Nacional je proteklog tjedna doznao da se Hrvatska provincija Svetog Jeronima franjevaca konventualaca, koju vodi provincijal fra Miljenko Hontić, osporavajući svoju odgovornost, žalila na presudu Općinskog suda u Splitu kojom je 2022. dosuđena odšteta jednoj od žrtava silovanja što ga je nad njom počinio bivši gvardijan franjevačkog samostana u Splitu Gracijan Gašperov. Istodobno, sudeći prema informacijama Nacionalovih izvora, ali i onih objavljenih u medijima koje Provincija Nacionalu nije opovrgla, Katolička crkva je Gracijanu Gašperovu isplatila otpremninu, a redovito mu uplaćuje i mjesečnu naknadu od oko 500 eura. Očito je, dakle, da Provincija ustraje u potpori silovatelju maloljetnika koji je bio svećenik, umjesto da obešteti žrtvu i vlastitom odlukom prizna odgovornost za nasilje nad njom, što bi bio istinski etički napredak; ovako čak i pozitivni iskoraci poput prošlotjedne suspenzije fra Vladimira Vidovića, osumnjičenog za seksualno nasilje nad maloljetnikom, ostavljaju dojam iznuđenih poteza povučenih ne zbog iskrene želje da se zaštite žrtve i jednom za svagda spriječe svećenički seksualni zločini, nego samo zato da se zadovolji nužna forma. O kolikom je etičkom skandalu ovdje riječ, može se zaključiti ako se ponašanje Crkve u Hrvatskoj usporedi s nedavno objavljenom viješću da je Nadbiskupija Los Angelesa za više od tisuću žrtava seksualnih zločina svojih svećenika pristala isplatiti 880 milijuna dolara odštete.

Nacional je otkrio kako žrtve optužuju bivšeg splitsko-makarskog nadbiskupa Marina Barišića da je petnaest godina šutio o zločinima franjevca Gracijana Gašperova. FOTO: Nacional, Ivana Ivanovic/PIXSELL

Nacional je doznao kako Gašperov, bivši gvardijan samostana svetog Frane u Splitu koji je 2018. sveden na laički status jer je još 1997. silovao najmanje jednog maloljetnika, od Hrvatske provincije Svetog Jeronima franjevaca konventualaca prima redovitu mjesečnu naknadu. O tome je u Slobodnoj Dalmaciji još 2018. svjedočio Gašperov, u članku u kojemu je objavljeno kako mu je Crkva, nakon što je uklonjen iz svećeničkog reda, isplatila nešto više od 2500 eura otpremnine i obećala svaki mjesec uplaćivati četiri tisuće kuna, dakle petstotinjak eura. Želeći provjeriti te navode, Nacional je u srijedu, 23. listopada, provincijalu Hrvatske provincije Svetog Jeronima franjevaca konventualaca fra Miljenku Hontiću poslao nekoliko pitanja o tome. Zanimalo nas je je li Provincija Gašperovu isplatila otpremninu nakon što je sveden na laički status, kao što je 2018. objavila Slobodna Dalmacija, te koliko je ta otpremnina iznosila. Zanimalo nas je i je li Provincija obećala Gašperovu isplaćivati četiri tisuće kuna mjesečno za uzdržavanje, i isplaćuje li mu taj novac redovito, a pitali smo i kada su te isplate točno počele te jesu li plaćene novcem koji državni proračun izdvaja za svećenike. Pitali smo i zašto Provincija nije isplatila odštetu žrtvama Gracijana Gašperova i zašto na sudu osporava odštetni zahtjev najmanje jedne od tih žrtava. Uputili smo i načelno pitanje: zašto Provincija smatra da žrtve ne zaslužuju odštetu, a da počinitelji zaslužuju i otpremninu i mjesečnu novčanu naknadu, a potom i konkretno pitanje provincijalu Hontiću: smatra li on da bi takvu praksu trebalo prekinuti te, u najmanju ruku, početi obeštećivati i žrtve, barem u istom iznosu otpremnine i mjesečne naknade za uzdržavanje kao što je prima i počinitelj. Do zaključenja ovog broja Nacionala odgovor nismo dobili.

