Objavljeno u Nacionalu br. 623, 2007-10-23

LOBIST I SAVJETNIK PREDSJEDNIKA Stjepana Mesića, diplomat Budimir Lončar, odigrao je ključnu ulogu pri izboru Hrvatske u Vijeće sigurnosti Ujedinjenih Naroda

Budimir Lončar, savjetnik predsjednika Mesića, ključni je diplomatski lobist i osoba koja je uvela Republiku Hrvatsku u Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda. Uz Mesićevu potporu, Lončar se, putujući proteklih 15-ak mjeseci od Pakistana i Gane do New Yorka, više od sto puta sastao s vodećim predstavnicima Trećega svijeta. Kulminacija je bila prošlog tjedna u New Yorku, kad je Hrvatska pobijedila Češku i postala nestalnom članicom Vijeća sigurnosti s dvogodišnjim mandatom, a cjelokupnu akciju proveo je i koordinirao posljednji jugoslavenski šef diplomacije, koji je sada specijalni savjetnik za vanjsku politiku Stjepana Mesića.

Premda je u javnosti stvoren dojam da je Ivo Sanader najzaslužniji za primanje Hrvatske u VS, istina je poprilično drukčija. Vlada i Sanader više-manje su nezainteresirano pratili Mesićeve aktivnosti kojima je pokušavao pridobiti potporu drugih država, a Lončar je djelovao isključivo prema instrukcijama s Pantovčaka. U malo više od godinu dana uspio je, zahvaljujući vezama u diplomaciji, pridobiti nesvrstane, islamske i afričke države i uz njihovu podršku ostvariti najveći vanjskopolitički uspjeh neovisne Hrvatske.

Inicijator ideje o hrvatskoj kandidaturi za Vijeće sigurnosti je Ivan Šimonović, nekadašnji veleposlanik pri UN-u. Dan nakon što je u siječnju 1999. dovršena reintegracija hrvatskog Podunavlja, Šimonović je Mati Graniću iznio ideju o kandidaturi, a tadašnji šef diplomacije ga je podržao. Ali na tome je stalo jer je Tuđmanov režim odveo Hrvatsku u međunarodnu izolaciju i potkraj 90-ih nisu postojale nikakve šanse za uspjeh. Situacija se ponešto poboljšala kad su na vlast došli Račan i Mesić, ali izgledi su i dalje bili mali, i nova se vlast – baš kao i Sanaderova – bojala diplomatskog debakla.

Hrvatska se mogla kandidirati, ali bez kvalitetne pripreme i dugotrajnog lobiranja moglo se dogoditi da dobije potporu 30 država i ostavi smiješan dojam. Zato je ideja o članstvu u Vijeću sigurnost nekoliko godina bila “stand-by“, sve dok u ljeto 2006. Mesić nije krenuo u akciju i za glavnog operativca angažirao Lončara.

Sredinom prošle godine Mesić je otputovao u Havanu gdje se održavao Summit nesvrstanih. Prema barem dva podatka hrvatska delegacija na Kubi bila je u posebnom položaju: prvi, Mesić je u povijesti nesvrstanih jedini predsjednik neke države koji se pojavio u ulozi promatrača, i drugi, Lončar je uz Fidela Castra jedini živi sudionik sastanka iz 1960., na kojem je donesena odluka o osnivanju Pokreta nesvrstanih. Kao mladi diplomat bio je svjedok sastanka održanog prije 47 godina na kojem se rodila ideja o nesvrstanima, a pokrenuli su ju petorica ondašnjih državnika – Tito, Naser, Nehru, Nkrumah i Sukarno.

Mesićev odlazak na Summit nesvrstanih imao je nekoliko motiva. Glavni su ekonomski, jer riječ je o zemljama u kojima su jugoslavenska, a time i hrvatska poduzeća, godinama sudjelovala u velikim investicijama. Dodatni motiv bio je pokušaj skidanja stigme s Hrvatske kao rušitelja nekadašnje federacije i popravljanje odnosa s pojedinim državama. Naposljetku, Mesić je prepoznao brojnost, a time i snagu zemalja Trećeg svijeta kao glasačke mašinerije u korist Hrvatske. Sada ih je trebalo nagovoriti da podrže Zagreb i uloga je dodijeljena Lončaru.

