Moja bi verzija Antigone pokazala prednosti kapitalizma, ali i to da je ljubav prema domovini i njezinim običajima važnija od osobnih ljubavi prema ocu, bratu, mužu, ljubavniku

Doživio sam jednu od najvećih počasti koju može doživjeti hrvatski literat. Iz predsjedničkog ureda javili su mi se prošlu srijedu s hitnom zamolbom: jesam li u stanju u roku dva tjedna sastaviti novu verziju Antigone? Trebala bi polemizirati sa Žižekovom ljevičarski obojenom Antigonom. Moja bi verzija pokazala prednosti kapitalizma, ali i to da je ljubav prema domovini i njezinim običajima puno važnija od malih, osobnih ljubavi prema ocu, bratu, mužu, ljubavniku. U zamolbi je stajalo da mi predsjednica daje odriješene ruke što se tiče preradbe. Ali bilo bi poželjno da radnju postavim u suvremenu Hrvatsku, možda da čak u svom stilu za pojedine likove unesem prave osobe od krvi i mesa. To bi pojačalo dojam realističnosti. Zbog toga je predsjednica i izabrala baš mene, komplimentirali su mi pri dnu zamolbe. Predstava će biti izvedena u utvrdi socijalizma, u riječkom HNK, tjedan nakon što će Frljiću biti uručen otkaz na mjestu intedanta. Režirat će Georgij Paro.

Skuhao sam lonac kave i u groznici odmah krenuo ispisivat tekst.

LIKOVI: Antigon Gotovina (general hrvatske vojske i lovac na tune), Kolinda Grabar Kitarović (predsjednica Hrvatske), Tomislav Karamarko (prvi zamjenik premijera), Josip Manolić, (umirovljeni ministar policije)

KARAMARKO: Antigone, ja te beskrajno cijenim kao ratnika i domoljuba. Ali svojim nerazumnim postupkom doveo si me pred gotov čin. Moram te kazniti protjerivanjem iz države. Učinio si težak prijestup. Na hrvatskom Mirogoju pokopao si izdajnika domovine i to pod počastima i simbolima neprijateljske države koja je Hrvatskoj nanjela teško opisiva zla.

ANTIGON: Bio mi je najbolji prijatelj. Ti znaš da on nije sudjelovao u ratu protiv Hrvatske. Nakon raspada Jugoslavije u kojoj je obnašao dužnost potpukovnika u KOS-u, potpuno se povukao. A našoj vojsci dao je neprocjenjivo važne informacije o JNA. No ostao je do kraja vjeran ideji socijalizma i Jugoslavije. Pred smrt me zamolio da ga, ako treba potajno, sahranim sa zvijezdom petokrakom na Mirogoju, a lijes mu omotam jugoslavenskom zastavom. Nisam mogao odbiti. Previše sam ga volio da mu ne bih udovoljio posljednjoj želji. Ionako su to simboli jedne mrtve države. Njezina zadnja kost sahranjena je zajedno s njim…

KARAMARKO: To je jedna petokraka više na Mirogoju! Koji sve više počinje nalikovati na Jugoslaviju u malom. Sve te tamo zvijezde na nadgrobnim pločama! I to većinom uz srpska prezimena! Na Mirogoju se najživlje održava ideja Jugoslavije! Ne možeš sa sinom na Dan mrtvih prošetat grobljem jer će te pitati, oče, kakve su to zvijezde na grobovima, kakvi su to ljudi tu prije nas živjeli? To je kompliciranije nego da te pita kako nastaju djeca. Ako mu bez uvijanja objasniš, zapalit ćeš u njemu tu ideju… Pa će stalno misliti na seks, odnosno na Jugoslaviju! I onda će nekom od tih balavaca, kao nekad Gavrilu Principu puhnut u glavu da krenu ponovo osnivat Jugoslaviju! Činit će im se da je to bilo moćno carstvo u kojem su narodi živjeli u miru, slozi, izobilju! A mi stari pokvarenjaci smo im sebično razorili to carstvo!

ANTIGON: Kad tako postaviš stvar, zvuči loše. A moj prijestup čini se neoprostiv. Zbog ljubavi prema prijatelju doveo sam u opasnost čitav državnu sigurnost! Pustio sam da me zavedu osjećaji… Jedan vojnik nikad si to ne bi smio dopustit. Prihvaćam kaznu. Ako treba, po treći put ću u izgnanstvo!

KARAMARKO: Drago mi je da shvaćaš težinu prijestupa. Time mi neizmjerno olakšavaš ovu tegobnu odluku. Jer narod će ustati protiv mene kad dočuje da se spremam poslati u izgnanstvo njihovog miljenika, ratnog heroja!

URED PREDSJEDNICE

MANOLIĆ: Gospođo predsjednice, nikako ne smijete dopustiti Karamarku da protjera Antigona! Morate djelovat! Svojom dobrotom i širinom duše dokazat narodu da Antigon nije počinio izdaju zato što je prijatelja pokopao pod zvijezdom petokrakom. Pod tom istom zvijezdom otac naše nacije pekao je svoj ratničko politički zanat!

KOLINDA (nervozno hoda po uredu): Ne znam… Ovo je neriješiva situacija. Karamarko je preko svojih veza u medijima pustio vijest o Antigonovu prijestupu. Narod se polako okreće protiv Antigona, sablažnjeni su. Ne mogu to riješit kroz priču da je većina tih časnih ljudina koji su stvarali Hrvatsku nekad obnašalo važne funkcije u Jugoslaviji. I da su na kapama nosili tu istu zvijezdu zbog koje upravo traje medijski linč na Antigona…

MANOLIĆ: Ali Antigon je to učinio iz ljubavi prema prijatelju! To treba objasniti narodu! A to jedino vi možete! Odanost prijatelju važnija je od davno umrlih ideologija!

KOLINDA: Govorite kao oni iz Mosta. Dobro znate da niti jedna ideologija nije mrtva. Sve do Sudnjeg dana trajat će borba između kapitalizma i socijalizma! Kršćanstva i ateizma! Zvijezda protiv križa! A mi smo se opredjelili za križ! I ne smije biti nikakvih ustupaka neprijatelju!

Tu sam stao. Nisam znao kako nastaviti dramu. Hoće li Kolinda spasiti Antigona ili će dopustiti da ga Karamarko preko medija pribije na stup srama, otjera iz Hrvatske. Kolinda je naručila komad, pa je logično da ona ispadne najpozitivniji lik, oličenje mudrosti, dobrote. A, opet, možda se uvrijedi i otkaže mi dramu ako je prikažem kao nekog tko oprašta izdajniku domovine? S druge strane, može je štrecnut ako je pak dočaram kao hladnu, proračunatu vladaricu: zbog interesa države osuđuje heroja Antigona koji je svojom borbom uvelike pridonio stvaranju te iste države. Odlučio sam se kockati. I poentirat time da mu je oprostila. A narod ju je slavio zbog te odluke.