Skriva se lokacija na kojoj se nalaze oduzete umjetnine iz privatnih zbirki Ive Sanadera i Nadana Vidoševića, dvojice poznatih hrvatskih političara koji su zbog sumnji u razne nezakonitosti suočeni s ozbiljnim pravnim problemima. Nominalno je o spomenutim umjetninama brigu preuzeo Državni ured za upravljanje državnom imovinom, ali se ne zna gotovo više ništa od toga – nepoznati su uvjeti u kojima se one nalaze, kao i troškovi njihova čuvanja.

Više izvora za Nacional je nedavno otkrilo da se tim umjetninama izgubio trag, odnosno da se više ne zna u kojim su muzejsko-galerijskim institucijama cjelovito pohranjena vrijedna umjetnička djela iz obje zbirke.

Nacional je stoga istražio kakav se postupak primjenjuje prilikom zapljene stvari – u ovom slučaju umjetničkih djela – osumnjičenika protiv kojih se vode kazneni i sudski postupci; na temelju čega se vrši zaplijena, tko odlučuje o tomu gdje će predmeti biti pohranjeni, tko snosi troškove čuvanja tih predmeta, trebaju li ta djela biti pohranjena u posebnim uvjetima, plaća li se osiguranje za njihovu pohranu te koliko ono iznosi, je li točno da se djela iz obje zbirke više ne nalaze u nekim hrvatskim muzejima te tko je o tomu donio odluku, kao i kakva je sudbina umjetničkih djela u slučaju da sadašnjim vlasnicima nakon provedene sudske presude ona budu trajno oduzeta.

Iz zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti, gdje su po svim navodima barem neko vrijeme bile deponirane umjetničke zbirke Sanader i Vidošević, izjavili su u petak za Nacional da o tomu ne smiju davati podatke i da se umjetnine više ne nalaze kod njih.

Nacional je o tom slučaju poslao službene upite na adrese DORH-a, Uskoka, policije, Županijskog suda i DUUDI-ja, ali do zaključenja broja dobili smo samo odgovor Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom, dok su iz DORH-a odgovorili da se obratimo nadležnom sudu, ali oni do zaključenja broja nisu ništa odgovorili. Iz DUUDI-ja su pojasnili za Nacional kako vezano za upite u vezi privremeno i trajno oduzete imovine u kaznenim postupcima, skreću pozornost na odredbe Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske (NN 94/13 i 18/16), kojima je propisana nadležnost Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom u dijelu upravljanja privremeno oduzetom imovinom i raspolaganja trajno oduzetom imovinom u kaznenim i prekršajnim postupcima, a koje su u svezi odredaba Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem (NN 145/10) i odnose se na imovinu koja je oduzeta kao imovinska korist ostvarena počinjenjem kaznenih djela odnosno prekršaja.

“S tim u vezi, a sukladno članku 20. naprijed navedenog Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem, privremeno oduzetim stvarima upravlja ovaj Državni ured, pa tako i pokretninama, odnosno umjetničkim djelima koja su privremeno oduzeta u kaznenim postupcima od imenovanih osoba u Vašem upitu te snosi troškove čuvanja. Sva umjetnička djela čuvaju se u muzejskim prostorima, u čuvaonicama i depoima istih, gdje su osigurani svi posebni uvjeti za njihovo čuvanje, a u skladu s pravilima muzejske struke. Treba istaknuti da se održava dobra i kontinuirana suradnja s muzejima kroz razne oblike komunikacije, međusobne pomoći i kroz redovite sastanke s Ravnateljstvom muzeja te uređene ugovorne odnose i redovite preglede prostora gdje se čuva imovina, odnosno pregleda odgovarajućih uvjeta (npr. vlaga, zrak, temperatura) navedenih prostora. Privremeno oduzeta imovina čuva se u navedenim adekvatnim prostorima do zahtjeva ovog Državnog ureda za povrat, sve u skladu s odlukom nadležnog suda”, pojašnjavaju iz Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom.
U vezi trajno oduzete imovine upućuju na odredbe članka 5. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem prema kojima će sud po pravomoćno okončanom postupku utvrditi koje stvari predstavljaju imovinsku korist te će za njih utvrditi da su postale vlasništvo Hrvatske, a potom će Državni ured za upravljanje državnom imovinom s njima upravljati i raspolagati.
Međutim, navode iz DUUDi-ja, “nijedan kazneni postupak u kojem su radi osiguranja oduzimanja imovinske koristi privremeno oduzete umjetnine, nije još pravomoćno okončan, slijedom čega Državni ured nije donosio odluke o načinima raspolaganja istima. No prilikom odlučivanja o načinima raspolaganja (prodaja javnim natječajem, usmenim javnim nadmetanjem, neposrednom prodajom ili dodjelom, odnosno darivanjem) svakako će se voditi računa i o eventualnim dodjelama muzejima i galerijama ako se radi o pokretninama povijesnog, umjetničkog, arheološkog ili etnografskog značaja i ako su te pokretnine kulturno dobro upisano u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske ili imaju svojstva kulturnog dobra prema mišljenju nadležnog tijela u smislu Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara”, navode u detaljnom odgovoru iz Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom.

