Više upućenih poslovnih izvora izjavilo je za Nacional da se premijer Zoran Milanović prije nekoliko dana propisno izblamirao u poznatom austrijskom skijalištu Schladmingu, kad je izjavio da je izgradnja LNG terminala najvažniji hrvatski prioritet.

“Hrvatska pozicija je proeuropska, za europsku energetsku uniju, a naš najvažniji prioritet u tom kontekstu je izgradnja LNG terminala na Krku”, izjavio je premijer Milanović na zajedničkoj konferenciji za novinare u Schladmingu. Milanović se ondje sastao s Wernerom Faymannom i Mirom Cerarom, premijerima Austrije i Slovenije, te Marošom Šefčovičem, potpredsjednikom Europske komisije i povjerenikom za energetiku.

 

• Predsjednik Hrvatske vlade pred europskim se kolegama hvalio projektom LNG terminala na Krku, iako Vlada ne čini gotovo ništa kako bi pokrenula projekt vrijedan 700 milijuna eura

• Najava mogućeg HEP-ova preuzimanja tvrtke LNG Hrvatska otvara nove neizvjesnosti za realizaciju tog projekta jer HEP nema ni stručnjake, ni znanje, ni iskustvo za vođenje ovako delikatnog i zahtjevnog projekta

 

Milanović je tada izjavio i da je taj projekt već u tijeku, da je Hrvatska aplicirala za Junckerov plan i da je svjestan da se radi o projektu koji je podjednako važan i za Europsku uniju i za Hrvatsku. Rekao je i kako je uvjeren da će napori Europske unije da postigne veću energetsku neovisnost o Rusiji biti “vjetar u leđa” izgradnji LNG terminala. Kako trenutačno stvari stoje, izgradnja LNG terminala pokrenut će se s mrtve točke samo ako taj projekt doista potakne Europska komisija.

Sve drugo što se posljednjih godina u Hrvatskoj događalo s pripremama izgradnje LNG terminala sugerira posve suprotno – taj projekt teško se može doživjeti kao prioritetan aktualnoj Vladi, za njena mandata vjerojatno se neće pomaknuti s mrtve točke, a dobrim dijelom ta je situacija takva jer se njim bave potkapacitirani kadrovi HNS-a.

Više izvora za Nacional je bez ikakve dvojbe potvrdilo da Milanovićeva vlada kasni s pripremom potrebne dokumentacije, pripremom i izradom izvedbenih projekata i s rješavanjem problema vlasništva nad zemljištem na kojem bi se trebao graditi LNG terminal, prema nekim procjenama vrijedan 700 milijuna eura. Isti izvori tvrde da ljudi od povjerenja premijera Milanovića još uvijek nisu izradili adekvatan financijski model poslovanja LNG terminala, nisu riješili pitanje koncesije na pomorskom dobru, propustili su da se zainteresiranim zakupcima kapaciteta budućeg terminala predoči konkretna cijena usluge transporta plina te posebno odugovlače s usklađivanjem projekta s lokalnim i županijskim prostornim planovima.

U ovom trenutku suvlasništvo u tvrtki LNG Hrvatska u jednakim omjerima dijele Plinacro i HEP. No na temelju odredbi Trećeg energetskog paketa EU, koji nalaže da se tvrtke koje upravljaju transportnim kapacitetima razdvoje od energetskih subjekata koji obavljaju poslove trgovine, distribucije ili opskrbe plinom, Plinacro će u budućnosti biti prisiljen odreći se svog suvlasništva u tvrtki LNG Hrvatska i prepustiti ga, odnosno prodati nekom drugom zainteresiranom kupcu.

Nalog za prodaju udjela u tvrtki LNG Hrvatska na temelju odredbi Trećeg energetskog paketa Plinacru će dati Hrvatska energetska regulatorna agencija (HERA), a kako je za Nacional potvrđeno u Ministarstvu gospodarstva, taj će nalog biti upućen Plinacru kad započne projekt izgradnje LNG terminala. HERA-ina preporuka, potvrđeno je za Nacional, neće sadržavati odredbu ni nalog komu tvrtka mora biti prodana, no prema saznanjima Nacionala, iako nema službenog naloga Vlade za kupnju, Upravi i Skupštini HEP-a s Markova trga upućena je sugestija da otkupi Plinacrov udio i potpuno preuzme vlasništvo nad kompanijom, što su one neslužbeno i prihvatile.

Kako će HEP, opet prema odredbama Trećeg energetskog paketa, uskoro započeti privatizaciju jednog dijela društava i tvrtki unutar HEP Grupe, ova Vladina sugestija i “guranje” projekta LNG terminala u ruke HEP-a otvaraju novo pitanje i novu dvojbu: može li tvrtka LNG Hrvatska kao budući dio Grupe jednog dana također biti meta privatizacije te postupno prijeći u privatne ruke? Iako je to malo vjerojatno, nije i nemoguće.

