Pad Tomislava Karamarka rezultat je njegove četverogodišnje politike temeljene na revidiranju prošlosti, politici podjela i zastrašivanja, lažnom prikazivanju vlastite biografije, lošoj kadrovskoj politici, a u konačnici spornih poslovnih veza koje su ga i dovele u sukob interesa

Kad je prije dva tjedna u Zadru podržao zadarskog gradonačelnika i bivšeg ministra prometa Božidara Kalmetu protiv kojeg je otvorena istraga zbog sumnji u izvlačenje novca iz Hrvatskih autocesta, predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko napao je aktualnu vlast, optuživši ju za politički progon. Izjavio je da je istraga u funkciji kampanje jer aktualna vlada nema što ponuditi.” Napisao je to Nacional još početkom prosinca 2014. godine, u svom prvom povratničkom broju u kojem je otkrio da je glavni razlog Karamarkove zabrinutosti taj što je ponovno otvorena istraga u slučaju Soboli te da je upravo to glavni razlog zašto su Karamarko i tadašnji glavni tajnik stranke Milijan Brkić počeli sustavno optuživati tadašnju Milanovićevu vladu za zloupotrebu policijskog aparata. Bio je to prvi u nizu Nacionalovih tekstova u posljednjih godinu i pol dana kojima se raskrinkavala pozadina političkog djelovanja predsjednika HDZ-a koji je tada bio šef oporbe i glavni pretendent za mjesto hrvatskog premijera nakon parlamentarnih izbora, na kojima se očekivala premoćna pobjedaHDZ-a.

Nacional nije upozoravao samo na sporne poslove, nego i na druge nelogičnosti iz biografije predsjednika HDZ-a. Nacional je detaljno pisao o svojevrsnoj Karamarkovoj ‘’promjeni kursa’’, odnosno tome da se od čovjeka koji je krajem 90-ih slijedio politiku bivšeg predsjednika Stipe Mesića ‘’transformirao’’ u glavnog ‘’tuđmanizatora’’ zato što je svoju retoriku i politički program zasnivao na ‘’povratku’’ Tuđmanu. Na jednoj od naslovnica citirali smo intervju koji je Karamarko 2000. dao upravo za Nacional, kad je ustvrdio kako “duhovno i politički s HDZ-om već odavno nema nikakve veze”. On je zapravo tada kritizirao politiku Tuđmanova HDZ-a. Šesnaest godina kasnije postale su poznate Karamarkove izjave kako “oni koji govore protiv HDZ-a, pričaju protiv vlastita naroda”.

NACIONAL JE OBJAVIO I EKSKLUZIVNI INTERVJU s nekadašnjim hrvatskim premijerom, jednim od ključnih osnivača HDZ-a i prvim Tuđmanovim suradnikom Josipom Manolićem koji je ustvrdio da je Karamarko tijekom mladosti bio sitni doušnik Udbe. Manolić je to rekao u kontekstu Karamarkovih učestalih poziva na lustraciju, što je bio dio njegove predizborne kampanje. Manolić je želio ukazati na licemjernost čovjeka koji je nekad surađivao sa službama, a danas glavnu političku agendu temelji na lustraciji. Karamarko zbog tog intervjua nije tužio samo Manolića, nego i tjednik Nacional zatraživši odštetu od 200 tisuća kuna zbog duševnih boli. Prvostupanjskom presudom sud mu je dodijelio 70 tisuća kuna, ali je Nacional uložio žalbu te se postupak još uvijek vodi. Slučaj da neki medij mora odgovarati zbog autorizirana intervjua koji je dala politički relevantna osoba, u ovom slučaju nekadašnji hrvatski premijer i Karamarkov šef, zorno je pokazao kako Karamarko doživljava slobodu medija.

NACIONAL JE PRVI JAVNO UPOZORAVAO na tendencije koje je HDZ s Karamarkom na čelu već tada pokazivao, pokušavajući kao vodeća oporbena stranka snažno utjecati na većinu hrvatskih medija. “Medijski puč HDZ-a: Uvod u osvajanje vlasti” bila je naslovnica Nacionala iz svibnja prošle godine, kada je Nacional upozorio da nekoliko mjeseci uoči parlamentarnih izbora vodstvo HDZ-a preuzima kontrolu nad većinom hrvatskih medija.

