Zanimalo me kakav je taj novi kardinal Dražen Kutleša, zna li održat dobru propovijed. U nedjelju sam se nacrtao na misi koju je vodio u zagrebačkoj katedrali. Na Trgu sam prošao pored onih muškaraca što kleče za čednost žena. Jedva sam ih pogledao. Više su mi dopizdili i oni i one ženske što pored njih stoje s ružama. Previše dugo rade jedno te isto, prestaju bit zanimljivi. Katedrale služe za klečanje, a ne prljavi pločnik na Trgu. To sam mislio dok sam slušao propovijed Dražena Kutleše. U jednom trenutku zahvalio je Bogu što je proglašen kraj epidemije korone i pogledao epidemiologinju Alemku Markotić koja je stajala u prvom redu. Činilo se kao da od nje traži potvrdu da je zbilja gotovo.

Ministrant je prema meni ispružio štap za skupljanje lemozine. Prekopao sam džepove. Umjesto novčanica, pronašao sam prastaru, zgužvanu masku. Imala je na mene učinak kao na Prusta madlen kolačić. Pomirisao sam je, gadno je vonjala jer sam je mjesecima nosio u doba korone, nikad je nisam mijenjao. Sad kada je proglašen kraj epidemije, vratio mi se žal za tim vremenima korone kad birtije nisu radile, kad je kretanje bilo ograničeno, kad nigdje nismo mogli putovati… Čak ni do Zaprešića nisi smio bez posebne dozvole. O, kako je to bilo dobro vrijeme! Toliko sam love uštedio jer nisam pio po birtijama nego po klupicama. I nisam bio ljubomoran na ljude koji na Fejsu objavljuju fotke s putovanja jer nitko nije mogao putovati, svi smo bili isti, baš kao u idealnoj viziji komunizma. S maskama na licu čak se ni fizički nismo puno razlikovali. Kao u nekom utopijskom snu ljudi čak nisu morali odlaziti na posao, a dobivali su plaću. Svi su imali puno više vremena, obitelji su napokon mogle skupa provoditi vrijeme. Doduše, to je dovodilo i do mnogih rastava brakova. Ali i to je bilo dobro, korona je ubrzala propast svih tih trulih brakova koji su opstajali samo zato što su se bračni parovi zbog posla i poslovnih putovanja rijetko viđali doma.

Uskoro je na misi došao onaj trenutak kada vjernici jedni drugima pružaju ruku i govore mir s tobom. Približio sam se Alemki Markotić, pružio joj ruku i rekao:

“Mir s vama… Volio sam vas kad ste donosili zabrane kretanja i rada birtija. Ali iskreno ću vam reći, zamrzio sam vas kad ste počeli tjerati sve ljude na cijepljenje. Nisam se htio cijepiti, nekako sam osjećao da me cjepivo neće zaštiti. A to je prije neki dan priznao i vaš kolega Capak. Da je razočaran u cjepivo protiv korone.”

“Mir s vama. Ovo nije ni mjesto ni vrijeme da sad razgovaramo o tome”, blago me prekorila epidemiologinja Markotić.

“Kako nije vrijeme? Pa ovo je trenutak kad se mi kršćani moramo izmiriti jedni s drugima, priznati si grijehe. Ja priznajem da sam vas mrzio kad ste propisivali da se svi moramo cijepiti tim cjepivom koje i nije baš pomagalo, a donosilo je svakojake rizike. I ljudi su se klali na poslu, cijepljeni protiv necijepljeni, totalni razdor.”

Alemka je okrenula glavu od mene. A ja sam nastavio:

“Pa vi ste i sami u onoj emisiji na televiziji Laudato izjavili da će i naša djeca postati eksperiment za novo cjepivo, baš kao što su to oduvijek bila djeca iz zemalja trećeg svijeta. Tada vas nisam mogao podnijeti. Jer i ja sam dijete zabrinute majke. Koja me tjerala da se cijepim, bojala se da ne umrem od korone. Ona kao doktorica i ljevičarka slijepo vjeruje znanosti, medicini. Što da sam popustio njezinim nagovaranjima? Što da sam se cijepio i kao nuspojavu dobio nekakve ugruške ili ostao neplodan?”

Markotić mi je, gledajući u novog kardinala, ljutito odvratila:

“Sad mi vas je dosta! Jeste li ikad vidjeli ljude koji su umirali na respiratorima! Jeste li igdje pročitali koliki su ljudi umrli! Cjepivo je mnoge zaštitilo od težih oblika kovida, od smrti!”

Ustuknuo sam.

“Pa… sve je bilo puno proturječnosti… Gomila različitih informacija. Nisi više znao kome vjerovati. Ja sam se čak krenuo cijepit u kliniku Treća dob, mama mi je to sredila. Tamo su sa mnom u čekaonici bili Ćiro Blažević, Budimir Lončar, Igor Mandić. U jednom trenutku Mandić je ustao i rekao da se on ipak neće cijepiti i izašao iz čekaonice. A kako mi je on uzor u svemu, tako sam i ja tada odustao od cijepljenja.”

Zašutio sam jer je kardinal Kutleša poveo pak molitvu za svog uzora, Alojzija Stepinca.

“Eto, za Stepinca tvrde da su ga komunisti trovali u zatvoru. Jedni vjeruju u to, drugi ne. Isto kao s cjepivom. Tko danas više ikome išta može dokazati?” šapnuo sam epidemiologinji.

“Stepinac je itekako znao što je istina i bio spreman umrijeti za nju”, prošaptala je.

“Da, baš kao i svi vi koji ste u doba pandemije okupili tu u katedrali na misi za Stepinca. Vi ste čak na toj misi održali govor. Zbog istine i Stepinca bili ste spremni prekršiti vlastite zabrane o masovnijim okupljanjima, riskirati smrt. Mediji su vas tada razapeli zbog toga baš kao komunisti Stepinca”, odao sam joj priznanje.

Nije znala što bi mi na to odgovorila. Lice joj se smrknulo. Izgleda da sam joj probudio neka loša sjećanja.

Na kraju mise me je ponovo obuzela neka srdžba. Dok je Alemka Markotić izlazila iz katedrale, doviknuo sam za njom:

“Nije mene mama rodila da bi se na meni testirala cjepiva!”

“Mama rodila morona, ŠČ!” izašlo je naglo iz Alemke Markotić kao da ju je naglo obuzeo demon Leta 3. Kao i mnoge Hrvate. A to što je Let 3 na Euroviziji završio na zlokobnom trinaestom mjestu bio je jasan znak da su povezani s magijskim obredima i demonizmom. Trebao je to netko reći novom kardinalu Kutleši.