Moja sestra Slavica povela me autom u Knin na proslavu Oluje. Otkako se vratila iz Irske ta bivša pankerica, alternativka sve je više zabrijavala na domoljublje. Govorila je da je u Irskoj shvatila koliko je Europa zapravo trula u svojoj dekadenciji, želi da njezin sin Stephen odrasta u svojoj domovini i uči se nekim boljim, tradicionalnijim vrijednostima. Sve se više povezivala s našim starim, a nekad prije uvijek su se verbalno klali oko politike, Slavica je starog nazivala zadrtim krkanom. A sad je čak odlučila da će sina krstiti u Kninu, ime Stephen promijenit mu u Stjepan. Ja sam bio presretan što ću se maknut iz Zagreba, iz stana u kojeg mi je Juričan uvalio Prleta, konceptualnog umjetnika iz Pazina.

Stari je Slavici objasnio u kojem je kafiću u Kninu. Kad smo ga našli, vidjeli smo da stari cvate, na terasi je za stolom sjedio sa sve nekom uglednom ekipom, odmah sam prepoznao Smiljana, starog od Tomislava Tomaševića. Za stolom je između dva fratra u smeđim haljama sjedila epidemiologinja Alemka Markotić. S fratrima je pričala o ratu u Sarajevu. A stari se pak s Tomaševićevim starim i još nekom trojicom u HOS-ovim crnim majicama prisjećao bitaka kroz koje su prošli. Moj stari pljuvao je po Škori i njegovoj sestri, lupao je šakom o stol i glasno govorio da na čelo Domovinskog pokreta treba postaviti Karolinu Vidović Krišto. Kad je ugledao Slavicu, srdačno ju je pozdravio, poljubio svog unuka Stephena, uskoro Stjepana. A meni je samo prezrivo dobacio:

“Opet si se došao besplatno nažderat janjetine. Znam da si glaso za Možemo! I nije te sram doći žderat na Oluju. Šta nejdeš u Uršinu šumu i tamo jedeš koru s drveta kao tvoji voljeni partizani? Finije ti je krkat janjetnu.”

“Pa došao je i Tomašević u Knin…”, procijedim.

Stari pogleda u Tomaševićeva starog i zamukne, brzo promijeni temu. Kaže da je sredio da svi budemo na proslavi Oluje na stadionu NK Dinara.

“Joj, ali ja nisam cijepljen! Nemam nikakvu kovid potvrdu…”, zakukako sam.

Alemka Markotić prekine razgovor s bosanskim fratrima. Okrene se prema meni.

“Mladiću, u vašim godinama momci su ginuli za slobodu Hrvatske, a vi se bojite primiti obično cjepivo.”

“Onda su se valjda izborili i za slobodu hoću li ili neću primit cjepivo. Sada kad ste mi cijepljenje usporedili s borbom u ratu, još ste me više uplašili”, uzvratim joj u sekundi.

“Tebe, kukavelju, ionako nitko nije zvao na stadion. Nitko te nije zvao ni u Knin”, stari me glasno ponizio pred svima za stolom.

Osjetio sam kako mi se iz želuca podiže srdžba. Svuda sam neprihvaćen, prezren. Pogotovo kad čuju da nisam primio niti jednu dozu cjepiva. Praćen TV kamerama terasi kafića približavao se Tomislav Tomašević. S njim sam zadnji put kontaktirao na bord stazi na Sljemenu, a nakon što je pobijedio na izborima za gradonačelnika dva puta sam sanjao kako Tomaševića vozim na volanu svog bicikla. Kroz glavu mi prođe: taj san je bio znakovit. Evo Tomašević i ja sad se na javi susrećemo na proslavi Oluje u Kninu. Njegov stari sjedi s mojim starim za istim stolom. Sad je prilika da se totalno povežem s Tomislavom i da me on uzme u svoju zaštitu, otjera ono Juričanovo konceptualno pseto iz mog stana.

Tomašević zastane pored svog starog. Srdačno se rukuju. Neki tipovi u crnim HOS-ovim majicama prođu pored kafića i glasno doviknu:

“Za dom spremni!”

“Za dom!” uzvrati im moj stari.

Tomašević se namrštio, dodatno problijedio u licu. Bilo je tu novinara, vidjeli su da je čovjek koji sjedi s Tomaševićevim starim kliknuo Za dom! Prilično neugodno s obzirom na to da je Tomaševićev stari nekada bio član HSP-a. E, sad il nikad, pomislim. Sad se mogu trajno umilit Tomaševiću, spasit ga u ovoj teškoj situaciji. Iz sveg grla zapjevam:

“Bandiera rossa la trionfera/Evviva il comunismo e la liberta!”.

Moj stari naglo poskoči sa stolice, zaleti se prema meni kao razjareni bik na crvenu krpu.

“Rastrgat ću te!” zarikao je.

Ukipio sam se na mjestu kao kad bi me kao malog išao isprebijat vojničkim remenom. Novinari koji su došli za Tomaševićem uperili su mobitelne kamerice u mog starog. To ga je stiltalo. Nikad mu još nisam nanio takav udarac. Njegovi suborci godinama će prepričavat da je Svirčev sin usred proslave Oluje u Kninu pjevao komunističku Bandieru rossu. Nadam se da će Tomašević znat cijenit to moje žrtvovanje.

„Marš u Zagreb! Da te nikad više nisam vidio u svojoj blizini! Odričem te se pred svima! Ti više nisi moj sin! Ionako te nikad nisam podnosio!”

Do kafića je došla i Ljilja Đomlina, nova žena od mog starog. Za ruku je vodila njihova sina, mog polubrata Gojka koji se prije tri godine rodio ovdje u Kninu baš na Oluju i ime dobio po prvom ministru obrane Gojku Šušku. Stavila je ruku na mog starog, masirala mu vrat da ga smiri.

„Jo nie joj jata!” mali Gojko je došao do mene, udario me nogom u potkoljenicu.

Mali nije znao izgovarat pola slova abecede. Ali dobro sam razumio što mi govori: „To nije tvoj tata.”

Podigao sam glavu i vidio kako je Tomašević zagrlio svog oca. Suze su mi procurile niz obraz. Usprkos suprotnim političkim stavovima, Tomašević i njegov otac su se voljeli, poštovali. Sjetio sam se kako su nekad zajedno prosvjedovali u Varšavskoj. A mene se moj stari upravo pred svima odrekao, priznao da me nikada nije podnosio. Slavica mi je pružila maramicu. Obrisao sam suze. Slavica me ljutito upita zašto uvijek moram provocirat ljude.

„Najbolje da odeš natrag u Zagreb. Nemaš ovdje više šta radit. Samo ćeš nam svima pokvarit proslavu”, rekla je.

Totalno utučen, povijenih ramena krenuo sam prema kninskom željezničkom kolodvoru. Tamo ću satima čekat vlak za nigdje.