Priznajem, ne krijem, prije par dana bio sam na onom skupu u Karlovcu, na kojem su pokušavali spojiti u katolički brak sve one koji traže srodnu dušu. Poznato vam je, nas četiristo veličanstvenih našlo se na istom mjestu u isto vrijeme. Svi nas izruguju, znam, ali baš me boli ona stvar što su nas na društvenim mrežama prikazivali kao očajnike koji ne mogu naći svoju drugu polovicu. Većina nas muških okupljenih na ovom skupu djelovali smo kao da nam je jako neugodno. Sklanjali smo se ispred fotoreportera, tih lešinara koji će na nama pokušavat zaradit koji klik bejt. Posebno sam se uznemirio kad sam vidio novinara i rođenog Karlovčanina Tomislava Čadeža. Nahuškao je na mene svog psa Matu kao gladijator lava na prvotnog kršćana u areni.

„Svirče, nejebica te dovela sve do Karlovca!” rugao mi se.

Zasramio sam se, nisam pred njim htio ispast očajnik. Krenuo sam se jadno opravdavat:

„Dosta mi je dekadencije i obilja. Došao sam po smjernu kršćanku… Upao sam u zamku bogatuna s Vrhovca. Oni ti uvijek imaju razlog povuć lajnu. Zbog njih krvarim ko da mi menga suklja na obje nosnice.”

Čadež se odozdola zaškilji u moj ranjeni nos kao da provjerava govorim li istinu. Nastavio sam:

„Sad tamo živim, pomažem ovom jednom Kikiju da napiše scenarij. Želi dokazati svojim starcima koji su masu love ubacili u njegovo školovanje da nije obična, besmislena vreća govana.”

„Kiki? Kod Ugrine si?”

„Ma ne, ovi su puno zajebaniji i nemaju kredite. Možda mu znaš i starce, redatelji su u Americi. Radili su nešto s Mirom Furlan. I samo da ti kažem, od tog plemenitog plana dogodilo se ništa. Ti tamo šmrkaju od jutra do sutra, a ja samo čekam da otvore novu butelju pa da krenemo. I tako već skoro mjesec dana, nije mi dobro više.”

„Okej, okej, vidim da si frajer s Vrhovca, ali vidim i to da ovdje stojiš već sat vremena, a da nisi ništa zbario. Očito ti i opet ja moram pomagat”, rekao je.

Ubrzo se vratio, vodeći pod ruku nelošu žensku, valjda neku njegovu poznanicu tu iz Karlovca. Krenuo me odmah pred njom ponižavat:

„Katarina, odmah da te upozorim, da ne uzimaš mačka, odnosno mačića u vreći… Moj frend ti i nije nešto obdaren.”

Lice joj je poprimilo blago crvenu boju. Okrenula se prema meni. Lagano me primila za nadlakticu. Vidio sam kako sklanja pogled pred Čadežom, a ni mene nije mogla pogledati u oči. Blago stišćući moj lakat, dala mi je do znanja da se odmaknemo od napadnog, indiskretnog Čadeža. Povela mu u stranu. Tiho izgovorila:

„Ja i ne volim velike. Ne razumijem u čemu je tu kvaka.”

Odmah sam malo živnuo, zauzeo stav mužjaka. Skrenuo sam pogled s njene karirane suknje – izgledala je kao šahovska tabla na kojoj umjesto figura jedni druge jedu moljci.

„Imala sam nekoliko frajera u životu, priznajem. Ali ja već imam četrdeset i nadam se da kužiš da sam živjela u svijetu. Prije nego što sam se obratila, ti muškarci su se prema meni ponašali kao da sam posljednji dronjak. Zarekla sam se Gospi da se više neću podat nikome sve dok me netko zaista ne zasluži”, u ruci je fakat i držala kip Gospe, gladila je po glavi kao nervozna djevojčica svoju barbiku. Nasmiješila se i, žmirkajući, nastavila dalje:

„Meni treba čovjek koji bi me vodio u Kristu, koji bi sa mnom molio zornice…”

Možda ne bismo molili zornice, ali bi svakako ti mene svako jutro molila zornjaka, prošlo mi je glavom.

Dok sam je gledao kako grčevito steže kip Gospe i meškolji se, rekao sam:

„Okej, vidim da se bojiš velikih muških spolovila. A da li bi prije braka ipak voljela vidjela na čemu si s potencijalnim partnerom? Voliš li ti više ikakav seks? Zašto uopće imaš takav strah od velikog… onog čime bih ti trebao napraviti djecu?”

Vidjela je da mislim ozbiljno. Kao da smo već uigrani bračni par koji izmjenjuje intimne teme, uhvatila me za bradu i pomakla mi glavu u stranu.

Očito je ukebala moje krvave nosnice od onog prokletog kokaina zbog kojeg već danima guram vatice u nosnice da zaustavim krvarenje. Vrhovima prstiju povukla mi je krvavu vaticu iz nosa kao što žena nemarnom mužu izvlači vireći končić s ofucanog sakoa.

Odlučio sam ne okolišat. Svidjela mi se ova blago opičena katolkinja, čak me pomalo napalila svojom pričom o strahu od većih kita. Prvi put u životu našao sam se u suludoj situaciji. Umjesto da strepim da li mi je dovoljno velik, sad moram strepit da li mi je dovoljno mali. Odvukao sam je iza trafostanice. Naglo sam raskopčao hlače, spustio ih do ispod koščatih bokova i sa strepnjom upitao:

„Jel ti ovo dovoljno malo ? Glavić mi nije veći od vrapčjeg kljuna, ovo ne bi moglo povrijediti ni Štrumfetu. Nema ni 12 cm, a hrvatski prosjek je, čitao sam u zadnjem istraživanju, 14 cm.” Bojažljivo je pružila ruku da opipa moju malenkost. Na pola puta ruka joj je zastala. Na nas se kao golemi šišmiš stuštila časna sestra.

„Antikriste! Želiš obeščastit našu najneviniju ovčicu! Tu, na ovaj sveti skup si došao utaživat svoje najniže perverzne strasti!”

Katarina je uplašeno pobjegla iza obližnjeg zida koji dijeli sveto od svijeta. Časna sestra krenula me udarat smotuljkom najnovijeg broja časopisa Sveta Cecilija. Jaukao sam glasnije od svetog Lovre na ražnju. I viknuo sam za mojom nesuđenom suprugom u Kristu:

„Katarina, na grijeh si me navela!”

„Ne, ti si nju, sotono!” opet će časna.

Još jače me Svetom Cecilijom opizdila po glavi. Više nisam ništa znao, sve mi se isprevrtalo u mozgu. Sjetio sam se onog, u Međugorju posrnulog vodoinstalatera Džovanija pa iz sveg grla kriknuo:

„Katarina, Katarina, Krist ili Svirac, šta je istina?”