Nisam se mogao smirit na dan izbora za gradonačelnika. Izjedalo me tko će ući u drugi krug. Što ako uđu Tomašević i Jelena Pavičić Vukičević? To bi značilo da stranka 365 ima šanse ponovo zavladat gradom. U tom slučaju ne bih morao trtarit od Juričanovih prijetnji da će mi uzet gradski stan u Dubravi. Ne samo to, nego bih se onda ja mogao iživljavat nad Juričanom, prijetit mu se da od Grada neće dobit ni lipe za svoj novi dokumentarac. Onaj u kojem će se prema Isusu odnosit cinično kao prema Bandiću. Proširit ću glas da Isusove učenike u novom uratku želi optužiti za organizirani kriminal. S druge strane, na Prvi maj sam u Maksimiru prišao Jeleni Pavičić, htio sam joj poklonit karanfil, ukrao sam ga nekoj babi koja je pak taj karanfil dobila od Jelene. Jelena ga nije htjela uzet, odvratila mi je da ga slobodno poklonim Tomaševiću u nekom od onih gej parkova koje najavljuje izgradit. Uznemirio me taj njezin odjeb, zapao sam u paranoju da joj je netko dojavio da sam se ulizivao Tomaševiću dok je bordao na Sljemenu.

Odmah ujutro otišao sam na glasanje i zaokružio broj ispred imena Jelene Pavičić Vukičević. A onda sam se, da smirim živce do objave rezultata, tramvajem pa busom odvezao do Markuševca. Danima sam planirao otići uživo pogledat imanje Bandićeva bivšeg bodigarda Roberta Ljutića. Mediji su prenosili kuloarske priče da je to imanje zapravo bilo Bandićevo. Čije god, Ljutić ga je, kao travu na ljutu ranu, odlučio prodat za 300.000 eura. Možda ga ja odlučim kupiti ako skupim dovoljno bodova pa mi Ministarstvo kulture odobri stimulaciju za pisce.

Prešao sam mostić iznad potoka, prekoračio nisku ogradu. Ranč je uživo bio još puno dojmljiviji nego na fotkama. Kroz čitavo imanje teče potočić. Osjećao sam se kao u bajci, kao zeko čiji se potočić nije smrznuo nego se kristalno čist, bistar svjetluca na popodnevnom suncu. Naišao sam i na pravi pravcati, starinski mlin. Kao iz mog najdražeg filma iz djetinjstva, “Družba Pere Kvržice”. Zamišljao sam kako kupujem ovaj ranč pa na njemu kao Krleža Tita i Bakarića ugošćujem premijera i predsjednika Sabora Jandrokovića. Jandroković i ja skidamo se u kupaće gaćice. Mirisnim uljem Jandrokoviću mažem mišiće na čvrstom, isklesanom, vitkom tijelu. Onda ulazimo u potok, a premijer nas fotka pa postavlja fotku na fejsbuk uz tekst: “Milanoviću, a di si ti?”.

Nakon što sam izvana pregledao imanje, navirivao sam se u kuću. Iza, na stražnjoj strani položim dlanove na prozorsko staklo. Prozor se sam od sebe odškrine. Srce mi je udaralo. Bez puno razmišljanja, širom otvorim prozor i uskočim u kuću. U kuhinju sam upao. Posvuda skupocjeno posuđe. Zavirim u pećnicu. U rerni ostaci janjetine. Nisam mogao odolit, dohvatim janjeću kost. Dok sam je glodao oblije me sram, sjetio sam se kako je Jandroković Milanovića nazvao strvinarom jer je u Kovačevićev klub išao jesti ostatke hrane. Sad sam se i ja osjećao poput strvinara. Zatvorim pećnicu, a otvorim prvu ladicu na kredencu. Unutra omanja bilježnica crnih, tvrdih korica. Bandićeva crna knjiga!, pomislim. Tresao sam se kao kopač zlata od zlatne groznice. Našao sam Bandićevu crnu knjigu u koju je zapisivao kome je sve činio usluge. Drhtave ruke otvorim na prvu stranicu. Kemijskom je bilo nažvrljano: “Štef: za košnju – 900 kn. Blaženka: Nadjev za štrukle – 80 kuna…”

Okrenem na iduću stranicu. Vani začujem brujanje motora. Zaletim se do prozora, krišom pogledam na dvorište. Infarkt me skoro strefi. Iz crnog Mercedesa izlazili su Duško Ljuština, Sandra Perković, Pavle Kalinić… I na kraju Natalija Prica. Bila je sva u crnini. Na glavi joj crni šešir širokog oboda. Osim iz Mercedesa kao da je izašla i iz neke Krležine drame. Sandra Perković pod rukom je nosila bacački disk, valjda onaj s urezanom Bandićevom posvetom. Ljuština je bio ogrnut pastirskim, ličkim kožuhom.

Unezvijereno sam gledao – gdje se sakriti!? Trtario sam da me Sandra Perković kao zatečenog provalnika ne pogodi u glavu onim svojim diskom. Spazim u dnevnom boravku ručku na podu. Potegnem je. Pod se otvori. Automatski se spuste stepenice. Siđem. Dolje na zidovima police pune vinskih boca, u sredini poveći drveni stol. Iznad sebe začujem Ljuštinu kako nešto mrmlja. Onda glasnije, razgovjetnije kaže:

“Hoćemo nešto pojest?”.

Uskoro su svi nešto uglas pričali, raspravljali. Činili su mi se kao neki zavjerenici. Zajedničko im je, pomislim, što ih Jelena Pavičić nije uopće stavila na izbornu listu. Umjesto njih pri vrhu liste zasjao je dubrovački trubadur Ibrica Jusić i Bandićev donedavni oponent Oto Barić. Onda netko od njih upali televizor. Odjekne glas Tatjane Munižabe koja je pratila izbore. U trenutku kad su izlazne ankete pokazale da u drugi krug ulazi Jelena Pavičić, Natalija Prica povikne:

“Ne može to tako! Nisam vesla sisala!”

Netko još pojača televizor. Tad pak Ljuština glasno zabrunda:

“Propadosmo, ljudi!”

Onda je nastupila tišina. Samo te televizija čula.

Sati su valjda tako prolazili. Ja sam dolje otvarao boce, nalokavao se najfinijim sortama vina.

U jednom trenutku opet iznad sebe začujem komešanje. Voditelji na televiziji izjavili su da će za koju sekundu pročitati tko je prema zadnjim rezultatima ušao u drugi krug. Napeto sam naćulio uši. I taman kad voditelj krene čitat imena, Ljuština iz sveg grla otegnuto zapjeva:

“Ajoooj, Likooo, voooli li te ikoooo…”

Zatočen u vinskom podrumu bio sam u tom trenutku valjda jedini čovjek u Hrvatskoj koji nije znao tko je ušao u drugi krug za gradonačelnika Zagreba.