Radi zaštite podataka i sudskih procesa koji su još u tijeku, nije navedena lokacija na kojoj su pohranjene umjetnine iz zbirki Sanader i Vidošević.

Nismo, međutim, uspjeli pronaći podatke postoje li u novijoj europskoj povijesti, nakon 1945. godine do danas, slučajevi zapljene privatnih zbirki umjetnina od strane države zbog sumnje u nelegalne načine stjecanja kapitala kojim su zbirke bile formirane, osim umjetničkog blaga za koje su međunarodne komisije utvrdile da su dio nacističke zapljene nekadašnje židovske imovine, što je već jedno sasvim drugo područje.

Miroslav Gašparović, ravnatelj zagrebačkog Muzeja za umjetnost i obrt, izjavio je za Nacional kako je dosta uvjeren da je takvih situacija bilo u recentnoj povijesti, ali da nije detaljnije upoznat s nekim konkretnim slučajevima. “Postojao je jedan neobičan slučaj, kada je francuska država nakon Picassove smrti došla u posjed njegovih brojnih djela, jer su u Francuskoj porezi na nasljedstvo strašno veliki. Tako je Francuska došla do velike zbirke Picassovih radova. Što se tiče kriminalnih aktivnosti, za takve slučajeve zapravo ne znam. Iako, ovo što se kod nas događa zacijelo nije endemski slučaj. Bilo je situacija kad su neke stvari bile zaplijenjene na carini, a popisi proslijeđeni Ministarstvu kulture. U dogovoru s Ministarstvom bile su podijeljene po nekim institucijama, tako da su čak neke takve stvari došle i u naš muzej, ali tu je bilo i predmeta niske umjetničke vrijednosti. Međutim, kasnije smo došli u posjed jednog vrijednog predmeta koji je jednoj osobi bio oduzet kod hapšenja. Povremeno je carina moje kolege i mene pozivala na procjenu umjetnina”, tumači Gašparović.

Muzej za umjetnost i obrt je također bio prva odabrana destinacija za pohranu umjetnina iz zbirke Vidošević, ali je zbog nedostatka prostora u depoima ravnatelj Gašparović morao tu ponudu odbiti pa se tako uključio zagrebački Muzej suvremene umjetnosti. “Imao sam priliku nekoliko puta vidjeti djela iz zbirke Nadana Vidoševića i radi se o vrlo ozbiljnim i kvalitetnim djelima. Iznimno me se dojmio znanjem, načinom komunikacije o umjetnosti, svojim izborima i ukusom, Vidošević je zaista u kategoriji znalaca, connoisseura, vrlo kultiviran. Moram reći da me ljudski razočarao ovakav razvoj situacije”, navodi povjesničar umjetnosti Gašparović.

