San jednog od najkontroverznijih političara s početka 21. stoljeća, Huga Cháveza, o bogatoj socijalističkoj državi raspao se u manje od dvije godine nakon njegove smrti. Hugo Chávez preminuo je 5. ožujka 2013. i Venezuela je u tom trenutku još uvijek izgledala kao država koja zbog svojih naftnih rezervi ima šanse postati jednom od najbogatijih država Južne Amerike. Međutim, u samo dvije godine Venezuela je od jedne od najprosperitetnijih postala država s trećom najvećom stopom inflacije na svijetu, na rubu bankrota. Dio zasluga za takav rasplet sigurno pripada i velikom padu cijena nafte na svjetskom tržištu, ali i korumpiranom i nesposobnom režimu Chávezova nasljednika Nicolása Madura.

[quote_box_center]

• Dvije godine nakon smrti Huga Cháveza Venezuela je u katastrofalnoj gospodarskoj situaciji

• Po više statističkih kategorija najgora je svjetska država

• Nacional donosi insajderski pogled u kaotična zbivanja u toj zemlji, gdje se vrhunac krize tek očekuje

[/quote_box_center]

Madurova vlada u posljednje je vrijeme postala izrazito autoritarna pa je u veljači preuzela jedan privatni lanac supermarketa optuživši vlasnika za manipuliranje cijenama hrane. Osim što se upustio u prisilne nacionalizacije, Maduro je stao zatvarati oporbene čelnike. Nedavno je u zatvoru završio gradonačelnik Caracasa Antonio Ledezma, jedan od najglasnijih kritičara Madurova režima, koji je zatvoren pod optužbom da je uz pomoć SAD-a pripremao državni udar. Iako je i Hugo Chávez bio poznat kao autoritarni političar koji se žestoko obračunavao s oporbenim političarima, čak se ni on nije usudio zatvarati vođe oporbe.

MADURO ZA LOŠE STANJE OPTUŽUJE SAD koji je namjerno srušio cijenu nafte, ali gospodarska kriza počela je prije pada cijena nafte na svjetskom tržištu. Stopa inflacije u Venezueli počela je vrtoglavo rasti početkom prošle godine, a danas se procjenjuje da iznosi oko 68 posto, po čemu je Venezuela na prvom mjestu svjetske ljestvice ispred Sudana i Irana, a stručnjaci procjenjuju da bi još ove godine inflacija mogla premašiti troznamenkasti postotak. Međunarodni monetarni fond predviđa da će ove godine gospodarstvo pasti za sedam posto, dok neke druge prognoze sežu čak i do deset posto pa bi Venezuela i po tome bila na dnu svjetske ljestvice.

Ta je zemlja zauzela neugodno prvo mjesto i kad je riječ o količini novca koju investitori moraju platiti kako bi se osigurali u slučaju da propadnu njene državne obveznice, odnosno da se nacija nađe u situaciji u kojoj više ne može servisirati dugove. Prema pisanju Quartza, za osiguranje venezuelanskih obveznica koje se izdaju na pet godina, a vrijede 10 milijuna dolara, investitori moraju unaprijed platiti 5,9 milijuna plus pola milijuna godišnje. Prije globalnog pada cijena nafte iznos osiguranja u slučaju bankrota iznosio je 894.000 dolara. Mešetari državnim obveznicama gotovo su sigurni da će Venezuela bankrotirati zbog pada cijena nafte. Prema njima, vjerojatnost da će nacija sljedećih mjeseci završiti u bankrotu iznosi 93 posto.

5. ožujka obilježit će se dvije godine od smrti Huga ChávezaFoto: Getty Images

INFLACIJA I PAD CIJENA NAFTE UTJECALI SU I NA SNAGU NACIONALNE VALUTE BOLIVARA, čija vrijednost u posljednjih godinu dana pada više nego vrijednost bilo koje druge svjetske valute. Gospodarstvo Venezuele jako je ovisno o američkom dolaru, ali građani više od desetljeća nisu mogli legalno kupovati američku valutu. Takva politika dovela je do velike potražnje za dolarom na crnom tržištu, gdje je prije godinu dana jedan dolar vrijedio 88 bolivara, a danas se za jedan dolar može dobiti 190 bolivara. Zbog toga je Maduro prije desetak dana dopustio građanima kupnju američkih dolara, ali svaki će stanovnik mjesečno moći kupiti najviše 2000 dolara.