Iz Vlade je za Nacional potvrđeno da će tijekom ulaska privatnog kapitala u HEP, a na temelju Trećeg energetskog paketa, tek oko 25 posto dionica pojedinih društava unutar HEP Grupe biti ponuđeno na prodaju, dok će država i dalje ostati 75-postotni suvlasnik, a neka će društva unutar Grupe potpuno ostati u državnom vlasništvu. Iako potpuna privatizacija tvrtke LNG Hrvatska nije vjerojatna, u Vladi također napominju kako se od samog početka planiralo da privatni kapital inozemnih investitora uđe u budući LNG terminal te da će većim dijelom biti izgrađen upravo privatnim kapitalom, a tek će dio sredstava biti osiguran iz fondova EU, što je i bio jedan od uvjeta za financijsku podršku Europske unije.

Najava mogućeg HEP-ova preuzimanja tvrtke LNG hrvatska otvara nove neizvjesnosti za realizaciju tog projekta. Više poslovnih izvora, među njima i neki bliski Vladi, tvrde da HEP nema ni stručnjake, ni znanje, ni iskustvo za vođenje ovako delikatnog i zahtjevnog projekta kakav je izgradnja LNG terminala. Neki od njih tvrde i kako unutar HEP-a nema pozitivne klime ni volje da se taj projekt preuzme te da među tamošnjim menadžerima postoji popriličan otpor sugestiji Vlade jer su itekako svjesni da HEP nema nikakva iskustva u plinskom biznisu. Jedan poslovni izvor tvrdi i da ideju o HEP-ovu preuzimanju Plinacrova udjela u tvrtki LNG Hrvatska najviše zagovara upravo aktualni ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak. Te najave otvaraju pitanje što će se dogoditi nakon eventualne smjene vlasti na izborima i hoće li nova vlada pronaći novu kompaniju kojoj će u ruke gurnuti tvrtku LNG Hrvatska.

Sredinom 2013. – kad je projekt LNG terminala već dobio prve konture i kad su za razradu idejnog projekta, studije isplativosti i studije utjecaja na okoliš već prethodno povučena bespovratna sredstva od 3,5 milijuna kuna iz fondova EU – na čelo tvrtke LNG Hrvatska došao je Mladen Antunović, koji je prethodno dao ostavku na mjesto predsjednika Uprave Plinacra. Ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak tada je izjavio da Antunović odlazi zbog loših poslovnih rezultata i “nezadovoljstva visinom realiziranih investicija”. Vrdoljak ga je zapravo posredno prozvao nesposobnim.

Samo tri mjeseca nakon ostavke, na koju je očito bio prisiljen, Antunović se našao na čelu tvrtke LNG Hrvatska, koja bi trebala biti jedan od najvažnijih i najvećih hrvatskih strateških projekata. S Antunovićem na čelu tvrtke LNG Hrvatska danas nije moguće doznati ni precizne podatke o broju zaposlenih. Ne odaje ih ni Antunović, koji je na upit Nacionala da otkrije koliko zaposlenih ima LNG Hrvatska i koje su kvalifikacijske strukture, odgovorio kako je “tvrtka LNG Hrvatska tek pravni nositelj razvoja projekta, dok se za stručni i tehnički dio razvoja koriste konzultanti, Plinacro, HEP, Ministarstvo gospodarstva, CEI te ostale državne institucije i nadležna ministarstva”. Na ponovljeni pisani upit Nacionala Antunović je odgovorio da je “projekt pod adekvatnim stručnim i razvojnim nadzorom” te da su “tim stručnih suradnika, kao i njihova kvalifikacijska struktura, za ovaj stadij razvoja projekta optimalni”.

U stvarnosti je drukčije. Uz Antunovića, koji je na čelo Plinacra, a potom i tvrtke LNG Hrvatska došao s direktorskog mjesta građevinske tvrtke Montmontaža i bez ikakva iskustva u energetskim projektima, u LNG Hrvatska po svemu sudeći rade tek dvojica zaposlenih. To su 27-godišnji Matej Zovkić i Jurica Medun. Zovkić je u Plinacro ušao 2012. kao pripravnik ekonomist, ali je kao “perspektivan HNS-ov kadar” dobio mjesto zamjenika direktora LNG Hrvatska. Medun je vodio LNG Hrvatska od 2012. do dolaska Antunovića te je nakon smjene ostao vršiti dužnost tehničkog direktora. Zapamćen je po rastrošnosti i pozamašnim iznosima potrošenim na službenim kreditnim karticama. Ova trojka vodi tvrtku koja je nositelj najvećeg i najozbiljnijeg energetskog projekta u Hrvatskoj.

