Svi mi studenti s Filozofskog dobili smo poziv da sudjelujemo na Danima bioetike u Malom Lošinju. To vodi profesorica Marija Selak koja je zbog svojih komentara u emisiji Peti dan došla na glas kao rigidna desničarka, jedna od bitnih vojnikinja u Karamarkovoj kulturnoj revoluciji povratka domoljubnim, tradicionalističkim vrijednostima.

BEZ RAZMIŠLJANJA SAM SE ODAZVAO. Mene su pak ti Dani bioetike podsjetili na onaj svingerski, nju ejđ kamp iz Elbekovih Elementarnih čestica. Bio sam uvjeren da ćemo potpuno goli prisustvovat raznoraznim programima u prirodi: od joge i meditacije pa sve do grupnog, tantričkog seksa. Trebalo je to mojoj uspavanoj seksualnosti. Pred polazak sam škaricama za nokte potkresao zapuštene stidne dlake oko penisa, a čak sam se dvoumio da u Bipi kupim ljepljive trake i izdepiliram mošnje.

Svi mi sudionici bili smo smješteni u hotelu Vespera. Imali smo pravo na tri dnevna obroka i na besplatnu upotrebu đakuzija, masaža i sauna. Prvi dan probudio sam se dosta kasno. Čitavu su me noć mučili erotski snovi. Digao sam se oko deset napaljen kao vepar. Za doručkom sam pogledao raspored događanja. Pažnju mi je privuklo predavanje pod nazivom Dosezanje apsoluta kroz orgazmički zanos. Održavalo se u podne u sauni. To je itekako obećavalo. Vrijeme do podneva kratio sam čitajući novine uz bezkofeinsku kavu.

U mirisnoj svlačionici svukao sam sa sebe pohabane traperice i dva dana nošene bokserice, čarape. Izgledalo je kao zmijin svlak strunut na mediteranskom suncu. Nad lavaboom sam mlakom vodom oplahnuo međunožje i ogrnuo se bijelim, hotelskim ogrtačem. Krenuo sam prema vratima saune kao gusar prema ulazu u Ali Babinu pećinu. Očekivao sam da će sve djevojke unutra biti gole u razno raznim joga položajima.

U sauni sam umjesto hrpe nagih djevojaka zatekao sam samo jednog nagog muškarca bijele puti, kovrčave kose, blago izbočenog, epikurejskog trbuha. Bio je to bivši, prijelazni ministar kulture Šipuš. Skinuo sam sa sebe frotirni ogrtač. Onakav tankih, dlakavih ruku i nogu učinio sam se samom sebi poput tustog pauka koji je došao pojest polumrtvog bumbara zapletenog u mreži. Upitao sam Šipuša skutrenog u kutu saune zna li išta o predavanju Dosezanje apsoluta kroz orgazmički zanos.

“Ma, ne znam. Razočaran sam… Nema tu nikakvog orgazma… Sve je nekako puritanski… Hrpa maratonskih, zamornih predavanja koja se svode na to da je priroda okrutna, nimalo etična i da je se može ukrotit samo nečim što mi bazdi na kršćanstvo. S natruhama paganizma, kakvo je već oduvijek bilo kršćanstvo u ovim našim krajevima.”

Kao šlag na Šipušove sumnje, iz neke od susjednih dvorana začulo se pojanje nalik poganskom zazivanju drevnih bogova:

“O, Apokisomene! O, Apoksiomene! Malje na tvojim čvrstim bedrima sotljetna su paprat majke prirode! Ti u svom atletskom tijelu sjedinjuješ ljepotu prirode i božansku ideju da se žrtvuješ za svoj narod!

“Šta je ovo, zvuči kao neka sado-mazo gej seansa”, Strignuo sam ušima.

“Možda su to oni iz LGTB zajednice… Hasanbegović im je ove godine zabio puno veću financijsku injekciju nego Zlatar i ja zajedno.”

“Ma, to su ženski glasovi! Hrpa napaljenih ženski zaziva Apoksiomena!”, Prekrio sam prepone ručnikom da Šipuš ne vidi koliko sam uzbuđen.

“Pa onda požuri k njima… Kad te ovako gledam, ti zbilja imaš neke Apoksiomenove atribute”, ohrabrio me Šipuš.

“Stvarno to mislite?”, napeo sam mišiće pa pojurio u prostoriju pri dnu hodnika iz koje su dopirali ženski glasovi i na čijim je vratima također pisalo: sauna.

Gol i nauljen vlastitim znojem banuo sam unutra. Ugledao sam hrpu zanosnih djevojaka. Prevladavale su uglavnom povisoke crnke specifične za područja Dalmatinske zagore. Ali osim kose i lica ništa im drugo nisam mogao vidjet jer su sve imale isposničku odoru od kostrijeti. Nadao sam se da to samo trenutno drže na sebi kako bi doživjele što intezivniji orgazmički zanos kad naglo skinu kostrijet sa sebe. Klečale su, znojile se na saunskoj vrelini. U sredini je stajala djevojka plavkaste, nakovrčane kose, profesorica Selak Ona je na bijeloj halji zakopčanoj do grla imala znak ribe koja guta zmiju.

“O, Apoksiomene, udijeli snagu našoj predsjednici Kolindi da se odupre moćnoj Americi! Žele joj nauditi jer s čela tajne službe otjerala CIA-inog pijuna Lozančića! Pomozi joj, Apoksiomene, ona ti se jedina došla dostojno pokloniti u tvoj lošinjski hram!”, izgovarala je.

Oči su joj bile zaklopljene uslijed transa. Ne bi ni primjetila moj ulazak da nekoliko djevojaka nije podvrisnulo.

“Cure, evo vam Apoksiomena!”, Vragolasto sam zatresao bokovima.

Profesorica Selak raskolačila je oči.

“NE KALJAJ APOKSIOMENOVO IME, priposti, ugojeni ljevičaru! Svo to gnjusno salo oko struka nasmagao si od državnih potpora bivšeg ministarstva kulture! Ti nisi visoki, atletski građeni muškarac nego crveni trol kvazi antifašizma! Bolje da si otišao na Trnjanske krijesove! Tamo bi možda i kresnuo neku od onih podlbulih ljevičarki obnevidjelih od graha, trave i toplog piva! Ali ovdje nećeš niti jednu! Mi ne pušimo travu, mi je jedemo! Hranimo se isključivo eko biljem! Zato smo i sve tako vitke kao gorske vile!”

Zasut tom salvom gnjeva profesorice Selak, pobjegao sam gologuz natrag Šipušu u saunu. Bio je u istom zgrčenomnom položaju u kakvom sam ga i ostavio, poput kameleona koji se totalno stopio sa svojim okolišem. Zadihan, pitao sam ga je li me namjerno obmanuo da sam građen poput Apoksiomena.

“Pa jesi… Ali samo u ovom jednom segmentu…”s Upro je kažiprstom prema mom od stresa smežuranom spolovilu.