“Dijelom se to radi zahvaljujući osobnim vezama nekih utjecajnih ljudi unutar HDZ-a s novinarima u raznim medijima, a dijelom se to događa čak i bez izravnih pritisaka ili lobiranja iz HDZ-a – u tim se situacijama neki vlasnici medija unaprijed približavaju i dodvoravaju HDZ-u, po svemu sudeći kako bi stali na čelo kolone koja bi mogla profitirati od potencijalne trgovine utjecajem budućih obnašatelja vlasti, a predviđa se da bi to mogao biti upravo HDZ. “Više ne pratiš HDZ“. Tim je riječima, kratko i jasno, novinaru Novog lista Draženu Ciglenečkom rečeno da mu se oduzima sektor koji je pratio skoro 20 godina. Bilo je to svega nekoliko dana nakon što je Ciglenečki predsjedniku HDZ-a Karamarku na tiskovnoj konferenciji, održanoj 21. travnja, postavio nezgodno pitanje o načinu na koji HDZ računa deficit kad govori o lošim rezultatima Vlade. Ono što se u novinarskim krugovima doživjelo kako dosad nedoživljeno preventivno kukavičko ulagivanje HDZ-u, glavni urednik Novog lista Nenad Hlača u izjavi za t-portal opisao je kao unaprjeđenje. Rekao je da je Ciglenečki zapravo kao „prvo političko pero Novog lista’’ unaprijeđen time što su ga premjestili da umjesto HDZ-a prati rad SDP-a”, pisao je tada Nacional, a kako je uistinu izgledala Karamarkova vizija slobode medija vidjelo se kad je HDZ došao na vlast.

• ‘NACIONAL JE PRVI UPOZORAVAO još prije godinu dana na tendencije koje je HDZ s Karamarkom na čelu pokazivao pokušavajući kao vodeća oporbena stranka snažno utjecati na većinu medija’

KLJUČNU ULOGU U KARAMARKOVU ODNOSU s medijima i formiranju medijske strategije HDZ-a u to je vrijeme preuzeo Miljenko Manjkas, nekadašnji urednik i voditelj Motrišta koji je uoči predsjedničkih izbora osnovao portal Direktno.hr. U medijskim krugovima to se tumačilo kao stvaranje još jedne medijske platforme koja treba pripomoći usponu HDZ-ovih kandidata na vlast. Nacional je još u travnju prošle godine upozorio da se moć koju je Manjkas počeo dobivati u HDZ-u može pripisivati utjecaju Molova lobista Josipa Petrovića, po čijoj je direktnoj preporuci Manjkas i postavljen kao blizak Karamarkov suradnik. Nacional je pisao:

“MILJENKO MANJKAS, GLAVNI SAVJETNIK predsjednika HDZ-a za medije, u manje od mjesec dana otkako je imenovan na tu poziciju, postao je čovjek od najvećeg povjerenja Tomislava Karamarka. Što je još zanimljivije, uz Karamarkovo odobrenje počeo je preuzimati neke komunikacijske poslove i ovlasti glavnog tajnika stranke Milijana Brkića koji je dosad, u stranačkoj hijerarhiji, bio nedodirljiv. To je odmah unutar stranke obnovilo teoriju o tome kako su Karamarkovi odnosi s Brkićem već neko vrijeme pomalo nategnuti. Razlog za ponovno otvaranje takvih teza je taj što je Manjkas blizak određenoj grupaciji ljudi, poput Joze Petrovića koji imaju veliki utjecaj na Karamarka, a nisu skloni Brkiću. Dolazak Manjkasa u HDZ protumačen je kao pobjeda te opcije nad Brkićem, s obzirom na to da je on, kako tvrde izvori iz HDZ-a, bio protiv Manjkasova dolaska.” Unutar HDZ-a tvrdilo se tada i da je Manjkas smatrao poziciju Karamarkova savjetnika samo prijelaznim rješenjem te da je došao zauzeti poziciju prije dolaska HDZ-a na vlast kako bi u ključnom trenutku njihova preuzimanja vlasti postao ravnatelj HRT-a, gdje se namjeravao pobjednički vratiti.

