Pred dvoranom Crvenog križa u Petrinji grijao sam si krpice sa zeljem na rešou nataknutom na plinsku bocu. Krpice snijega padale su u lončić, sljubljivale se s krpicama tjestenine tik prije nego što bi se rastopile. Podigao sam lonac s rešoa. Do mene je u čizmama dojurila Radmila, volonterka Crvenog križa, zazvala ministra Medveda zaduženog da upravlja svime u vezi postpotresnog stanja u Petrinji.

“Ministre, ovaj se tu danima mota, ništa nam ne pomaže, ništa ne radi, a jede po tri porcije za ručak!” tresne me dlanom po leđima, snijeg mi otrese s jakne.

“Pa kad ovako dobre krpice sa zeljem nikad nisam jeo, ne mogu ih se nasitit”, priznam.

Ministar Medved mi se primakne. Na sebi je imao zelenu vojničku jaknu. Tjeme mu je bilo svježe obrijano, kao komandosu pred bitku.

“On sam petlja oko plinskih boca, stalno si nešto podgrijava… Još će nas sve u zrak dignut! Kao da nam i bez toga nije dosta nesreća!” zadihano će Radmila.

“S kojim pravom sami otvarate i zatvarate plinsku bocu? Nemate ni alat za to nego, vidim, rukama zavrćete i odvrćete…”, odmjeri me mrko Medved.

“Ma, izučio sam ja rukovat plinskom bocom dok mi je stari bio u šatoru u Savskoj… Tamo su se stalno grijali i kuhali na plinske boce. Ja sam mu donosio opranu robu.”

“Plinske boce su opasnije od vatrenog oružja.”

“Znam… Itekako opasnije. Pa vi ste također tada dolazili u šator, organizirali pobunu protiv komunjarske vlasti, komunjarskog ministra obrane tadašnjeg. Pa s plinskim bocama su moj stari i suborci iz šatora i krenuli prema saboru. Prije neki dan sam gledo uletavanje trampovaca u Kongres… I bilo mi žao što moj stari i svi vi ostali niste onomad u sabor upali umjesto što ste se sakrili u Markovu crkvu. Plinskom bocom razvalit vrata sabora i trk unutra! Moj stari je u šatoru kao amajliju držao rogove kozoroga s Dinare. On bi s tim rogovima upao u sabor i čarobirao tamo kao što je onaj trampovski rogati šaman u kongresnoj dvorani…”

“Prestanite ovog časa to govorit! Predstavite se, tko ste?” opatrne me ministar.

“Pavle Svirac. Iz Nacionala. Došao sam ovdje izvještavat na satirički način…”

“Došao je on demontirat sustav, kako kaže premijer. Ali umjesto perom, on će doslovno demontirat ovaj ionako razrušeni grad tom plinskom bocom po kojoj svako malo prčka! Prežderava se ko nesit! Dosta je toga, tovi se tu ko krpelj!” Radmila mi istrgne lončić iz ruke. Krpice i zelje popadaju po razrovanom asfaltu.

Gradonačelnik Petrinje Dumbović sve vrijeme stajao je također pored dvorane Crvenog križa, novinarima u kameru odgovarao na pitanja u vezi tko će po novim propisima Vlade imati pravo na besplatni topli obrok u Petrinji. Kad je vidio da mi je volonterka Crvenog križa izbila lonac iz ruku, odmah se stvorio pored nas.

“Nećete vi nikome braniti topli obrok, dosta mi je samovolje vas iz Crvenog križa!” obrušio se na Radmilu.

Ona mu nije ostala dužna:

“Opet se petljate u nešto čemu uopće niste dorasli! Prestanite na svakom koraku prozivat Crveni križ! Ovaj tu gladnik uopće nije građanin Petrinje! Nije ni volonter, ne radi ništa, a jede po deset puta dnevno!”

“To za mene nije priča, neka jede koliko hoće!”

“Darinko, žena ima pravo, on je iz medija. Nije ga dužan hranit Crveni križ. Neka mu redakcija osigura topli obrok”, ministar Medved prijateljski položi dlan na široko Dumbovićevo rame.

“Pa što ako je iz medija? Neka jede koliko god hoće. Meni novinari ovdje ne smetaju. U ovom potresu mediji imaju svoju posebnu ulogu da govore istinu o ovom kraju… Oni su najviše senzibilizirali javnost”, odlučno će Dumbović.

I onda sam podigne lonac s poda, zatraži od kuhara da mi u njega nagrabi novu porciju krpica sa zeljem.

“Kao gradonačelnik ovog grada dopuštam topli obrok svima koji ga zatraže”, Dumbović iskosa pogleda Tomu Medveda.

“U redu, ali ja kao ministar obrane ne dopuštam da civili neovlašteno rukuju plinskim bocama”, Tomo Medved čitavim tijelom zakloni plinsku bocu.

“Mogu ja i mlake krpice sa zeljem jesti, ništa mi ih ne može pokvarit, pa ni snijeg. Držat ću se vaše naredbe, ministre. Kad ste već toliko osjetljivi na plinske boce”, zagrabim žlicom tjesteninu i zelje iz lonca.

Toliko sam se najeo da sam stvarno dobio želju postat koristan u ovom razorenom gradu. Ali kako? Dumbao sam u glavi nakon što sam se udaljio od Dumbovića, Medveda, Radmile.

Pored jedne urušene zgrade u centru naišao sam na petero ljudi što su raspravljali uz kantu iz koje je sukljala vatra. Približio sam im se, ušao u razgovor s njima. Svi smo imali zaštitne maske na licu, više zbog snijega i hladnog zraka nego od straha pred koronom. Jedan od tih ljudi upitao me čime se bavim, a kad sam mu odgovor promumljao kroz masku, sav se ozario.

“Šta odmah ne kažeš! Takvi su nam ovdje potrebniji od suhog zlata! Dođi sa mnom!” uzme me čovjek za ruku, odvuče niz ulicu. Bio sam presretan. Nisam mogao vjerovat da to čime se ja bavim nije uzaludno u ovim vremenima kad se sve vrti samo oko najnužnijih materijalnih potrepština. Da, pisana riječ ipak nešto znači. Čovjek me doveo do zgrade u kojoj su se u prizemlju nalazili neki tipovi s kacigama.

“Posrećilo nam se danas… Našao sam jednog statičara!” čovjek im pokaže na mene.

Smračilo mi se pred očima. Ja sam mu kod one kante s vatrom rekao da sam satiričar, a on je razumio da sam statičar… Sve su krive ove glupe maske kroz koje ljudi više ne čuju dobro jedni druge! Strgnuo sam masku s lica kao klaun lažni, okrugli nos i zgužvao je u šaci.