novinari navodno moramo trčat za onim što narod navodno traži… Zato sam i završio ovdje na ovoj svadbi… Iskilavio sam se od moljakanja svog frenda Viduke da me, umjesto neke djevojke, povede kao pratnju… On je dobar sa Severininim menadžerom Tomicom, preko one rokerske spike… Tomica je prije Severine bio menadžer Majkama…” nastavio sam ga zašprehavat.

“Odmah sam te ja prokužio… Ti si iz rokerskog miljea… Zato si za svadbu i obukao tu crnu kožnu jaknu da pokažeš svoje buntovništvo, da svima daš do znanja da zapravo ne pripadaš ovdje… Ja to iskreno cijenim. Nekad sam i sam bio takav. Ali život te s godinama poravna” žalobno će Brega.

“Misliš kao u onoj tvojoj pjesmi: pristao sam, bit ću sve što hoće…”

“Tako nekako. A što to tebi piše na jakni? Vidio sam da imaš nešto ispisano na leđima…”

“Grad bez ljubavi, sumrak ideja. Ma, to taj jedan mladi dizajner Sven ispisuje po tim svojim kolekcijama… Te nekakve buntovne stihove iz prošlosti… Molio me da obučem njegovu kolekciju za Severininu svadbu, besplatno mi je to dao, radi reklame… Sve je danas prokleta reklama.”

“Ah, da! Đoni Štulić… Uvijek radikalan! Ne bih se čudio da je i on ovih dana prešao na Islam i da upravo na sebi svojstven osebujan način prevodi Kuran na srpsko-hrvatski… I njemu sam, kao i tebi, u sumanutom pogledu vidio da je zapravo teški anarhist koji bi sve nas sa estrade, čitavu diskografiju najradije dinamitom digao u zrak”, Bregoviću se osjetila gorčina u glasu.

“Pa nekad je to bilo normalno… U Krležinim Zastavama golobradi klinci stalno nešto po gradu bombama dižu u zrak; austrougarske pošte, poslovnice, filijale… I sanjaju o ujedinjenju Srba i Hrvata. Da nije bilo tih njihovih bombi, nikad ne bi ni bilo one prve, a i ove druge Jugoslavije. Koju si ti dosta veličao u svojim pjesmama. Očito bez bombi nema promjena… Bez bombi sve stagnira u ustajaloj žabokrečini, kako je pjevao Đoni…”

U tom trenutku na prag ove intimne klonje banula je Lepa Brena. U svadbenom magnovenju očito je pobrkala moderne, podosta apstraktne znakove koji su označavali muške i ženske toalete.

“Ne ulazite, bježte, uzet će i vas za taoce! On je terorist! Ima skrivenu bombu”, zakričao je Bregović.

Brena ga nije shvatila ozbiljno.

“Joj, Brega, puna mi je noćas više kapa tvoje otkačenosti i fazona… Baš ko da si se upro izreklamirat, opravdat naslov svog novog cedea Ko ne poludi nije normalan. Kakav ti je sad to fazon s bombom… Jel to neka prvoloptaška aluzija na onaj moj stari hit s kojim sam punila dvorane po Jugoslaviji, Bum, Cile, bum…”

“Ma, nije, bona, zajebancija, ovaj će stvarno napravit bum!”

Blijedo sam ga pogledao.

“Kakvu bombu… Nemam nikakvu bombu…”

“Vidio sam… U tom medvjediću je skrivaš… Dok si mu rasparavao utrobu vidio sam kako je iznutra bljesnuo čelik od bombe…” Bregi je podrhtavao glas.

Na to sam grunuo u histeričan smijeh.

“MA NIJE BOMBA, to sam ja sakrio u medvjedića fotić… Jer su prepipavali na ulazu… Nikom ne daju da fotka na svadbi… A ja sam s tri redakcije dogovorio za masne pare da ću im dostavit pikantne fotke sa svadbe kakve nitko neće imat… Evo, pogledajte…” zaburio sam dlan u medvjedićevu pufkastu utrobu i izvadio iz nje pomalo zastarjeli fotoaparat marke Idiot s kojim je stara fotkala sve faze mog odrastanja, rođendanske proslave, prve snjegoviće, sanjakanja…

Bregi se napokon vratila boja u lice. Duboko je izdahnuo zrak iz pluća.

“Kako si me uplašio, jarane… Moraš znat da sam ja sinoć doletio iz Pariza… Tamo smo svi u teškoj psihozi… Piješ u kafiću i za svakog tko malo naglije isuče mobitel iz džepa, pomisliš da je terorist…” izvukao je srebrenkastu pljosku iz unutrašnjeg džepa bijelog sakoa, otpio dug gutljaj.

Onda ga je uhvatila neka euforija. Valjda kao i sve one koji su neko vrijeme gledali smrti u oči i preživjeli. Zagrlio je Brenu.

“Fotkaj, mali, dobit ćeš ekskluzivnu fotku!” rekao mi je.

Dok sam ja nespretno podigao objektiv u ravninu njihovih glava, sočno je poljubio Brenu u usta.

Pred zoru sam tek shvatio da je u taj moj aparat Idiot trebalo stavit novi film. Fakat sam ispao idiot. A imao sam ekskluzivu.