Grizao sam nokte dok me kolega kolumnist i pisac Jurica Pavičić vozio prema Rovinju. Tamo sam se trebao oženit za ženu koju nikad nisam vidio. Sve to u sklopu RTL-ove emisije Brak na prvu.

Dvoje kandidata im je otpalo odmah nakon vjenčanja pa me RTL-ovac Ribafiš ubacio u emisiju. Molio sam ga nekad prije da me ubaci u onu emisiju u kojoj stručnjaci siromašnim, neurednim ljudima dolaze uredit stanove, ali kako to nije uspio, ubacio me sad u Brak na prvu. Pristao sam uz uvjet da Juricu Pavičića nagovore da mi bude kum na vjenčanju. On je u Parizu dobio prestižnu nagradu za svoj krimić Crvena voda, hrpa love ide uz tu nagradu, pa sam se nadao da neće štedit na poklonu, a i da će bacat hrpu love kad mu nakon vjenčanja budemo vikali: kume, izgore ti kesa!

Da barem malo razbijem tešku tjeskobu koja me prala dok smo se vozili u Rovinj, rekao sam:

“To je, Jurice, razlika između tvog i mog pisanja. Ja se čitavim tijelom bacim u avanturu i puštam da mi sam život ispiše, iskonstruira početak, sredinu i kraj mojih priča, a ti pak, kao neki oprezni arhitekt, sam konstruiraš zaplet i kraj. Može se reći da meni sam Bog konstruira priče, a to je, moraš priznat, velika prednost nad ograničenim ljudskim, spisateljskim umom.”

Jurica se namrštio držeći volan. Vidjelo se da su ga moje riječi kosnule.

U Rovinju sam zamalo istrčao iz auta i pobjegao, toliko mi je bilo neugodno pokazati se pred mladom… za koju se ubrzo pokazalo da baš i nije toliko mlada. Imala je oko 45 godina. Ali i dalje je bila vitka, a vjenčanica joj je savršeno pristajala. Vjetar joj je mrsio uvojke na bivšoj svingerskoj plaži na kojoj je RTL upriličio ceremoniju. Iznad bujne, lijeve dojke imala je malenu tetovažu. Činilo mi se da nisam loše prošao. Jedino me uznemiravao njezin pogled dok me odmjeravala od glave do pete. Mrštila se kao da je stala u govno, nervozno nešto došaptavala kumi koja me također gledala s antipatijom.

Stao sam pored mlade, a zalizani tip koji nas je vjenčavao pročitao je s papira naše osobine. Za mene je rekao: “Plaha pjesnička duša koja usprkos brojnim porazima još nije izgubila vjeru u ljubav.” Nju je pak opisao kao “ambicioznu ženu koja uvijek dobije ono što želi.” Onda smo jedno drugome trebali pročitati zavjete. Ona je sa svog papira čitala vidno nakurčena, kao da čita što treba kupiti u dućanu:

“Dragi moj mužu, čitav svoj život posvetila sam karijeri. Na koncu sam shvatila da mi fali ono najvrjednije što se ne može kupiti novcem – ljubav i skladan brak.”

Onda sam ja krenuo čitat svoj zavjet:

“Voljena moja ženo, u životu sam puno propatio. Djevojke su odbijale moju ljubav. U prilog mi nije išla ni moja materijalna oskudica. Sve dok nisam našao tebe. Nadam se da ćeš zaliječit sve rane na mom srcu, svojom ljubavlju isprati mrlje poniženja s moje izmučene duše i brinuti se za mene kao što se nekad brinula moja majka.”

Kratko se, naglašeno, nakašljala. Nisam mogao zaključiti je li ju je moj zavjet duboko dirnuo ili je u njoj izazvao blago sažaljenje. Fejk matičar je nastavio s ceremonijom, a ženska me šaptom pitala čime se bavim.

“Pisac sam… Pišem kolumnu u Nacionalu. Ti?” prošaptao sam.

Odvratila je da je poslovna menadžerica, nabrojala mi firme u kojima je radila. Između ostalog u Agrokoru i Atlantik grupi. Sad trenutno radi za jednu londonsku tvrtku.

Nakon što nas je zalizanko proglasio supružnicima, rekao je da se možemo poljubiti. Žudno sam se nagnuo nad žensku. Ona je ovlaš suhim usnama jedva dotaknula moj obraz, dok sam se ja trudio da joj jezikom zahvatim usne. Naglo je odskočila.

“Fuj! Bljak!” vlažnom maramicom trljala je usne kao da je njima dotaknula djedovu čarapu.

Nije mi se baš svidjela ta njezina histerična reakcija, ali to joj je valjda od stresa. Treba imat hrabrosti doći ovako pred kamere i udat se za nepoznatog muškarca.

Nakon vjenčanja organizirana je zakuska, ples. Samo što nitko nije plesao. Društvo od mlade nije se htjelo spojit s mojim društvom. Uz Juricu Pavičića, podršku su mi došli dati novinari Petar Štefanić, Diana Roko i kolega iz Nacionala Senad Pašić.

“Ovakvi brakovi na neviđeno još ispadnu i najbolji. Nekad dok sam radio u Areni imali smo rubriku spajanja parova. I skoro uvijek je dobro ispalo…”, potapšao me Senad po ramenu.

“Sad sam malo ljubomoran. I Svirac se oženio… Samo ja još nisam”, Petar Štefanić se nujno sagnuo i popravio kopču na svojim retro sandalama.

Začula se vika. Moja novopečena žena svađala se s RTL-ovim režiserom.

“Nema šanse da nastavim s ovim sranjem! Ovo mi je najgora greška u životu! Spojili ste me s nekakvim ružnim klošarom! Hoćete da mi se smije čitava Hrvatska! Da izgubim sve svoje poslove! Ako prikažete ovo ruglo od svadbe u emisiji, na vrat ću vam natovarit londonske odvjetnike!” vikala je menadžerica.

Smračilo mi se pred očima. Došao sam do svoje žene. Skinuo vjenčani prsten, bacio joj ga pred noge.

“Ne trebam ni ja tebe, osušeni bakalaru! Briješ da si nešto posebno, da si u igri, a završit ćeš sama s prdljivim biglom kojeg ćeš vodat na poslovne sastanke i brijat da ti je to sin!” sasuo sam joj u facu.

Za mnom je dokoračala Diana Roko.

“Jako si pogriješila, predomisli se dok još možeš”, nježno joj je savjetovala. “Pavle je možda neprivlačan na prvu, ali u duši je jako dobar.”

A onda mi je prišao i kum Jurica. I poput Mefista slavodobitno prišapnuo:

“Evo zašto ja nikad ne pišem autobiografsku prozu. Moraš bit teška budala da vlastite poraze, poniženja dijeliš s čitateljima.”