Izađem si kupit mali burek sa sirom i jogurt u pekaru, a ispred zgrade mi na pločniku stoji labud. Pravi. Crnog perja. Gledam, koji je ovo kurac, pa nisam jeo ništa halucinogeno dugo. Onda se sjetim da je Stojka prošli tjedan našla sovicu ušaru kod sebe u Zapruđu, jedva ju je zaštitila od vrana da je ne iskljuju kao ostatak kifle u kanti za smeće. Završila je čak u 24 sata, to kako je spasila malu sovu i dala joj vode na špricu.

Klima i sve odlazi u kurac, ptice su dezorijentirane kao i ljudi. Ali labud u Dubravi, pred mojom zgradom!? Možda se to u crnog labuda reinkarnirala pjesnikinja Vesna Parun i sad mi je došla prijetit da izađem iz njenog stana koji je, nakon nje, Bandić meni dao na korištenje.

I labud fakat počne gnjevno kričat na mene, vrat mu se izduži kao kobri, userem se. Ustuknem, spotaknem se zamalo o rinzol. Spazim, na vratu nabreklom mu nešto kao ogrlica… Pogledam bolje. Na ogrlici kamerica.

Jebote! U glavi mi se odvrti ono kako premijerov glavni špijun Robert Kopal u kameru ozbiljnim glasom novinarima, kao slaboumnim prođekt menađerima na nekom korporativnom tečaju, objašnjava da je crni labud skrivio poraz HDZ-a na izborima za EU parlament… Odvrti mi se također vijest da su nedavno na Islandu u moru našli bijelog kita s takvom sličnom kamericom oko vrata. Kamerica je, ribari su vidjeli po ćiriličnim slovima, bila ruska. Prođu me žmarci svuda po tijelu, mošnjama: što ako se ekipa oko potpredsjednika sabora Brkića i policijskog informatičara Franje Varge utalila s Rusima i dosjetila novog načina kako da špijunira premijera, ministre… Pticu možeš puno lakše kontrolirati nego bespuće interneta. Ptica ne ostavlja nikakve tragove, ona samo leti. U krajnjoj liniji, ako zagusti uvijek je možeš upucati.

Roberta Kopala su toliko gadili, vrijeđali mu inteligenciju, da kakvi crni labudi mu se priviđaju, a evo, tu sad meni, novinaru Nacionala, sletio pred zgradu labud crnji od Kopalove kose. S kamericom oko vrata. Da, opet kao u Tuđmanovo doba prisluškuju novinare utjecajnih tjednika.

Skupio sam hrabrost, primaknuo se labudu da ga ufotkam mobitelom, radi dokaza.

“SKRRRRRRRRKRRR”, naglo je izdužio vrat prema meni.

U zadnji čas izmaknem mobitel njegovom ubojitom, žutom kljunu. Ali i u meni se probudi ubilački nagon. Jako nogom udarim po asfaltu, kao Severina štiklom na koncertu.

“HUŠŠŠ! ŠIC-ŠIC-ŠIC!” proderem se.

Labud počne uzmicati.

“Mrš!” još mobitelom kao kamenom zamahnem prema njemu. Labud spusti glavu, vrat mu se skoro više nije ni vidio, sad je nalikovao splašenoj patki. Shvatim da sam zadobio psihološku nadmoć nad njim, boji me se. To mi poveća novinarski apetit – možda bih se, uz malo sreće, mogao dokopat kamerice s njegovog vrata. Tko zna šta je na njoj sve snimljeno. Možda ima i tvrđih scena, snimki vodećih političara u spolnom odnosu sa svojim ljubavnicama, prostitutkama.

Labud zastane na desetak metara od mene. Zavaljam novu metodu – pokušam mu se umiliti.

“Dođi, lijepa ptico… Ja ti nisam neprijatelj. Pjesnici i labudovi su braća…”, labudovskim korakom približim mu se jako blizu.

Podozrivo me promatrao. Očito ga je dirnula moja priča o pobratimstvu labudova i pjesnika u svemiru. Još mu se za korak približim. Polako ispružim dlan… Da ga pomilujem po glavi nježno kao mačku. Nije se micao, popušio je da ga volim. Kad mi je dlan bio iznad njegove glave, naglo posegnem za kamericom, ali ptičurina me munjevito ujela za prste, ispuštajući neki teško opisiv, grozomorni zvuk.

“Jebem ti mater ptičju!” prestravljeno sam zurio u krvavi dlan, uhvatila me panika da mi je prenio ptičju gripu, na Bundeku prije par godina dva su labuda krepala od toga.

Labud je unazad tapkao svojim odurnim perajama. Bilo mi je jasno, nema šanse da mu skinem kamericu. Bar da ga onda ufotkam. I to bi već bilo dovoljno za naslovnicu u Nacionalu.

Namjestim mobitel. Taman krenem opalit fotku, a labud se zatrči u smjeru vojne bolnice.

Pojurim za njim. Poskoči pa zastane. Okrene se prema meni, podrugljivo. Taman da ću ga sustići, a on se propne na nožice, izduži tijelo, vrat prema gore, raširi krila i uzdigne se u zrak kao da levitira. Jebeno zastrašujuće! Onakav crn, krilat, kljunat, izdužen, izgledao je kao pali anđeo. Drhtala mi je ruka. Samo da se iz visine ne zaleti na mene i iskljuje mi glavu. Ali ne, odletio je tridesetak metara zračne linije, pa aterirao na oranice. Nisam odustajao. Dalje za njim, s mobitelom namještenim za snimanje. Čim sam mu se približio, opet je uzletio. Slijedio sam ga odozdola. Nebo se naglo naoblači, opet krene jebeni pljusak kao svih ovih dana. Sad ću ga još teže snimiti.

Jurio sam za crnim labudom po blatnim oranicama. On je čas letio, čas tapkao po zemlji. Tamo kod Poljoprivrednog fakulteta činilo se da se umorio. Nepomično je stajao na kiši.

Naciljam ga kroz okular kamerice. Na mene se, zajedno s kišom, stušte vranetine. Dok sam se, lamatajući rukama, branio od njih, mobitel mi ispadne u blato. Zagrmi. Vrane odlete. Izgrebanom rukom podignem mobitel, ovlaš ga očistim o hlače. Labuda sam sad samo vidio kao crnu točku u daljini. Još nije sve izgubljeno. Trk za njim. Povraćalo mi se od fizičkog napora.

Trčao sam za labudom sve do Maksimira, čak je usporio kao da me mami. A onda je ponovo uzletio i nestao iza živičane ograde kod ZOO vrta. Niže dolje vidio sam crvena slova Nacional na zgradi redakcije. Pregledao sam na mobitelu sve što sam fotkao u trku. Na svim snimkama labud je bio samo mutna, crna mrlja. Nisam imao ekskluzivu. Ali crni labud je tu negdje, još ništa nije izgubljeno, pojavit će se on ponovo, samo moram biti spreman.