Nacionalovi izvori među zagrebačkim galeristima i kolekcionarima u ovom su trenutku, dok se čeka na sudske presude, nekako intimno više na strani Sanadera i Vidoševića i gledaju na tu problematiku iz jednog drugačijeg kuta, mogli bismo reći, s razine stvarnosti gdje je u prvom planu samo umjetnost. Jedan od njih, koji je htio ostati anoniman, rekao je da poštuje sve ljude, makar i one s novostečenim kapitalom koji u današnje vrijeme ulažu u likovnu umjetnost. “Gledajte, i Ivo i Nadan nisu kupovali djela i preprodavali ih, već su radili na tome da sabiru fond nacionalne kulturne baštine koju su prema potrebi posuđivali za izložbe. U tome je prednjačio Vidošević, koji je zaista izlazio u susret mnogim galerijsko-muzejskim institucijama i bilo je jako ugodno s njime surađivati jer se razumio u slike bolje nego neki povjesničari umjetnosti. No ne bih htio da ispadne da ih branimo ili plačemo za njima jer nam nedostaju dobri klijenti. To bi bilo vrlo tendenciozno. Mnogi kolekcionari trampe se s drugim kolekcionarima za svoje slike i ne bih se začudio da saznamo kako je to povremeno radio i Vidošević jer je bio na glasu kao kolekcionar koji se voli cjenkati, a cijene je po ateljeima spuštao i Ivo Sanader”, istaknuo je zagrebački galerist.

Drugi galerist i kolekcionar smatra da je osjetljivo govoriti o toj temi dok još uvijek traju sudski procesi, no imao je potrebu reći da je tim aferama nanesena velika šteta svim privatnim hrvatskim umjetničkim zbirkama i njihovim kolekcionarima. “Mene ne fascinira toliko Sanaderova zbirka, u njoj ima svačega i vjerujem da je mnogo toga dobiveno kao dar, a ne kupljeno. Digla se prašina oko zvučnih imena kad se iz Kozarčeve iznosila i popisivala zbirka, ali to nisu takve senzacionalne vrijednosti kako je prezentirano u javnosti. Ne mislim ni da u Nadanovoj zbirci ima mnogo kapitalaca ili tzv. međaša od slika, jedinstvenih djela koja su vrh pojedinog slikara moderne ili suvremene umjetnosti, ali ima jako dobrih slika. On je imao oko za slikarstvo i volio je umjetnost. Nadan nije spadao u red snobova, već iskrenih kolekcionara koji se sami educiraju, kupuju monografije i dolaze na izložbe, upoznaju umjetnike, razgovaraju s njima o tome kako nešto slikaju”, pojašnjava Nacionalov izvor.

Povjesničar umjetnosti Darko Schneider, nekadašnji dugogodišnji muzejski savjetnik i kustos zagrebačke Moderne galerije, vrlo upućen u kretanje i rejting privatnih kolekcija umjetnina, smatra da je tako dugotrajna pljenidba umjetnina neuobičajena, iako još uvijek traje sudski proces. “Koja se poruka time šalje drugim kolekcionarima? Da je moguće ostati bez svojih umjetnina iako imate evidentirano kako ste ih, gdje i od koga kupili ili dobili na poklon. Znači, to nije ono ulaganje u nacionalnu kulturnu baštinu kojem težimo. U situaciji u kojoj je država digla ruke i ne želi više financirati otkupe umjetnina nakon trajanja izložbe, vi time režete umjetnicima konkretne tržišne mogućnosti za život. Sjetimo se također kako su nastali svi svjetski i europski muzeji: popunjavanjem fundusa iz privatnih zbirki, čak i cijelih privatnih donacija kolekcija ili tzv. wunderkammern, kabineta čuda. Mi sad uopće ne ulazimo u porijeklo tog novca, već temi pristupamo fenomenološki, ali ipak moramo biti na strani onih koji njeguju ideju umjetničkih mecena”, tumači Darko Schneider. Zagrebački povjesničar umjetnosti smatra da privatni kolekcionari ionako nemaju apsolutno pravo raspolaganja svojim umjetninama jer prema međunarodnim konvencijama svaka je umjetnina koja je vrijedna, ujedno i javno dobro. “Kolekcionar ne smije uništiti jedno djelo koje posjeduje, to je kršenje zakona i može za to biti optužen bez obzira na to je li riječ se o predmetu kulturne baštine ili suvremene umjetnosti. No u slučajevima Sanader i Vidošević država je mogla i smjela na neko vrijeme otuđiti djela zbog sumnje u njihovo izmještanje, ali smatram da bi na koncu ta djela ipak trebala biti vraćena vlasnicima jer su ih sustavno sakupljali cijeloga života. Djela se deponiraju na čuvanom mjestu prema popisu, kao integralna zbirka, tijekom sudskog procesa, uz najbolje uvjete čuvanja koji se mogu osigurati u određenom gradu ili državi. Bilo bi najgore da te zbirke zauvijek ostanu daleko od očiju javnosti, u nekom depou, u slučaju najgoreg sudskog raspleta. Jer umjetnost pripada javnosti. Ne bih čak odbacio ideju da se za obje zbirke osigura neki državni prostor u kojemu bi one bile trajno izložene javnosti, zbog svoje edukativne i neosporne umjetničke vrijednosti. Mrak depoa je najgore rješenje, uz ono da se u cijelosti oduzmu vlasnicima”, smatra Schneider.

