Otišao sam u predsjedničku rezidenciju na Pantovčaku oprostit se s kujicom Kikom koju sam neko vrijeme vodio u šetnju, dobivao honorar za to. Portir me već znao. Viletina na Pantovčaku zjapila je prazna. Hodao sam pustim hodnicima po kojima je nekad veselo, slobodno trčala Kika. Popnem se na kat. Iz primaće sobe začujem ženski glas. Navirim se unutra. Bivša predsjednica Kolinda vadila je iz glomaznog ormara gomilu Kikinih gumenih kostiju, igračaka, pakovanja najraznovrsnije kvalitetne pseće hrane. Kika je cviljela, zubima povlačila Kolindu za suknju, kao da je bivša predsjednica bezdušna ovršiteljica koja joj izbacuje stvari na ulicu. Kolinda klekne pored nje, pogladi je po glavici.

“Kiko moja, ovo više nije naš dom… Istjerao nas je onaj zločesti što puno jede pečene životinje u Taču. Ne bih se čudila da će u predsjedničkim posjetima Kini jesti i tvoju subraću, pse ispečene na ražnju. Možda je samo zato i htio postat predsjednik, da bi u Kini nekažnjeno jeo pse… Moram te skloniti… Jer ako te on ovdje zatekne, možda te ugrabi i preko svog novog ravnatelja obavještajne službe, onog Lozančića, tajno prebaci u Kinu i tamo te dade ispeći na ražnju. Vidjela si ga neki dan kad mi je došao kao dobronamjerno tu u posjet, a zapravo je izviđao jesam li pokupila svoje stvari… Obliznuo se kad te spazio, a ti si se dala u trk, kao da si svojim psećim instinktom osjetila što mu se mota po glavi”. Bivša predsjednica izvadi ajfon iz dizajnirane torbice Aleksandre Dojčinović. Pokaže Kiki očito fotku novog predsjednika Milanovića. Kika zakevta ustrašeno kao da je pred nju iz bare iskočio krokodil.

“Da, on nas je izbacio… Na mene ženu nemoćnu vikao je u predsjedničkim TV debatama, nadnosio se nad mene, mahao mi rukama iznad tjemena, vlasište mi poprskivao kapljicama nosne sluzi, podrugivao mi se… Sve samo da meni, tebi uzme ovaj dom u kojem si odrastala, slobodno trčala…”

“Vauuu, vauuu”, Kika podvije rep.

“Sad te vodim u skučeni stan… Nećeš se u njemu moći maknut, a kamoli trčat. Morat ću te izvodit na onaj travnjak pored Džamije. Maltretirat će te tamo bahati pas Vesne Pusić… Moj suprug sigurno te neće izvodit… Moja kćer je u Americi… Morat ćeš čekat da se ja vratim doma. A tko zna po koliko ću sati morat izbivat, naporno radit da zaradim sebi, tebi za hranu… Kapitalizam je, Kiko, pakao za pse. Njihove vlasnike izrabljuju drugi, puno opasniji vlasnici koji vladaju svjetskom ekonomijom… Kao predsjednica upoznala sam vladare svijeta, znam kako stvari funkcioniraju. Kad si na dnu, svi te izrabljuju jer mogu.’’

Neki crni mačak uskoči u prostoriju, iskesi se na Kiku. Ona opet zakevta, skloni se iza Kolinde.

“Ovu crnu mačketinu sigurno je doveo Milanović. To je ljubimac po njegovoj mjeri, lijen, prepreden, napadački nastrojen, čulan, amoralno mudar… Tog mačka neće morat nikamo izvodit. Mačke su idealni ljubimci lijenim, sebičnjacima. Mačak će sam zatrpavat izmet po šumarku po kojem si ti nekad, zajedno s jelenima slobodno trčala na svježem zraku”, podigne Kolinda Kiku u naručje.

“O jadne, jadne nas dvije… Muškarci nas samo tjeraju… Mene Milanović, tebe ovaj njegov mačor… Iš, iš, zločesti crni! Nećeš ti moju Kiku!” zamahne nogom prema mačketini. Ova se nakostriješenog repa iskesi prema njoj. A onda pandžicama krene trgat Kikin jastučić na kojem je bila slika gradonačelnika Bandića s nekim otkačenim, ružičastim naočalama.

“Što Kika, ako me Vesna Pusić prijavi društvu za zaštitu životinja da te dovoljno ne izvodim van? I ako mi te oduzmu i vrate u kavez prihvatilišta u Dumovcu? Što ćeš ti tamo, jadna moja, ne mogu to ni zamisliti… Možda će ti u kavez jedino dobri Milan donositi pseće kolačiće, kao što sam ja rekla da ću njemu u zatvor donositi ljudske kolače… A, on je dobar čovjek. On je itekako primio na znanje moje obećanje pa će on sigurno, zauzvrat, tebi donosit… On jako voli pse, ima i on psa Rudija… Možda te čika Milan uzme iz prihvatilišta. On je to u stanju, on ima dušu. Već čujem kako govori: gdje ima mjesta za mog Rudija, ima i za Kiku. Ne smijemo klonuti, Kikice moja, uvijek se na ovom okrutnom svijetu nađe dobrih ljudi”, Kolinda pokaže na Bandićevu neprepoznatljivu fotku, Milanovićev mačor skroz ju je iskasapio. Kika lizne gospodaricu po obrazu. Bivša predsjednica dodatno se raznježi.

“Neću dopustiti nikom da mi te oduzme! Branit ću te kao što je Mali princ branio svoju voljenu ružu čak i kad je izgubio svoj planet… Ti si, Kiko, moja ruža… Baš tebe izabrala sam između mnogih sličnih ruža u psećem prihvatilištu i zavoljela te.”

I mene stislo u prsima. Ovakve prizore svrgnutih vladara sladostrasno je uživao opisivati nobelovac Ivo Andrić. On je kao potuljeni konzul u svom životu sigurno morao trpjeti svakakva poniženja od raznoraznih vladara. Pa im se osvećivao minuciozno opisujući njihove padove, slomove, a identitete im maskirao kroz sultane i vezire. Pogotovo je to dojmljivo učinio u pripovijetki “Priča o vezirovom slonu.” Čaršija toliko zamrzi vezirovog kućnog ljubimca slona da ga na kraju, nakon što vezir bude svrgnut s vlasti, otruju. Dok sam se tiho spuštao natrag prema izlazu iz predsjedničke rezidencije, šaptom sam, kao da recitiram nad ruševinama bombardiranog grada, izgovarao rečenice iz te Andrićeve okrutne pripovijetke koje su mi se kao turskom sabljom o opnu bosanske hrastovine, urezale o moždanu opnu: “Tako je čaršijski svet po mahalama i baštama, oko vatara, terao šalu i smišljao priče, šaptom ili glasno proklinjao slona i onoga ko ga je doveo, maštao, ogorčavao se i žalio, ali i ćutke snovao podmukle planove.”