Takav je izbor sasvim logičan jer Lončar je u diplomaciji duže od šezdeset godina i, u poslijeratnom razdoblju ne postoji važnija svjetska politička ličnost koju nije poznavao. Bio je i posljednji ministar vanjskih poslova SFR Jugoslavije, a zatim i pomoćnik glavnog tajnika UN-a za odnose s Pokretom nesvrstanih. Ništa manje važna nisu ni njegova poznanstva sa sadašnjim šefovima političkih grupacija, recimo, prijatelj je s Amirom Moussom, glavnim tajnikom Arapske lige.

Nakon povratka s Kube nekadašnji šef jugoslavenske diplomacije na tri iznimno važne turneje lobirao je za primanje Hrvatske u Vijeće sigurnosti. Najprije je otputovao u Islamabad na sastanak na vrhu Organizacije islamskih zemalja, koja okuplja 54 muslimanske države. U pakistanskoj prijestolnici uspostavljene su veze s najvažnijim državnicima islamskog svijeta, od kojih su mnogi obećali podržati Hrvatsku.

Iduća etapa bio je put na summit Afričke unije u Accri. Afrička unija je nasljednica Organizacije afričkog jedinstva i okuplja 58 država. Uzme li se u obzir da su pojedine zemlje ujedno članice i Afričke unije i Organizacije islamskih zemalja, ukupno te dvije organizacije okupljaju 80-ak država ili 40 posto članica Generalne skupštine Ujedinjenih naroda. U Islamabadu i Accri Lončar se sastao s predstavnicima većine tih zemalja i uvjerio ih kako će Hrvatska u Vijeću sigurnosti braniti i njihove interese.

Situacija nije bila laka jer su Česi također snažno lobirali. Češka je ekonomski snažnija od Hrvatske, a njihove tvrtke i proizvodi kudikamo bolje zastupljeni u azijskim i afričkim državama, što je također prednost. Ne treba zanemariti niti diplomatsku zastupljenost, jer Češka u svijetu ima više od stotinu veleposlanstava, a Hrvatska četrdeset i pet. Zato ne iznenađuje da su Česi bili sigurni u trijumf, a dokaz je i dolazak u New York njihova premijera Miroslava Topolaneka.

Završni posao Lončar je obavio u New Yorku. U Ameriku je doputovao s Mesićem, koji je sudjelovao u radu Opće skupštine UN-a, i sve do glasovanja o članstvu u Vijeću sigurnosti nastavio lobirati u diplomatskim krugovima. To je bilo 36. Lončarovo jesensko zasjedanje u New Yorku i jedan je od diplomata s najdužim stažem u svjetskoj organizaciji. Brojne veze koje je stekao u prošlim desetljećima sada je iskoristio kako bi Hrvatska ušla u Vijeće sigurnosti. Tih dana Lončar je održao tridesetak bilateralnih sastanaka i koordinirao rad hrvatskih diplomata u Misiji pri Ujedinjenim narodima. Nekoliko dana prije izbora znalo se koje države podupiru Čehe, a koje Hrvate. Najjači saveznici Češke bili su SAD, Njemačka i Francuska, ali pritom se nitko nije rezolutno protivio eventualnoj hrvatskoj pobjedi. Zanimljivo je glasovanje Njemačke, koje je našim diplomatima objasnio njihov veleposlanik pri UN-u: “Zbog povijesnih razloga nikada ne možemo glasovati protiv Francuske, Poljske, Češke i Austrije.“

S druge strane, Lončar je našao podjednako snažne saveznike. Hrvatsku su od samog početka podržale iznimno važne zemlje, među kojima i tri stalne članice Vijeća sigurnosti, Britanija, Kina i Rusija, ali i Italija, Austrija, Rumunjska, Mađarska, Albanija, Grčka, Srbija, Makedonija i Bosna i Hercegovina. Posebno su važni glasovi zemalja Balkana i susjedstva jer njihova je potpora potvrdila da u jugoistočnoj Europi Hrvatsku doživljavaju kao stabilnu demokraciju koja ne ugrožava ničije vitalne interese.