No ni tu nije kraj problemima za stanovnike Venezuele. Svi navedeni problemi prouzročili su velike nestašice osnovnih prehrambenih namirnica pa ljudi satima čekaju u redu ispred dućana ne bi li kupili mlijeko, sol ili šećer. Nestašica hrane posljedica je prazne državne blagajne i nemogućnosti da uveze dovoljno hrane.

“Bog će nam pomoći”, rekao je prošloga tjedna Nicolás Maduro u govoru u parlamentu. Molitva je jedna od rijetkih opcija koja je Maduru preostala nakon neuspješne međunarodne turneje. Lobirao je da Saudijci smanje proizvodnju nafte i tako povećaju cijenu “crnog zlata”. U tih 13 dana osim arapskih zemalja dva je puta posjetio Rusiju i Kinu, ne bi li nagovorio čelnike tih zemalja da financijski pomognu Venezueli kako bi izbjegla bankrot. Zanimljivo je da nije otkrio jesu li mu odobreni zajmovi koji bi privremeno spasili njegovu zemlju. Umjesto toga hvalio se da je veći dio vremena potrošio na pokušaje da s Kinom i Rusijom stvori bedem protiv “američkog plana za dominaciju svijetom”. Pretpostavlja se da su sve države uskratile financijskomu pomoć jer su svjesne da Venezuela u bliskoj budućnosti te dugove neće moći vratiti.

NAKON MADUROVA GOVORA, njegova pozivanja na božju intervenciju i odbijanja Kine i Rusije da financijski pomognu Venezueli mnogi Venezuelanci ironično su zaključili da je Bog već osigurao i blagoslovio ovu zemlju najvećim rezervama nafte na svijetu, ali ju je i kaznio najnesposobnijom vladom. Komičar Laureano Márquez citirao je pismo koje je Bog poslao predsjedniku Venezuele: “Gle, Maduro, među svim svojim projektima zaista sam imao nadu za Venezuelu. Zbog toga ćeš mi vrlo teško moći objasniti kako si uspio uništiti jedan od mojih najboljih projekata. Žao mi je, sine, ali moram ti reći da nebesa također odbijaju zahtjev za financijskom pomoći.”

Otkad je u travnju 2013. preuzeo položaj predsjednika, nakon što je Hugo Chávez umro od raka, Nicolás Maduro služi se spomenutim strašnim statističkim podacima ne bi li sebe i Venezuelu prikazao kao žrtvu “gospodarskog rata”, koji protiv njegove vlade vode unutrašnji i vanjski neprijatelji. Maduro, naravno, ni u jednom trenutku nije preuzeo odgovornost za katastrofalno stanje u državi. “Venezuela troši više nego što zarađuje, a ove godine državni će proračun uprihoditi upola manje sredstava nego lani”, tvrdi Asdrúbal Oliveros, ekonomist i direktor konzultantske tvrtke Caracas Ecoanalítica. “Pad cijena nafte samo je ‘točka na i’ ionako teške situacije”, rekao je Orlando Ochoa, jedan od vodećih ekonomista Venezuele i profesor na Katoličkom sveučilištu u Caracasu. Ochoa je s 47 drugih ekonomista uputio pismo predsjedniku Maduru u kojem su ga pozvali da smanji javnu potrošnju, poveća cijenu goriva i smanji strogu državnu kontrolu nad deviznim tečajevima, kojima država kontrolira dostupnost američkom dolaru. Nijedan od tih savjeta Maduro nije poslušao i čini se da ni sam ne zna koje bi političke poteze trebao povući da izvuče zemlju iz krize. Usprkos svim financijskim problemima i savjetima za smanjenje potrošnje, Maduro je najavio povećanje plaća u javnom sektoru od 15 posto i dodatna sredstva za neke od vladinih programa socijalne pomoći. Najavio je više novca za dovršetak najnovije linije podzemne željeznice u Caracasu i za još neke velike infrastrukturne projekte koji se već godinama odgađaju, a svrha je tih mjera prije svega da se osigura potpora za parlamentarne izbore u prosincu.

