Ispred glumačke akademije stajala je skupina studenata. Jedna cura držala je transparent na kojem je pisalo: “Ne trebamo poduku pijanih, vulgarnih profesora!” Probijao sam se kroz svu tu ekipu prema ulazu u akademiju.

Nadomak porte, začuo sam:

“Šta je Svirac, ideš svom dragom Prohiću… Nemaš ti srama! Znamo da ti je svojevremeno sredio da besplatno stanuješ u prostorijama HNK u Varaždinu!”

Osvrnuo sam se. Među studentima ugledao sam redatelja Mirana Kurspahića. Cinično mi se osmjehivao izbacujući svoje izbijeljene zube.

“Zašto bih se sramio? To je bilo prije dvije godine, kad me Možemo! izbacio iz gradskog stana. Prohić me angažirao da za varaždinski HNK napišem dramu o onoj ženskoj koja je ubila vlastitu sestru i godinama njezin leš držala u škrinji za zamrzavanje. U Varaždinu sam vršio istraživanje o tom slučaju, pokušavao tamo u zatvoru doći u kontakt s tom sestro ubojicom. Normalno da mi je Prohić ponudio da spavam u kazalištu. Nisam se mogao svaki dan vraćat u Zagreb.”

“Okej, zašto baš danas ideš k njemu na Akademiju? Ideš mu dati podršku? Ponio si, vidim, bocu vina. Želiš osjetiti kako je to napit se na Akademiji i ponižavat studente, urlat na njih? Vidim, i te jeftine, masne kobasice si ponio. Da imate mezit uz vino”, Kurspahić je pokazao na moju prozirnu vrećicu u kojoj sam nosio bocu graševine i pakovanje kranjskih kobasica kupljenih na akciji u Šparu.

“Da, to su dobre, masne kobasice. Nećemo valjda kao ti brojat svaku kaloriju. Sjećam se da na Festivalu glumca u Vinkovcima nisi htio pojest ni komadić torte na rođendanu Perice Martinović. Strahuješ da ne dobiješ gram viška. Sigurno se siliš da ideš rigat u vece čim pojedeš griz hamburgera. Kosu i tijelo njeguješ kao neka tiktokerska šiparica. Kako takav možeš režirat išta dobro, išta punokrvno? Pravi režiseri ne paze na tijelo, ne kombiniraju krpice u kojima se pojavljuju na premijerama. Orson Vels i Sem Pekimpo svako jutro su jeli po deset kobasica s jajima, zalijevali to viskijem…”

“Naravno da pazim na tijelo, zdravlje. Nemam sinekuru na Akademiji. Slobodni sam umjetnik. Ne sišem državu kao krpelj, ne trošim lovu poreznih obveznika na svoje predstave. Stalno moram biti u formi jer živim isključivo od svog rada. Moram glumit u sapunicama, reklamama da opstanem na sceni… Naravno da me ovakvi poput tvog prijatelja Prohića smatraju idiotom, po kazališnim bircuzima izruguju se meni, mom radu!” Kurspahićevo lice zadobilo je zlokoban izraz.

S francuskim brčićima i bradicom podsjećao je na one revolucionare ispred Bastilje koji su se došli obračunati s privilegiranim plemićima. I studenti oko njega počeli su podsjećati na pobunjene plebejce koji u meni vide plemićkog potrčka s kojim se također valja obračunati.

Uletio sam u zgradu Akademije, popeo se do kabineta profesora Ozrena Prohića. Stajao je uz prozor, nekako rezignirano promatrao pobunjene studente. Ne mogu reći da mi se nešto posebno razveselio. Stavio sam kobasice i vino na stol. Nije htio da mu natočim vino. U ruci je držao čašu koka-kole. Pokušao sam započet razgovor o Krležinim ‘’Zastavama’’, znao sam da ga to uvijek oraspoloži, ali ovaj put je i na to ostao hladan. Ne možeš s čašom koka-kole u ruci raspravljat o Krležinim ‘’Zastavama’’, to je svetogrđe. Prohić je i dalje zurio kroz prozor. Priznao sam mu da sam došao do njega iz određene profesionalne, novinarske znatiželje. Rekao sam mu da sam čuo snimku na kojoj ga je netko od studenata tajno snimao dok je, sav izvan sebe, u povišenom stanju komentirao generalnu probu predstave koju je neka studentica pripremila za diplomski ispit, vrijeđao studente.

“Nije mi tu bilo ništa tako strašno. Čak benigno naspram onog kad je Krleža u Leksu vikao na pokojnu Mani Gotovac, tada mladu novinarku… I ono kad govoriš da si škandaliziran i da ćeš protestirati probu, to je baš zvučalo kao neka replika iz Krležinih drama, vidi se da su ti njegove drame s godinama totalno ušle u krv.”

“Daj, Svirac, ne zajebavaj”, odsutno će Prohić.

“Ma ne zajebavam, to na snimci je totalno krležijanski monolog. Jedino ono kad naglo studentima opsuješ Boga. E, to baš zapara uši. Kao da u Krležin roman ubaciš neki birtaški dijalog iz perišićevska plitke stvarnosne proze koju i ti i ja preziremo. Da barem nisi opsovao Boga. Ali to valjda iz mene progovara nekadašnji ministrant iz đakovačke katedrale.”

“Gle onog Kurspahića, želi moju glavu. Gledaj te odurne tetovaže po njegovu tijelu. Ja sam skandaliziran tom njegovom domorodačkom vanjštinom”, Prohić je naglo krenuo ironizirati vlastiti verbalni diskurs.

“Da, ubacio se među te razmažene studoše koji te tužakaju čim malo podvikneš na njih. Pa šta bih ja onda trebao… Jebali su mi majku kroz čitav obrazovni sustav. Čak i u vrtiću u Đakovu. Kad sam bio zločest, teta bi mi skinula gaće i odvela u stariju grupu da mi se tamo rugaju. U osnovnoj me razrednica tukla šibom, nazivala me idiotom, degenerikom. Moju bivšu curu Stojku profesor je gađao svežnjem ključeva kad bi krivo odsvirala ton na violini.”

Te davne traume toliko su me uzdrmale da sam eksao skoro pa pola boce vinčine. Eksanje me u tren opilo. Širom sam rastvorio prozor i studentima dolje zapjevao na melodiju Plavog orkestra:

“Bolje biti pijan, nego profesor!”

“Huljo! Bijedniče! Moralna ništice!” Kurspahić je zafitiljio jaje na mene.

Žumanjak mi se razlio po prsima. Umočio sam u njega kranjsku kobasicu i takvu obogaćenu jajetom s guštom je pojeo. Prohić me zamolio da odem, treba mu mira. Ispoštovao sam ga, izašao na stražnji ulaz.