Aktualni splitsko-makarski nadbiskup Zdenko Križić zasad nije pokazao želju da ispravi nepravdu koju je počinio njegov prethodnik, nadbiskup Barišić. FOTO: Zvonimir Barisin/PIXSELL

I dok Crkva, s jedne strane, financijski uredno skrbi o silovatelju iz svojih redova koji je zbog njega uklonjen iz svećeničkog reda, ona s druge strane osporava svoju odgovornost za njegove zločine. Hrvatska provincija Svetog Jeronima franjevaca konventualaca, naime, pred Županijskim sudom u Zagrebu žalila se na presudu od 10. studenoga 2022. godine, o kojoj je Nacional već pisao, i kojom je Općinski sud u Splitu oglasio krivima Gašperova i Provinciju, naloživši im da žrtvi, čiji će identitet Nacional zaštititi, imaju solidarno isplatiti novčanu odštetu, premda više nego dvostruko nižu od one koju je žrtva tražila. Bila je riječ o građanskoj parnici kojom je Gašperovljeva žrtva, koja je u vrijeme zločina imala petnaest godina, tražila odštetu od Gašperova, Hrvatske provincije Svetog Jeronima franjevaca konventualaca i Splitsko-makarske nadbiskupije, koju je u ono vrijeme vodio nadbiskup Marin Barišić, a danas nadbiskup Zdenko Križić. Građanska parnica pokrenuta je jer Gašperov zbog zastare nikada nije kazneno odgovarao, a Crkva nije pokazala vlastitu inicijativu da prizna zločine i isplati obeštećenje: naprosto je žrtve prepustila samima sebi.

Bivši gvardijan franjevačkog samostana u Splitu Gracijan Gašperov zbog čijih je zločina bila dosuđena odšteta jednoj od žrtava. FOTO: SCREENSHOT

Istodobno dok Crkva u Hrvatskoj ignorira žrtve svećeničkoga seksualnog nasilja, polovinom ovoga mjeseca objavljena je vijest kako je Nadbiskupija Los Angelesa sklopila najveću nagodbu u povijesti Katoličke crkve, pristavši platiti 880 milijuna dolara za 1353 žrtve seksualnih zločina koje je nad njima u posljednjih nekoliko desetljeća počinilo više od tristo katoličkih svećenika. Odvjetnici žrtava postigli su nagodbu nakon višemjesečnih pregovora s Nadbiskupijom, čime je sporazumom okončana četvrtstoljetna parnica protiv najveće američke nadbiskupije, koja obuhvaća više od pet milijuna vjernika. Nadbiskupija je 2007. već isplatila 660 milijuna dolara za oko 500 žrtava, pa će s ovom nagodbom ukupna isplata iznositi više od 1,5 milijardi dolara. “Preživjeli su patili desetljećima nakon zlostavljanja, a deseci zlostavljanih su umrli. Oni stare, a stari su i mnogi od onih koji znaju za zlostavljanje unutar Crkve. Bilo je vrijeme da se to riješi”, prenijeli su mediji riječi odvjetnik žrtava Morgana Stewarta koji je vodio pregovore o nagodbi. Nadbiskup Jose H. Gomez, pak, izrazio je žaljenje zbog zlostavljanja: “Žao mi je zbog svakog od ovih incidenata, iz dubine mog srca. Nadam se da će ovo pružiti određenu mjeru iscjeljenja za ono što su ovi muškarci i žene pretrpjeli”, kazao je.

U Hrvatskoj od toga ništa. I baš zato na ovome mjestu treba podsjetiti o kakvom je zločinu u Gašperovljevu slučaju bila riječ, kao što valja podsjetiti koliko dugo žrtva trpi njegove posljedice, prisiljena da pred sudom sama, suočena s konstantnom retraumatizacijom, dokazuje vlastitu patnju i odgovornost nasilnika, ali i institucije u čije je ime djelovao i pod čijom je zaštitom bio. Žrtva je u sudskom postupku opisala što se dogodilo tog dana u kasno ljeto 1997., oko 11 sati prijepodne, u sakristiji samostana Svetog Frane u Splitu. Fra Gašperov vidio je žrtvu, koja je došla na uobičajenu molitvu, i pozvao je u sakristiju. U presudi se navodi: “Odjednom da ga je on posjeo na sebe, dakle, tuženik da je sjeo na stolicu i posjeo tužitelja na sebe, stisnuo ga, počeo ga ljubiti s leđa i ‘baliti’. Tužitelj da se trzao svom snagom, a on da ga je držao čvrsto za prsa i vrat, stavio mu ruku u usta, da se isti jako uzbudio, hvatao tužitelja za međunožje, jednom rukom pa drugom, mijenjao te ruke, zaista da ga je čvrsto držao za prsa, a čak da se rukom uspio spustiti ispod tužiteljevih hlača, tužitelj da se ritao nogama, tuženik da je simulirao snošaj, tužitelj da je osjetio njegovo spolovilo, njegovo mučenje, te da je nakon toga svega, a to da je za tužitelja trajalo čitavu vječnost, očito bio završetak tog njegovog spolnog čina, prije toga da ga je raskopčao na prsima, tužitelj da je osjetio da je on svršio, nakon toga da ga je pustio, koliko ga je prije toga čvrsto držao da je imao dojam da su mu skoro polomljena prsa. Tužitelj da je počeo plakati, a tuženik da je kazao: ‘…oprosti, jače je od mene’, ‘…nisam ti htio nanijeti zlo’, tužitelj da mu je kazao: ‘…zašto si mi ovo napravio?’. Navodi da su vrata bila zaključana, tuženik da mu je kazao da ga ne prijavljuje, da su ljudi koji su iznad njega puno moćniji od njega i da ima puno moćnih prijatelja koji vole ovo, da je tražio od tužitelja da ga ne prijavi, tužitelj da je u tom šoku zaista kazao da neće nikome reći, obrisao se od tih suza, tuženik da je otključao vrata, a tužitelj da se dao u bijeg. Navodi da prije ovog događaja nije nikada imao psihičkih problema, da je ovo za njega stvarno bilo iznimno šokantno, devastirajuće, da je njegova majka velika vjernica, da su svi u njegovoj obitelji vjernici, osim oca koji da mu je nakon svega ovoga, nakon puno godina kazao da se i njemu nešto slično dogodilo u crkvi. Tužitelj navodi da je znao da bi ovo njegovu majku shrvalo, da bi se ona jednostavno ubila nakon ovoga, svećenici da su za nju bili bogovi, zaista da nije htio ništa loše napraviti majci i da je znao da mora šutjeti.”