Nacionalovi izvori iz HDZ-a neprestano su upozoravali na to da je Manjkas kao glavni kreator Karamarkovih medijskih istupa jedan od najodgovornijih za srozavanje rejtinga HDZ-a, što se počelo dešavati nedugo nakon njegova dolaska na poziciju savjetnika.

ALI KLJUČAN PROBLEM za misleće ljude unutar HDZ-a koji su na vrijeme detektirali probleme unutar funkcioniranja stranke bio je i ostao Karamarkov odnos s lobistom Mola Josipom Petrovićem. Nacionalovi izvori još su prije godinu dana upozoravali na to da su njihovi kontakti vrlo česti i intenzivni, a kao najveći problem isticali su to da Karamarko sve ključne odluke donosi upravo pod utjecajem Petrovića, na privatnim sastancima izvan stranke. Štoviše, upozorili su da Karamarko pod Petrovićevim utjecajem počinje svojevrsnu “sanaderizaciju” stranke, i to u najlošijem smislu riječi te da je sklon sukobu interesa i da osobni interes pretpostavlja javnom. “Petroviću pripisuju zagonetan, ali i iznimno jak utjecaj na Karamarka. Oni tvrde da je on počeo dodatno jačati i zato što Petrović navodno pozadinski pomaže razvoj poslovne karijere Ane Šarić, Karamarkove dugogodišnje djevojke s kojom uskoro planira vjenčanje. Ako bi te tvrdnje bile točne, onda bi se način funkcioniranja vrha HDZ-a mogao opisati ovako: Petrović lobistički potpomaže poslovni uzlet budućeg člana obitelji Tomislava Karamarka, a to mu dodatno ojačava utjecaj na njega, na promjenu ključnih pozicija stranke prema nekim najosjetljivijim pitanjima od strateškog nacionalnog interesa te donosi ključni utjecaj na neka kadrovska rješenja unutar HDZ-a”, pisao je Nacional prije točno godinu dana.

POSEBNO JE ZABRINJAVAJUĆE u tom procesu bilo to što je Petrović donedavno bio i jedan od najbližih suradnika bivšeg premijera Sanadera koji je sudjelovao na nekim od ključnih sastanaka Sanadera i predsjednika Uprave Mola Zsolta Hernádija. Kao što je poznato, Sanader je optužen za uzimanje mita od 10 milijuna eura radi prepuštanja upravljačkih prava nad Inom mađarskom Molu. Petrović je upravo u Sanaderovo vrijeme bio postavljen za člana Uprave Ine, a na toj funkciji bio je do 10. veljače 2011., kada je odlukom Nadzornog odbora prestao biti član. On je odmah nakon toga preko svoje privatne tvrtke počeo raditi kao konzultant Mola, što nije samo protivno dobrim poslovnim običajima i praksi nego je, kako je Nacional pisao, i suprotno ugovoru između Ine i Mola. Petrović se nastavio viđati sa Sanaderom i nakon što je on napustio mjesto premijera, a u vrijeme izbora za novog predsjednika HDZ-a, u proljeće 2012., upravo je Petrović bio često viđen gost u Karamarkovu stožeru koji se nalazio u zagrebačkom hotelu Panorama. Nakon što je Karamarko 20. svibnja 2012. pobijedio na izborima za predsjednika HDZ-a, nastavio se intenzivno družiti s Petrovićem, a Nacional je više puta o tome pisao.

• ‘NI ODLUKA POVJERENSTVA za sprečavanje sukoba interesa nije pokolebala Karamarka koji je radi zaštite svojih interesa bio spreman čak i srušiti HDZ-ovu Vladu na čelu s Oreškovićem’

U seriji tekstova o Ini Nacional je upozoravao i na to kakvim se sve sredstvima mađarski vlasnici Mola služe da bi potpuno preuzeli Inu te kako su s ciljem zaustavljanja arbitražnog procesa između Ine i Mola čak organizirali špijunažu članova hrvatske vlade Vesne Pusić i Ivana Vrdoljaka te članova Uprave Ine koji su branili hrvatske interese u Ini. Time su posredno željeli uzrokovati njihovu smjenu kako bi se postavili ljudi na koje će moći utjecati, ili kako bi ih barem kompromitirali kao svjedoke u arbitražnom postupku. Nacional je pisao i o tome kakvim se sve poslovima zapravo bavi Petrović kao lobist Mola te smo objavili ekskluzivni dokument s arbitraže između hrvatske vlade i mađarskog Mola koja se u Londonu vodi ispred UNICTRAL-a, službenog UN-ova arbitražnog tijela, u kojem članica Mola Ilona Fodor objašnjava što je točno Petrović radio za Mol. Prema njezinim riječima, Petrović se zapravo bavi političkom špijunažom u korist mađarskog Mola. Sukus usluga koje on Molu pruža zapravo se svodi na osiguravanje i razvijanje kontakata s vođama lokalne hrvatske političke elite kako bi se učinkovito unaprijedili interesi mađarskog Mola.

