‘Šta me gledate? Ki da ne znamo da prakticirate jogu.’ ‘Molim?’ muklo će Kolinda. ‘Vidi je, sveticu sad glumi! A umisto Isusu klanja se Budi!’ ‘Ma jel Budi Lončaru!? Onom šta nas je u ratu bez oružja ostavija!’ zaškrguta povisoki tip

U predvečerje Dana pobjede predsjednica Kolinda okupila je na kninskoj tvrđavi oko sebe djecu branitelja. Hladeći se crnom, dekadentnom lepezom, rekla im je:

“Djeco moja draga, pročitat ću vam bajku koja će vas naučiti da nikad ne odlazite iz svoje drage domovine, a da za sobom ne bacate mrvice kruha. One neka vam budu orijentir kad se poželite vratit u svoju prekrasnu domovinu.”

Onda im je izražajnim glasom krenula čitati bajku o Ivici i Marici. Među okupljenom djecom bio je i moj polubrat Gojko. Kolinda ga je posjela sebi u krilo. Gojko je prije tri godine rođen točno na ovaj dan. Njegova majka Ljilja Đomlina trudove je dobila poskakujući na Tompsonovu koncertu.

Dok je predsjednica čitala onaj dio bajke kada vještica Ivicu i Maricu u dubini šume zatoči u kavez, mali Gojko počeo je kažiprst gurat Kolindi u oko i kreštat:

“Baba joga! Zločesta Baba joga!”

Suosjećao sam s predsjednicom, znao sam koliko se mora susprezati da ne izgubi kontrolu nad sobom. I meni je taj mali prošlog ljeta isto tako gurao prst u oko i svašta mi govorio. Iziritiran, ugrizao sam ga za kažiprst. Stari je na mene repetirao pištolj kojem je na cijevi bilo ugravirano: Gojko Šušak. U tom činu bilo je puno neke mračne, duboko uznemirujuće simbolike: moj polubrat ime je dobio po tom prvom hrvatskom ministru obrane.

Kolinda je smirenim pokretom okrorjele NATO-vojnikinje Gojka premjestila na sigurnu udaljenost, tamo gdje mu više nije bila na dometu prstometa. Nastavila je čitati bajku, a Gojko, vidno povrijeđen što više ne sjedi predsjednici u krilu, počeo joj je rafalno dovikivat:

“Baba Joga! Baba Joga! Baba Joga!”

Kolinda je lagano gubila živce. Donja vilica joj se kočila. Spustila je knjigu, obrecnula se:

“Baba Roga! Nauči bar pravilno govorit kad se već ne možeš naučiti pristojnosti!”

Te predsjedničine riječi djelovale su poput čarobne formule koje su dozvale pravu pravcatu vješticu, Gojkovu mater Ljilju Đomlinu koja je iz prikrajka, s ostalim roditeljima, pozorno promatrala i slušala Kolindu. Moj stari je dolje u gradu sa suborcima iz Slavonije pio vino iz bukare.

“Nije on ništa krivo izgovorija! Izgovorija je točno šta i triba! Baba joga!” isturila se ratoborno.

Kolinda je presječe pogledom Ksene Ratnice koju je neka Amazonka izazvala na okršaj. Ali Ljilja Đomlina nije niti najmanje ustuknula pred Kolindinim čeličnim pogledom.

“Šta me gledate? Ki da svi ne znamo da prakticirate jogu.”

“Molim?” muklo će Kolinda.

“Vidi je, sveticu sad glumi! A umisto Isusu klanja se Budi!”

“Ma, jel Budi Lončaru!? Onom šta nas je u ratu bez oružja ostavija!” zaškrguta povisoki tip u maskirnoj uniformi što je stajao pored Ljilje Đomline.

Ljilja se zbuni.

“Ma, Budi… Onom u Indiji. Šta je samo sidija i linčario pod drvetom dok se naš Isus ubija od posla, znoj cidio u radioni! I sad se naša pridsednica klanja toj linčini. Valjda je od njega naučila kako samo sidit sklupčanih nogu i ništa ne poduzimat.”

“Pa da, zato je Škoro jučer u Sinju i izjavija da on neće sidit ki fikus u predsjedničkoj rezidenciji. On će radit za svoj narod, mučit se ki Isus”, promrsi tip u maskirnoj uniformi.

“Ne klanja se ona nikakvom Budi. To što predsjednica prakticira su obične vježbe disanja. Radi zdravlja”, ubacio sam se.

Ljilja zaškilji prema meni. Prosikće:

“A šta se ti javljaš, jado! Ti misliš da si neka faca jer šetaš Kolindi pasa! Gledala san te jutros doli u gradu. Hvalija si se prid narodom da šetaš Kiku. I da skupljaš kosti za nju. Davali su ti, a ti si poskrivećke gloda janjetinu s tih kostiju. To sve govori o tebi. Glođeš kosti, mrvice s pridsedničinog stola, a misliš da si nešto bitan.”

“Nisam glodo kosti, spremio sam za Kiku!” crvenio sam.

Sad me pak Kolinda ošine pogledom.

“Znači, iza leđa je hraniš kostima. A lijepo smo ti rekli da Kika ne smije jesti kosti jer pati od ostipacije!”

Teško sam disao, našao sam se u šah matu.

“Vidi ga kako se uplašija! Pa odgovori joj! Šta njena kujetina više vridi od mene? Meni je od janjetine najfinije kosti glođat! Neću valjda rižu jest za Oluju ki gospođa budistica”, Ljilja pokaže na Kolindu koja je nervozno tresla lepezom pored lica.

“Zašto te ćaća posla u muški kamp na Kupres? Šta te pater Ike nije gori nučija da se ne bojiš žena?” izazivački me pogleda Ljilja. Uspetljam se:

“Pa, i pater se uplašio… Izbrisao je na fejsbuku post u kojem predsjednicu proziva zbog prakticiranja joge. Ako muškarac shvati da je pogriješio pred ženom, nije sramota priznat grešku. A fejsbuk je savršen što se na njemu svaka uvreda može obrisat… “

“Sramoto muška, sad i patera ocrnjuješ… Koji te u kamp besplatno primija.”

Zacrni mi se pred očima. I sparina je radila svoje. Grunem:

“Ti si sramota! Prepoznala si se u ovoj bajci o Ivici i Marici! Ti si zla maćeha koja je nagovorila mog oca da me odvede na Kupres i ostavi tamo da se više ne znam vratit. Samo da me se riješiš i da braniteljska mirovina od mog starog ostane ovom malom nekulturnom!” pokažem na Gojka koji je spokojno sisao palac.

“Šta to govoriš, majmune! Poskok ti jezik ugriza!” Ljilja je zgrabila Gojka u naručje i iskesila se prema meni:

“Nisi dostojan ovom ditetu prst na nogi poljubit!” pokazala je na Gojkovo boso, čađavo stopalo.

Krenula se uvrijeđeno spuštat niz tvrđavu. Kolinda je, vidno oraspoložena, nastavila čitati djeci bajku o Ivici i Marici. Posebno ganutljivim glasom čitala je dio u kojem se otac kaje što je Ivicu i Maricu ostavio u šumi. Zamišljao sam da će se i moj stari tako jednom kajati za svo zlo koje mi je napravio u životu.