U strateškom smislu, Lončar je znao da je presudan prvi krug glasovanja i da tada treba dobiti barem nekoliko glasova više od Češke. Ideja se temeljila na obećanjima koja su prethodnih mjeseci davali predstavnici Trećega svijeta da će, ako se Hrvatska nađe u vodstvu, u drugom krugu i oni glasovati za nju. Da su obećanja bila iskrena, potvrdilo se u drugom glasanju kad se dio tih glasova prelio Hrvatskoj, a konačna potvrda došla je nakon češkog odustajanja. Tada su od 187 zemalja 184 glasovale za Hrvatsku.

Uspjeh je zasjenio i očita razmimoilaženja koja cijelo vrijeme traju u odnosima Ureda predsjednika i Vlade. Najblaže govoreći, postoje prigovori na račun Sanadera i njegove ekipe, koji se svode na to da u Vladi do pred sam kraj procesa nisu bili zainteresirani za ulazak Hrvatske u Vijeće sigurnosti. Tu informaciju za Nacional je potvrdilo nekoliko diplomata bliskih Uredu predsjednika Republike.

“Mislim da se ovdje nije radilo samo o strahu od poraza nego o nečemu još važnijem. Stvar je u tome što smo glasove zemalja Trećeg svijeta mogli dobiti samo revaloriziravši neke pozitivne vrijednosti koje je simbolizirala nekadašnja Jugoslavija, a to su politika nesvrstanosti, gospodarska suradnja sa slabije razvijenim državama i politika koja je iskazivala poštovanje prema malima, a ne samo najmoćnijima u svijetu. Nemojte zaboraviti da je Titova Jugoslavija bila članica Vijeća sigurnosti UN-a čak četiri puta, a takvo što nije uspjelo ni jednoj drugoj državi. Podsjećanje na te činjenice i upozoravanje kako je Hrvatska jedna od nasljednica bivše države, očito nije bilo nešto na što je bila spremna HDZ-ova vlada“, objašnjava diplomat blizak Mesiću.

On tvrdi da je Sanader bio balast, što se posebno vidjelo prilikom premijerova dolaska u New York, povodom sramotne haaške presude Mrkšiću, Šljivančaninu i Radiću. Izvorni Sanaderov, tekst kojim se trebao obratiti izaslanicima, prepravljen je neposredno pred dolazak za govornicu Ujedinjenih naroda. Zahvaljujući znatnom spuštanju tona, Hrvatska je uspjela dobiti i potporu Srbije za članstvo u Vijeću, a time i još nekoliko glasova zemalja na koje Beograd može utjecati. I u tome je bila ključna Lončarova uloga, budući da je u dobrim odnosima sa srpskim diplomatima u UN-u.

Dodatna točka sukoba između predsjedničke i premijerske ekipe tiče se Mirjane Mladineo, šefice hrvatske misije. Sanader je 2005. u New York pokušao poslati Miomira Žužula, koji je zbog korupcijskih afera abdicirao s položaja ministra vanjskih poslova, ali suprotstavio se Mesić i uspio isposlovati imenovanje Mirjane Mladineo. Ona nema dovoljnu političku težinu za predstavljanje Hrvatske u Vijeću sigurnosti, ali u predsjedničkom uredu smatraju da se taj problem da prevladati čvrstom koordinacijom između njih, ministarstva vanjskih poslova i vlade. Nacionalovi sugovornici eksplicitno odbacuju ideju da u New York ode Kolinda Grabar-Kitarović, uz obrazloženje da ni ona nema sposobnosti za ovu funkciju.

“Nađite neki argument ili pojedinost iz njezine dosadašnje karijere, zašto bi ona mogla predstavljati Hrvatsku. Takvog argumenta jednostavno nema“, kaže Nacionalov izvor.

Umjesto toga, predlaže se kadrovsko ekipiranje hrvatske misije, to prije što Mirjani Mladineo mandat istječe za godinu dana. Uzme li se u obzir da ni u SDP-u o njoj nemaju predobro mišljenje, gotovo je sigurno da će najkasnije u ljeto 2008. Hrvatsku u Vijeću sigurnosti predstavljati drugi diplomat.