“Vlada je stručnjak za dvije stvari: improvizirane ekonomske odluke i pobjede na izborima. To radi dosljedno posljednjih 15 godina”, kaže politički analitičar Dimitris Pantoulas.

Međutim, ovogodišnja pobjeda na izborima je upitna. Stranka pokojnog predsjednika Cháveza i sadašnjeg predsjednika Madura trenutačno ima najmanju potporu u posljednjih petnaestak godina. Zbog gospodarske krize ta je potpora pala na samo 20 posto, što je za vrijeme vladavine Huga Cháveza bilo nezamislivo.

U NAPADU PANIKE ZBOG LOŠEG IMIDŽA u javnosti Maduro je uveo i mjere kontrole koje podsjećaju na diktatorske režime. Tako je u sklopu “ekonomskog rata” naredio upotrebu strojeva koji će pomoću otisaka prstiju kontrolirati koliko građani troše u trgovinama i koje proizvode kupuju. Okomio se i na trgovce za koje smatra da manipuliraju cijenama pa su mnogi od njih završili u zatvoru, dok su onima s nešto više sreće ili političkih veza “samo” zatvoreni dućani. Paranoično ponašanje venezuelanskog predsjednika kulminiralo je naredbom da se zatvori granica s Kolumbijom, jer je procijenio da se 25 posto nafte proizvedene u Venezueli prošverca u tu susjednu državu.

Kolumbijci su tako postali jednim od dežurnih krivaca za stanje u Venezueli. Prije nekoliko godina Kolumbijci su masovno ilegalno prelazili granicu i tražili posao u Venezueli, ali danas se situacija potpuno obrnula. Sada tisuće Venezuelanaca odlaze u Kolumbiju, a da stvar bude još gora, u Kolumbiju ne odlaze siromašni i neobrazovani stanovnici, nego znanstvenici i stručnjaci koji su donedavno bili pripadnici srednje klase. Oni svoju ušteđevinu ulažu u otvaranje malih tvrtki preko granice, u Bogoti i Medellínu.

Oni siromašniji i manje obrazovani posao su potražili u najvećem pograničnom kolumbijskom gradu Cúcuti, koji je donedavno imao najveću stopu nezaposlenosti u Kolumbiji, ali se situacija u proteklih godinu dana promijenila. Situacija se promijenila i u cijeloj Kolumbiji u kojoj je, za razliku od Venezuele, ekonomska aktivnost u porastu. Kolumbija i Venezuela donedavno su bile glavni trgovinski partneri, ali kolumbijske tvrtke više ne žele surađivati s venezuelanskim partnerima te je uvoz iz Kolumbije lani pao za 19 posto. Glavni je razlog to što tvrtke iz Venezuele duguju kolumbijskim trgovinskim partnerima oko 800 milijuna dolara.

SLIČNO STOJE STVARI I U TRGOVINSKOJ RAZMJENI S BRAZILOM. Bivši predsjednici Hugo Chávez i Luis Inácio Lula da Silva imali su blizak i prijateljski odnos koji su nastavili i njihovi nasljednici, brazilska predsjednica Dilma Rousseff i Nicolás Maduro, ali Brazilci polako gube strpljenje jer venezuelanske tvrtke za uvezene proizvode duguju više od 5 milijardi dolara.

“Jedini je razlog zašto se brazilske tvrtke još nisu povukle iz Venezuele to što ne žele zauvijek izgubiti poziciju na tom tržištu”, rekao je José Augusto de Castro, predsjednik brazilske vanjskotrgovinske udruge, u nedavnom članku na jednom brazilskom poslovnom portalu i dodao da, ako se ekonomska kriza u Venezueli nastavi, postaje upitno i njeno članstvo u južnoameričkoj carinskoj uniji Mercosur.

Niske cijene nafte izvor su gospodarskih problema u većini zemalja koje izvoze tu sirovinu. Iran, Rusija, pa čak i Norveška osjećaju njihove posljedice, ali nijednu državu gospodarska kriza nije pogodila tako snažno kao Venezuelu. Dvije godine nakon smrti Huga Cháveza pred Venezuelom je borba za preživljavanje i opstanak, a nakon parlamentarnih izbora u prosincu vidjet će se jesu li građani Venezuele napokon odustali od Chávezova socijalističkog programa ili su njegovu nasljedniku Nicolásu Maduru spremni pružiti još jednu priliku.