Već tradicionalno bio sam gost na Festivalu glumca u Vinkovcima. Ovaj put bio je to jubilarni, trideseti festival, grad domaćin bio je Ilok. Pred otvorenje festivala bili smo na ručku u OPG-u Zelenika. Sjedio sam tamo pored glumca Dragana Despota koji je zajedno sa svojom suprugom Anjom bio domaćin festivala. On je pio samo vodu, a ja neku užasnu jaku rakiju kakvu još u životu nisam probao. Jedna čašica sjekla te od vrata do nogu. I toliko mi je otvorila apetit da sam pojeo i ukrasno cvijeće u juhi. Jelovnik je bio prilično gospodski, neuobičajen za Slavoniju. Uz spomenutu krem juhu od divlje koprive, za glavno jelo bili su nam posluženi juneći odresci s domaćim papparddelama. Za desert smo dobili mousse od čokolade i ružmarina poslužen u maloj tegli za cvijeće. I ta rakija koja doslovno obara s nogu, muti mozak, pa sam glasnije od Anje Šovagović pjevao s tamburašima Tompsonovu Lijepa li si. Čak sam se i prekrižio prije jela.

Pripit od rakije sišao sam i do nabujalog Dunava, stao uz rijeku da se fotkam uz čamce. U pozadini ljubičasto nebo. Bili smo na samom rubu EU-a. Naglo se klizište otvorilo pod mojim nogama. Kritičar Tomislav Čadež u zadnji čas me povukao za lakat, spasio od utapanja u Dunavu. Mogao sam ostati upisan kao prva žrtva poplave u Hrvatskoj.

Čokanjčić rakije ponio sam si u Slovački dom koji je ujedno i gradsko kazalište u Iloku. Sjedilo se na onim old skul stolicama kao nekad u salama za primanje u pionire. Sala je nedavno uređena. Preko pola zida postavljeno je ogromno ogledalo u kojem sam mogao vidjet svoju supijanu, izbezumljenu facu. Do mene je na drvenoj stolici sjedila nova intendantica HNK Iva Hraste Sočo. Potpuno sam zaboravio da sam se prije koji mjesec grebao kod nje da mi u HNK postavi dramu koju nisam ni napisao. Sad me vidjela kako u publici natežem ubitačnu, iločku rakiju iz čokanjčića.

Najgore na Festivalu glumca je to što prvo ideš pit u taj OPG, a onda supijan moraš slušat hrpu podužih govora na otvorenju u gradskom kazalištu. Prvo su se na neveliku, drvenu pozornicu popeli Anja Šovagović i Dragan Despot. Despot je održao govor koji me lagano uplašio, izgovorio ga je glasom onog glavnog negativca Tomaševića u seriji Novine. Citirao je Šekspira, nešto u stilu da će do vijeka bit proklet svak` onaj koji kaže nešto protiv glumaca. Svrnuo sam pogled prema kritičaru Čadežu. Problijedio je. On je često pisao negativno o glumcima.

Onda je glumica Perica Martinović pročitala papin tekst u kojem ovaj upozorava glumce da moraju bit svjesni svog božanskog poslanja. Vrhunac je dostignut kad se na binu popeo HDZ-ov župan Damir Dekanić. Župan je na otvorenje stigao maltene iz zatvora. Nekoliko tjedana proveo je u istražnom zatvoru zbog sumnje policije i Uskoka da je vozio u alkoholiziranom stanju, a poslije utjecao na svjedoke ili tako nešto. Na licu su mu se vidjela sjenka umora, izmučenosti. Odijelo kao da mu je bilo malo pretijesno. U zatvoru se nije mogao puno kretati, pa je očito dobio koju kilu viška. Njegov kratki govor gotovo svi u publici dočekali su gromoglasnim pljeskom. Bilo je to ganutljivo. Proveo je koji tjedan u zatvoru, pa šta? Da se možda ne bi licemjerno skanjivali? Pa moji najomiljeniji pisci, muzičari prošli su iskustvo zatvora. Usprkos već spomenutoj izmučenosti, načelniku se ozarilo lice dok je slušao aplauz.

Ne znam tko je nakon njega govorio. Rakija i miris svinja iz okolnih dvorišta uljuljkali su me u san. Sanjao sam da se igram Zagora u svom svinjcu u Đakovu.

Iz sna me prenuo ženski, histerični vrisak. Otvorio sam oči. Neki stari moler pokušavao je glumicu Mirnu Medaković uhvatiti za grudi. Što se ovo događa!? Skandal! Valjda se i taj vremešni moler koji farba ovaj Slovački dom napio iločke rakije, zapao u bezumlje, pa se pred svima prepustio svojoj poznoj strasti, naskočio na mladu glumicu. Kako joj nitko ne priskače u pomoć? Svi se smiju kao blesavi…. A posebno se od smijeha kidao nekakav bradonja koji je s kamerom stajao pored pozornice.

Poskočio sam sa stolice, pojurio prema pozornici. Tek tamo sam u starom moleru prepoznao glumca Ljubomira Kerekeša. Sve do očiju je imao nabijenu bijelu, molersku kapu, zato ga nisam prepoznao iz daljine. Tek sad shvatio sam da je riječ o predstavi, ne o stvarnom životu. Pokunjeno sam se vratio na stolicu.

Kerekeš je na pozornici nastavio izvaljivati najprizemnije moguće fore, glumici u ruku gurao oguljeni, falusoidni jeger. Publika je konstantno umirala od smijeha. Osim intendantice Hraste Sočo. Gledajući tu predstavu o starom moleru i mladoj pacijentici shvatio sam mjeru hrvatske kazališne publike. Što su prizemnije fore, što su više seksističke to predstava bolje prolazi. Toliko o onom papinom apelu da glumci budu svjesni svog poslanja koji je na početku nadahnuto pročitala Perica Martinović. Piva, jegera i sisa, nikakvih svetih, uzvišenih stvari.

Na raskošnom domjenku nakon predstave fotkao sam se s gradonačelnikom Ivanom Bosančićem, selfi poslao mom uredniku Beri Jeliniću. U isto vrijeme pogledom sam pratio tajanstvenu plavu damu, zapazio sam je već u OPG-u Zelenika. Sasuo sam dva gemišta u sebe, prišao joj, predstavio se. Predstavila se i ona meni, gospođa Vaniček Fila, visoka dužnosnica Ministarstva kulture i medija. Ušli smo u razgovor o književnosti, s velikom strašću pričala je kako obožava Hrabalov humor, Kunderinu misao, a onda se na glas prisjećala poznanstva s redateljem Jiržijem Menzelom. Na kraju sam se složio s njom da mi ljudi iz medija moramo biti svjesni svoje odgovornosti. Zato sam ovaj tekst kasnije u hotelu nakucao na samo pet rakija, ne na sedam kao obično.