Jedino pitanje oko kojega postoji suglasnost na relaciji Pantovčak – Markov trg jest politika Hrvatske kao nestalne članice Vijeća sigurnosti. Potpuno je neupitno kako je sada međunarodni položaj kudikamo bolji nego prije mjesec dana, a položaj u VS-u dodatno popravlja, primjerice, hrvatsku pregovaračku situaciju s Europskom Unijom. Već 24 sata nakon pobjede nad Česima hrvatsku delegaciju posjetili su Amerikanci i predstavnici još nekoliko većih država i predložili ono što se u diplomatskim krugovima naziva “intenziviranje odnosa“.

U idućih godinu dana u Vijeću sigurnosti bit će doneseno nekoliko globalno iznimno važnih odluka, od kojih su najznačajnije pitanje odnosa prema Iranu i tamošnjem nuklearnom programu te proglašenje neovisnosti Kosova. Obje teme snažno dijele međunarodnu zajednicu, a u slučaju Irana postoji opasnost od novog ratnog sukoba s, još uvijek teško sagledivim posljedicama. Kad je riječ o Kosovu, Hrvatska je posebno zainteresirana jer je to problem regije i odnosa sa Srbijom.

Prema više visokih izvora iz Vlade i Ureda predsjednika, Republika Hrvatska će u tim slučajevima postupati u skladu sa stajalištima Europske Unije. Oko toga postoji suglasnost Mesića, Sanadera i najvećeg dijela političkog vrha.

HADEZEOVCI BEZ INTERESA

Skoro do početka glasovanja HDZ-ova je vlada prilično nezainteresirano promatrala aktivnosti Mesićevih predstavnika. Više od godinu dana sve se svodilo na susrete predsjednika Republike sa stranim državnicima i Lončarove lobističke turneje. Za to vrijeme Sanader se sasvim posvetio Europskoj Uniji i ignorirao bilo kakvo lobiranje na ostalim kontinentima, dok je Kolinda Grabar-Kitarović bila još neaktivnija od svog šefa. Tako se sve svelo na predsjednički ured, a posljednjih mjeseci uključila se i Hrvatska misija pri UN-u, predvođena Mirjanom Mladineo.

ULOGA KERIMA

Značajnu ulogu odigrao je Srđan Kerim, predsjednik Generalne skupštine Ujedinjenih naroda. Kerim je nekoć bio Lončarov pomoćnik i još uvijek su u odličnim odnosima, tako da se i ovaj diplomat angažirao na strani Hrvatske. Kerim je organizirao i ručak na koji su uz Lončara pozvani diplomati koji predstavljaju velik broj država – kubanski veleposlanik koji predsjedava nesvrstanima, u ime Arapske lige došao je veleposlanik Katara, dok je Pakistanac predstavljao islamske države, a poklisar Singapura članice ASEAN-a i tzv. male države. Sve u svemu, na ručak su došli predsjedavajući skupina što okupljaju više od pola UN-a.

ŠEST DESETLJEĆA U DIPLOMACIJI

Budimir Lončar rođen je 1925. na Ugljanu. Kao 17-godišnjak pridružio se partizanima, poslije je radio u obavještajnim službama, a 1949. ulazi u diplomaciju i postaje konzul u New Yorku. Bio je veleposlanik u Indoneziji, Maleziji, Singapuru i Zapadnoj Njemačkoj. Od 1979. do 1983. bio je veleposlanik u SAD-u, a potom je osam godina u Beogradu vodio diplomatsko-obavještajnu službu, da bi 1988. postao ministar vanjskih poslova. Šef diplomacije ostao je do kraja 1991. Iako su Lončara u Hrvatskoj optuživali da se protivi raspadu Jugoslavije, već 1992. Franjo Tuđman dodijelio mu je diplomatsku putovnicu. Potkraj 90-ih Lončar se sve češće pojavljivao u Hrvatskoj i tada ga je posjetio i Mesić. Mesić ga je poslije branio od kritika, a u drugom mandatu imenovao svojim diplomatskim savjetnikom.