‘Milan… Sjećam se kad smo devedesetih tek stvarali SDP. On je bio tako šarmantan, svi smo ga obožavali, pogotovo mi žene u stranci. Ali sad kad pogledam, njemu je stvarno stalo do obitelji, djece… Evo, i ti kažeš da bi imao djecu da je on živ’

Ispod kauča sam izvukao pohabani primjerak Erotike, prošlu nedjelju za dvije kune kupio sam ga na Hreliću. Izvalio sam se na krevet, otvorio na duplericu na kojoj se nalazila gola ženska na plaži. Fotkano je to osamdesetih, tih godina ženske u erotskim časopisima nisu depilirale intimne dijelove. Bilo mi je to jako egzotično, uzbudljivo. Raskopčao sam šlic, izvadio penis i krenuo… Dok sam zamišljao da gol prilazim toj ženskoj na plaži, u sobu mi je banula stara. Došla je kod mene u Zagreb za Advent. Izašla je van u kupnju, nisam očekivao da će se tako brzo vratiti.

Kad je vidjela što radim, viknula je histerično:

“I dalje to radiš, fuj! Imaš trideset pet godina i spao si na te odurne časopise! U pubertetu sam ti još to tolerirala. Iako mi se i tada povraćalo kad bih ti pod krevetom nalazila te ulijepljene časopise. Užasno se bilo suočit da moj još donedavno mali sin koji se mazio sa svojom mamom, radi takve prljave stvari. Ali svjesna sam bila, sve je to priroda. Nisi imao curu…”

“Šuti! Prestani!” unezvijereno sam napeti penis pokušavao ugurat natrag u šlic, kao neposlušnu zmiju otrovnicu koja se više ne želi vratit u kavez.

“Zato nikako da se i oženiš! Ti valjda više nisi u stanju biti sa ženom od krvi i mesa.”

“Šta to tebe briga! Pusti me na miru!”

“Briga me, itekako me briga! Kako ću ikad dobit od tebe unuke? Šta čitav život misliš biti ovako sam s tim prljavim časopisima? Što ćeš kad ja umrem, tko će se pobrinut za tebe? Bit ćeš, što se kaže, bez kučeta i mačeta!”

“Unuke bi ti? Ja da u ovakvo usrano vrijeme pravim djecu!? Pa nisam baš takav moron!” uspio sam napokon zakopčat šlic.

“Kakve to gluposti pričaš? Tebi su tvoji vršnjaci koji imaju djecu moroni?”

“Zapravo, najveći moroni su ovi koji nakon Bandićeve smrti rade djecu.”

“Misliš zbog onih naknada za djecu šta su dobivali?” smirenije će stara.

“Pa da, jedino sam u vrijeme Bandićeve vladavine ponekad znao pomislit da bih mogao imat djecu… Recimo da nađem neku žensku koja zbog karijere, sebičnosti nije dobila dijete, pa je na pragu četrdesete pukne kriza, panika da će ostat sama bez muža i potomstva. I onda uletim ja i odmah joj na brzinu naštancam troje djece. Ona nastavlja radit, a ja od Grada uzimam plaću kao roditelj odgojitelj. I sve te unuke kojih si toliko željna uvalim tebi u Đakovo, a ja po čitave dane hladim jaja, cugam i primam plaću.”

Stara se već sva rastopila samo na spomen tri unuka.

“Milan… Sjećam se kad smo devedesetih tek stvarali SDP. On je bio tako šarmantan, svakom je htio pomoći. Ma svi smo ga obožavali, pogotovo mi žene u stranci. Šta mu se poslije dogodilo o tome neću, sve znamo, a čovjek je već i skoro godinu dana mrtav. Ali sad kad pogledam njemu je stvarno stalo do obitelji, djece… Pa, evo i ti kažeš da bi imao djecu da je on živ.”

Dok je stara to izgovarala ja sam se pokajnički zagledao u kut sobe. Tamo sam bacao maramice s kojima sam se zgađeno brisao nakon onanije. Te bijele, zgužvane maramice činile su mi se duše nerođene djece zatočene u mom prljavom stanu kao u paklu. Kao da me naglo za vrat stegnuo duh nadolazećeg Božića. Počeo sam se sam sebi gaditi. Čim se stara maknula iz sobe nazvao sam glumca Ivana Ožegovića. Čim se javio, on kao da mi je čitao misli:

“Šta je, grešniče? Jesi li se ti napokon odlučio preobratiti i pokajati, čiste duše dočekati Božić?”

“Na neki način i da. Muči me masturbacija. Imam grižnju savjesti. Počela me proganjat spoznaja da je sve to sjeme koje olako, bezveze prosipam moglo urodit plodom.”

S druge strane začujem došaptavanje, a onda jasan Ožegovićev glas:

“Moj uvaženi tast, legenda Hrvatskog proljeća, gospodin Ivan Zvonimir Čičak poručuje ti da se javiš don Stojiću.”

“Može, zašto ne. Imaš njegov broj?”

Ožegović mi izdiktira broj, a ja odmah po završetku razgovora nazovem don Stojića. Kažem mu da me preporučio glumac Ožegović. Stojić me vrlo ljubazno upita u vezi čega ga trebam, a ja mu objasnim sve što me muči u vezi svrdlanja mog stojka. Naravno, ne takvim uličnim rječnikom, nego biranim izrazima u stilu “porok samobluda.”

“U ovo vrijeme prije Božića ljude njihovi grijesi počnu puno jače boljeti. Što veći grijeh, to je veće razdiranje u duši. Zato je oko Božića i najveći broj samoubojstava”, odvratio je don Stojić.

“Nije valjda grijeh samobluda tako velik”, uplašenim ću glasom.

“Nije ni mali. U svakom slučaju želio bih te ohrabrit da ne očajavaš. Ustraj ostati čist. Ako u stanu imaš ikakve pornografske časopise, spali ih. Ti časopisi iskrivljuju sliku o seksualnosti. U ovo vrijeme oko Božića toplo bih ti preporučio knjigu `Blago čistima srcem – Opasnost pornografije´.’’

“Svakako ću je pročitat. I potrudit se barem do Nove godine ostat čist. Jedino je problem da kad mi je duša čista, pidžama mi je prljava.”

“Ne razumijem.”

“Kad previše dugo ne masturbiram, imam noćne polucije. Ujutro me jako sram kad se probudim ulijepljene pidžame”, iskreno mu priznam.

“Neka te tješi da je to puno manji grijeh jer ga nisi svjestan. Doduše, moguće da čovjek do neke mjere bude svjestan onog što čini u snu, odnosno polusnu. Ali to je puno manji grijeh nego dok to radiš svojom vlastitom voljom u budnom stanju.”

“Sad su mi jasniji Džonijevi stihovi: Ja ću budan sanjati”, našalim se.

“Samo nemoj bludan sebe ranjavati”, odmah me poklopi don Stojić.

Nakon tog karizmatičnog razgovora, pokupio sam sve Erotike ispod kreveta, izašao u hodnik.

“Kud nosiš to smeće?” upita me stara.

“Idem ga spalit na livadu.”

Stara me zagrli, poljubi u obraz.

“To će mi bit najljepši božićni poklon od tebe, sine moj dragi!”