Jedna povjesničarka umjetnosti koja je također željela ostati anonimna smatra da bi i u ovom periodu dok traju sudski postupci, stručnjaci trebali biti u poziciji da smiju posuditi pojedino djelo iz Sanaderove ili Vidoševićeve zbirke za neku značajnu izložbu ako se za to ukaže stvarna potreba. “U obje zbirke postoje lijepe i zanimljive slike, a posebno je dobra Vidoševićeva zbirka hrvatske moderne i suvremene umjetnosti, koja je birana s velikim ukusom i znanjem. To čak ne znači da su te slike jako skupe i iznimno vrijedne, one možda nemaju status vrhunskog nacionalnog blaga poput nekih djela iz zbirke Vugrinec ili Hanžeković, ali bile bi značajne unutar retrospektive određenog umjetnika. Ovako su potpuno izvan dosega stručne javnosti”, ističe zagrebačka kustosica. Svi sugovornici slažu se u tome da umjetničke zbirke privatnih kolekcionara jesu javno nacionalno kulturno dobro, odnosno, nacionalna pokretna kulturna baština, ali da se i u slučaju Sanader, kao i u slučaju Vidošević, treba uzeti u obzir činjenica da su mnoga djela dobivena, odnosno poklonjena ili trampljena. “Pojedini procjenitelji vrijednosti obiju zbirki, kao i mediji, snose veliki dio odgovornosti za ovu situaciju jer se cijelo vrijeme govori o vrijednostima zbirki, a ne o ciframa koje su plaćene za pojedina djela. Svi znamo da tržišna vrijednost može i nekoliko puta prelaziti iznos za koji je jedno djelo kupljeno. Ta atmosfera reflektira se na druge kolekcionare koji se isto mogu zapitati hoće li im jednog dana pokucati USKOK i pitati ih kako su došli do svojih djela i kolika je vrijednost zbirke, a to jednostavno nije objektivno točan podatak. Neupućena javnost zbog slučaja Sanader i Vidoševć previše kontekstualizira privatne kolekcionare s potencijalnim kriminalom, a za to su krivi mediji”, navodi jedan drugi Nacionalov izvor koji zaključuje da je to loša ostavština komunističkog svjetonazora, gdje su svi koji su imućni automatski lopovi i zli buržuji, a sakupljanje umjetnina implicira gomilanje narodne imovine kao lošu moralnu osobinu.

Iz izvora bliskih Nadanu Vidoševiću Nacional je saznao kako je on najviše pogođen upravo time da je njegova zbirka izmještena na toliko dugo vremena iz prostora u kojemu je bila čuvana u idealnim uvjetima, od količine vlage, izolacije protiv požara i poplave, kao i količine svjetla u luxima, jer njemu nije bilo na kraj pameti niti u jednom trenutku da zbirku u tijeku sudskog procesa izmjesti ili sakrije iz svojeg prostora, kao i da se sada plaćaju dodatni troškovi čuvanja i osiguranja koji zasigurno nisu mali mjesečni iznosi. “Nadan smatra da je apsurdna situacija da država sada plaća za njegovu zbirku trošak čuvanja, čak ga ta nelogičnost više muči nego što u ovom trenutku ne zna gdje je fizički ona pohranjena. On svojim postupcima ne bi dodatno ugrozio razvoj sudskog procesa pa smatra da je zbirka mogla stajati i dalje gdje je bila bez dodatnog troška. Pa bila je u idealnim uvjetima! Ovako država može još nekoliko godina plaćati osiguravajućim kućama velike iznose”, komentirao je njemu blizak izvor.