UPRAVO JE TAJ DOKUMENT zapravo jedan od ključnih u rasvjetljavanju odnosa između Karamarka i Petrovića jer je otkrio potencijalno najveći sukob interesa na hrvatskoj političkoj sceni. Riječ je o tome da je preko Petrovića de facto mađarski Mol neprimjereno mogao utjecati na predsjednika HDZ-a koji je u vladi HDZ-a i Mosta preuzeo ulogu prvog potpredsjednika. Kao prvi potpredsjednik vlade Karamarko se otvoreno zalagao za prekid arbitraže u slučaju Ina-Mol. Ključni dokaz da nešto skriva dao je sam Karamarko. Kad je, nakon otkrića da je Petrović jedan od svjedoka u arbitražnom postupku, odgovarao na pitanja novinara o svom odnosu s njim te nakon prozivke zastupnika Mosta Mire Bulja da se treba ograditi od Petrovića, Karamarko je rekao kako su oni prijatelji iz košarke.

“MA TO JE JEDAN POVRŠNI, paušalni pristup, jedna provokacija. Kakav je moj odnos s nekim od ljudi koji su mi prijatelji ili neprijatelji? S gospodinom Jozom Petrovićem sam u košarkaškom klubu Zagreb još od 1991., prema tome ja sad da se odričem ljudi zato jer svjedoče negdje – pitanje je i kako će svjedočiti, je li, ja sam čuo da će svjedočiti u korist Republike Hrvatske, koliko sam upoznat… Ali ovo je pitanje deplasirano, ja vaše urednike ne pitam tko su im prijatelji i na koji način se s njima ponašaju”, izjavio je tada Karamarko. Mjesec dana nakon toga Nacional je otvorio aferu Konzultantica, odnosno objavio je poslovni ugovor između Petrovićeve tvrtke Peritus savjetovanje i agencije Drimia u vlasništvu Ane Karamarko, Karamarkove supruge. Prema tom ugovoru, Petrović je Ani Karamarko tijekom dvije godine prije Karamarkova preuzimanja vlasti platio najmanje 60 tisuća eura za usluge savjetovanja i medijskih analiza, odnosno 2500 eura mjesečno. Budući da je glavni prihod Petrovićeva tvrtka ostvarivala od poslovanja s Molom, posredno je zapravo bila riječ o novcu Mola. Pisanje Nacionala ne samo da nije demantirano, nego je Ana Karamarko sama otkrila da je njezina suradnja s Petrovićem počela još početkom 2012. i trajala do kraja 2015., odnosno ne dvije nego pune četiri godine.

• ‘OBJAVA SVJEDOČENJA ILONE FODOR u arbitražnom procesu, gdje je ona rekla da se Petrović u korist Mola bavi političkom špijunažom, ključan je za razumijevanje odnosa Karamarko-Petrović’

Karamarko u tome nije vidio ništa spornoga, ali je pod pritiskom javnosti, Mosta i potpredsjednika Vlade Bože Petrova sam sebe prijavio Povjerenstvu za sprječavanje sukoba interesa. Ni odluka Povjerenstva koje je potvrdilo da postoji osnova za mogući sukob interesa, nije Karamarka pokolebala u njegovim stavovima. Radi zaštite svojih interesa bio je spreman srušiti čak i HDZ-ovu vladu. Premijer Tihomir Orešković otvoreno je prilikom izglasavanja nepovjerenja u Saboru, ali i u intervjuu subotnjem Večernjem listu rekao da je njegova suradnja s Karamarkom pukla upravo na pitanju arbitraže Ine i Mola te pri odabiru čelnog čovjeka SOA-e.