Provincijal fra Miljenko Hontić formalno stoji iza žalbe na presudu Općinskog suda u Splitu kojom je 2022. dosuđena odšteta jednoj od žrtava silovanja. FOTO: screenshot www.ofmconv.hr

U presudi se navode podaci iz zdravstvenog kartona liječnika opće medicine koji je 20. kolovoza 1997. pregledao šokiranu žrtvu, konstatirajući “da je došao kući uznemiren, anksiozan, hiperventilira, navodi da ima vidne omaške”. Dan kasnije, “navodi da se bolje osjeća”, ali zato 9. ožujka 1998. ima “emocionalne smetnje”, a 6. travnja 1998. “saznaje da se izgubio, neka vrsta psihosomatske reakcije, da nepovezano priča”. Dvadesetak godina nakon zločina, u vještačenjima psihijatra i psihologa za potrebe sudskog postupka koji opisujemo, dijagnoza žrtve opisana je kao “teža depresivna simptomatologija koja se najviše manifestira u području žalosti, gubitka zadovoljstva, okrivljavanju za sve loše što mu se dogodilo, u području osjećaja bezvrijednosti, razdražljivosti, gubitka energije, bržeg zamaranja, gubitka seksualnog interesa.” Sudski vještak psiholog zaključio je “da je tužitelj logoreičan ispitanik, ubrzanih misaonih procesa u čijoj se strukturi ličnosti nalaze ozbiljne psihološke smetnje, koji se slabo uklapa u okolinu, ponaša se hirovito i nepredvidivo, ima poteškoće s kontrolom impulsa, opsjednut je mislima o seksu, često je socijalno izoliran, ali može pokazivati i sklonost ljutitog navaljivanja na druge kako bi se zaštitio, ima negativnu sliku o sebi, sklon je pretjeranoj potrebi za naklonošću i pažnjom od drugih, svijet doživljava kao prijeteći i odbijajući i sklon je racionaliziranju i okrivljavanju drugih za vlastite teškoće. Na planu emocionalnog doživljavanja da se nalazi teža depresivna simptomatologija i klinički izražena anksiozna simptomatologija.”

Žrtva je “od 2002. godine praktički konstantno u tretmanu psihijatra”. Zaključno, vještak je naveo “da tužitelj boluje od graničnog poremećaja ličnosti, te da je zbog toga njegovo funkcioniranje reducirano tj. kod istoga se evidentira povreda duševnog integriteta i to u srednje teškom stupnju”. Drugim riječima, “životna aktivnost” žrtve “umanjena je u intervalu 30-35 posto”. Sudski vještak psihijatar, “na upit do kada je trajalo odnosno do kada će trajati liječenje tužitelja vezano za predmetni događaj, navodi kako je mišljenja da egzaktni odgovor na sva postavljena pitanja nije moguće dati.”

Vještak nije dvojio, a sud je prihvatio njegovo mišljenje, kako je Gašperovljev zločin bio ključan razlog za opisane cjeloživotne patnje žrtve. U presudi piše: “Sudski vještak u svom nalazu i mišljenju navodi kako je svećenik osoba koja može biti simbol roditelja, te doživljavanje traume bilo kakve vrste, a kamoli seksualnog zlostavljanja od takve osobe (od koje se bazično očekuju svi najviši moralni i etički atributi u socijalnom funkcioniranju) mogu dodatno ekscesivno retraumatizirati osobu u smislu afirmacije osjećaja da mu se čini nepravda, strah i nesigurnost, vlastite inferiornosti, anksioznosti, nepovjerljivosti. Dakle, jasno je što vjernici očekuju od svećenika i redovnika, tužitelj je vjernik i kao vjernik je pohodio crkvu radi molitve, a u ovom slučaju tuženik (…) položio je zavjete poslušnosti, siromaštva i čistoće.”