Svratio sam do Zapruđa popit pivo ispred Konzuma. Uhvatila me nostalgija za prošlim ljetom kad sam stanovao kod nekadašnjeg Poletova kolumnista Čumandre.

Uzeo sam tri Ožujska, sjeo na klupice pored dućana. Pio sam kao da nema sutra. Za mene ga i nije bilo, sutra je nedjelja, a nedjeljom ne rade dućani. Nemam gdje pit. Kafići su mi preskupi. A pit sam doma nije gušt. Pred dućanom uvijek ima nekih alkosa zanimljivih za spiku. Volim ih slušat kad pričaju kako su propali. Pokušavam kroz njihove priče izvući pouku za sebe, da se spasim dok još ima vremena

Nakon što joj je završila smjena, do mene je došla blagajnica koja je voljela moje kolumne, posebno one koje sam pisao dok sam živio u Zapruđu. Djelovala je depresivno. A meni je očajnički trebao sugovornik. Kao za vraga nikog od alkosa nije bilo na klupici. Valjda su ih satrale ove teške vrućine na zalazu ljeta. Kao da nam je ljeto na samom kraju ipak htjelo poručiti da globalno zatopljenje postoji, ne smijemo se opustit i nastavit bacat plastiku gdje nam se prohtije.

“Šta, imala si naporan dan? Svi se vratili s godišnjeg pa nagrnuli u dućan, a ti sama na blagajni?”

“Ma, jok. Dan kao dan”, odvratila je, tražeći pljuge po jeftinoj torbici s placa.

“Pa šta je onda?”

“Nedjelja, prokleta nedjelja”, odvratila mi je stihom Parnog valjka.

“Pa dobro, šta to nije blagoslov, kako kažu katolički pastiri. Dan za obitelj, da se možete družiti s djecom i sve to. Muž, djeca, slobodan dan. Crkva i HDZ napokon su se izborili da vi blagajnice imate neradnu nedjelju.”

“Oni misle da su nam napravili neku uslugu s tim neradnim nedjeljama…”

“Pa šta nisi sretna s tim epohalnim dobitkom?”

“Sretna? Zamisli kad dođe ta jebena nedjelja… A ja umjesto da zbrišem na posao, moram doma kuhat obilni nedjeljni ručak, ono kompletan, juha, glavno jelo, desert. Bez juhe i deserta nedjeljni ručak se ne priznaje. Kolače moram dan prije zamijesit, nabijem ih. A onaj moj samo leži na kauču, pije pivo i kao telac bulji u utrke Formula na Sport čenlu.”

Dok mi se blagajnica tako žalila na neradnu nedjelju, spazio sam blitvarku Franku pored pečenjare Sport. S njom sam nekad studirao na Filozofskom.

„Franka! Dođi popit pivo!” zazvao sam je.

Došla je.

„Šta ti radiš tu u Zapruđu?” pitao sam je.

„Tu sam našla stan… U limenci. U limenkama su najjeftiniji. Izolacija nikakva. Sve se raspada. Al ne mogu birat…”, turobnim će glasom.

„Pa kakva je bila sezona, jel ti ćaća uspio iznajmit onaj vaš apartman na Čiovu?”

“A, samo nešto u osmom. I to kad je spustija cijenu za pola. Vidija da je đava odnio šalu. Čitav sedmi niko se nije javio. Apartman zjapi prazan, moj brat dovodija cure, šporkava lancune kad ih je jebava tamo…”

“Ajde, pa bar da i vi Dalmoši malo preko ljeta uživate u vlastitom dobru, a ne samo stranci…”

“Tako mislite vi kontinentalni neradnici, linčine. Mi ne. Prvi je za pola spustija susid Neno. Pa onda odma moj ćaća za njim. U osmom počelo kapat nešto turista. Pa opet stalo. Ni blizu ko prošle godine.”

“Trebali ste kupit stan u Zagrebu ko svi promućurniji Dalmoši. Pa ako i sezona nije ko prije iznajmljuješ u Zagrebu. Pa si mirna.”

“Da, tribali smo. Al ona moja sestra zaludila da njoj triba za školovanje u Americi. Pa joj ćaća dao umisto da je kupio stan u Zagrebu. Mislio jadan da će iduće ljeto zaradit za stan u Zagrebu. Ušli u Šengen, bio je uvjeren da će stranci nahrupit kolku god cijenu da pukne. Al puknuo njega. Nismo zaradili ovo lito ni za garažu, kamoli za stan u skupoj metropoli.”

„A ni domaći baš nisu išli nešto na more. Zagreb je u osmom bio pun. Jesi ti išla na more?” pitao sam blagajnicu.

„Ma, jok. Jedino što mi je gore od neradne nedjelje je odlazak na more s obitelji. Taman da Dalmošima isporučim crkavicu za koju sam u Konzumu rintala čitave godine. Nisam više tako blesava. Ovo ljeto nikakav Jadran. Djecu su samo išla na Mrežnicu i bazene. Na početku ljeta vodila ih je svekrva tamo, ja se nisam morala zajebavat s tim jer sam radila nedjeljom. Puno mi je bolje bilo u dućanu. Fino klima radi čitav dan, hladi me, a ne moram je plaćat. Onaj moj nesposobnjaković od muža nije u stanju već drugo ljeto popravit klimu. I po tom pitanju su me HDZ i crkva dotukli. Nedjeljom se moram kuhat u stanu bez klime.”

„Ako iduća sezona bude kao ova, morat ću se i ja zaposlit u Konzumu. Ja se ne bih žalila na neradne nedjelje kao vi”, Franka će blagajnici,.

„Pa naravno da ne bi kad nemaš muža, djecu, jebe se tebi”, uzvratila joj je ona. „Ali mi koje imamo pucamo doslovno… Evo, moja jedna frendica radi u Dinari na Britancu… Plenković često svraća tamo nakon subotnje šetnjice gradom. Na Britancu uvijek supruzi kupuje buket ruža. Zadnji put kad je s tim buketom kupovao kod nje raženi s lješnjacima, valjda nije popila ksanaks pa mu je sasula u facu da je lako njegovoj ženi bit nedjeljom doma… Čitav tjedan ga ionako ne vidi, a za vikend joj kupuje ruže i kruh s lješnjacima. Lako je tako. Njoj njezin nikad nije kupio niti jednu ružu. Samo njezinoj mami. I to kad je umrla, bacio joj je ružu u grob. Oplela je po Plenkoviću neka vrati radne nedjelje, jer će inače itekako porast nasilje u obiteljima. Ona, baš kao ni ja, nije u stanju podnijet muža čitavu prokletu nedjelju.”

„I šta joj je Plenković na to, jel joj šta obećao u vezi neradnih nedjelja?” proradio je u meni novinarski instinkt.

„Moš mislit, samo je anemično blejio u nju, nit da joj ružu iz buketa ponudi takvoj jadnoj.”

„Pokojni Bandić bi to sigurno napravio”, opet sam se na glas prisjetio svog omiljenog gradonačelnika koji mi je kao zaslužnom piscu za svoje vladavine osigurao krov nad glavom.