Upućeni poslovni izvor tvrdi da budući investitori zainteresirani za ulaganje u LNG terminal žele znati postoji li za budući terminal, odnosno za plin koji će se njime dopremati, osigurano tržište, je li potpuno dovršena sva potrebna dokumentacija – studije isplativosti, studije utjecaja na okoliš, usklađenost projekta sa županijskim i lokalnim prostornim planovima, vlasništvo nad zemljištem – te poštuju li se najavljeni rokovi dovršetka terminala.

Prvi uvjet ključan za opravdano ulaganje u LNG terminal jest dugoročno osigurano tržište, odnosno dugoročan zakup kapaciteta terminala i njegovih spremnika, i to na rok od najmanje 20 do 25 godina, što je minimalno razdoblje za procjenu opravdanosti investicije. S dugoročnim zakupom terminala direktno je povezana cijena usluge prihvata i regasifikacije ukapljenog plina, jer maksimalan kapacitet terminala osigurava postizanje optimalne, odnosno najpovoljnije cijene usluge regasifikacije po kubiku. A uvjet za takvo što jest dugoročno osigurano tržište za puni kapacitet terminala. To je zatvoreni krug koji je nužno čvrsto uspostaviti kako bi se investicija u terminal isplatila, a taj će krug pomno ispitivati svaki potencijalni ulagač u taj projekt.

Antunović je izjavio za Nacional da je LNG Hrvatska nedavno objavila javni poziv za zakup kapaciteta budućeg LNG terminala, tzv. open season, na koji se mogu javiti svi gospodarski subjekti zainteresirani za upotrebu terminala, odnosno zakup dijela kapaciteta na mjesečnoj, godišnjoj i višegodišnjoj razini. Budući da bi terminal, prema Antunovićevim navodima, imao kapacitet od 6 milijardi kubičnih metara plina na godinu, ta je brojka ponuđena tržištu za prikupljanje neobvezujućih ponuda, odnosno za načelni interes za upotrebu terminala.

Foto: Ured vlade

Cijena usluga terminala, tvrdi Antunović, bit će konkurentna u odnosu na druge novije terminale u Europi. No kako bi se budućim korisnicima ponudila konkurentna cijena usluge, stručnjaci tvrde da im okvirnu cijenu treba ponuditi već sada, kako bi oni procijenili isplati li im se koristiti baš hrvatskim LNG terminalom. Na pitanje koja je cijena ponuđena budućim zakupcima u okviru open seasona, Antunović je za Nacional izjavio da im je ponuđena “indikativna cijena standardnog paketa usluga”. Odbio je otkriti koja je to cijena, pravdajući se povjerljivošću podataka. Upućeni izvori tvrde da podaci iz open season dokumentacije ne sadrže konkretnu “indikativnu” cijenu paketa usluge, nego samo općenite naznake o konkurentnosti, što bi moglo demotivirati potencijalne korisnike.

Drugi je uvjet za opravdanost ulaganja u terminal kompletirana dokumentacija i usklađenost projekta sa županijskim i lokalnim prostornim planovima te čisto vlasništvo nad zemljištem. Dosad su dovršene studija isplativosti i studija utjecala na okoliš, no mnogo toga još nedostaje, pa i koncesija na pomorskom dobru, koja još uvijek nije ishođena. Tvrdi se kako stručnjaci još od 2012. upozoravaju čelništvo LNG Hrvatske da je, želi li se projekt gradnje terminala izvesti profesionalno i stručno, uz tehničku pripremu nužno napraviti i kvalitetan poslovni i financijski model izgradnje. Tvrdi se da taj model ne postoji.

Problem vlasništva nad zemljištem za budući terminal, na kojem založno pravo ima Hypo Alpe Adria banka, ne bi trebao biti formalna prepreka realizaciji projekta izgradnje LNG terminala na Krku.

Vrlo je vjerojatno da će hrvatska Vlada, budući da se dosad nije uspio postići dogovor s Hypo Alpe Adria bankom, iskoristiti svoje pravo izvlaštenja, ali uz obavezu da vlasniku, odnosno Hypo banci, pravično nadoknadi vrijednost zemljišta. Kako država ima obvezu obeštetiti vlasnika zemljišta, novac za kupnju terena za budući LNG terminal izvući će se iz džepova svih građana Hrvatske. I tu bi se mogli pojaviti problemi, ako se država ne uspije dogovoriti s austrijskim vlasnicima o pravičnoj cijeni za to zemljište.

Čini se da je ključ problema upravo u kadrovskim rješenjima u tvrtki LNG Hrvatska i u tome da tu tvrtku vode ljudi koji ne razumiju i ne poznaju energetske projekte, nemaju ni znanja ni iskustva da ih vode, a lako je moguće da nemaju ni volje ni želje da surađuju s onima koji imaju to znanje i iskustvo. Sve to pružit će dodatni prostor kritičarima aktualnog premijera da se zapitaju kakvo je stanje i na drugim područjima, koja Milanoviću nisu prioritet, ako je tako porazna situacija u projektu koji premijer u inozemstvu bez nedoumice naziva prioritetom svoje Vlade.