Miroslav Škoro, poznati hrvatski pjevač, našao se pod velikim pritiscima nakon što se nedavno pojavio kao jedan od izvođača na koncertu dobrodošlice ratnom zločincu Branimiru Glavašu u Osijeku. Nedavno su se pojavile i tvrdnje da je burno reagirao kada je doznao da je zajedno s Radom Šerbedžijom u istoj kategoriji nominiran za nagradu Porin. Škoro već godinama ima uspješnu pjevačku, ali i voditeljsku karijeru, u kojoj često kroz pjesme ističe ljubav prema domovini i slavonskoj tradiciji.

[quote_box_center]

• Miroslav Škoro našao se pod velikim pritiscima nakon što se nedavno pojavio kao jedan od izvođača na koncertu dobrodošlice ratnom zločincu Branimiru Glavašu u Osijeku

• Nedavno su se pojavile i tvrdnje da je burno reagirao kada je doznao da je zajedno s Radom Šerbedžijom u istoj kategoriji nominiran za nagradu Porin

• Neki kritičari njegova rada smatraju da ponekad vrlo vješto koketira s nacionalizmom, ali i da to u svakom slučaju čini puno mudrije nego neki drugi izvođači

[/quote_box_center]

Neki kritičari njegova rada smatraju da ponekad vrlo vješto koketira s nacionalizmom, ali i da to u svakom slučaju čini puno mudrije nego neki drugi izvođači. Miroslav Škoro nedavno je održao tri koncerta u Velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog, a novi album “Putujem sam” promovirat će i na drugim koncertima koje planira. U intervjuu za Nacional priča zašto je pjevao na dočeku Branimiru Glavašu, o svojim pjesmama, odnosu s Markom Perkovićem Thompsonom, a progovara i o ustaštvu, Jugoslaviji i odrastanju, a objašnjava i kako je napisao pjesmu “Sude mi”, koju su povezali sa suđenjem generalu Anti Gotovini. Osvrnuo se i na nagradu Porin kao glazbenik koji je desetljećima u diskografiji te rekao da je ta nagrada izgubila kredibilitet, a kao bivši diplomat i saborski zastupnik HDZ-a rekao je i da bi, da ga predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko pozove da pjeva na predizbornom skupu, njegov poziv odbio jer ne želi da se narod dijeli ni na kojoj osnovi.

NACIONAL: Zašto ste nedavno pjevali na dočeku osuđenog ratnog zločinca Branimira Glavaša?

Svako pametan zna i vidi da je to dio puno veće igre u kojoj sam ja čista kolaterala. Kako je uopće moguće da sam jedino ja sporan od svih ljudi koji su tamo bili. Vidite, kada o tome piše minorni portal, onda je to čisto ideološki i na razini osobnog animoziteta, ali kada to post festum, i to nakon gotovo mjesec dana, rade i tzv. ozbiljne tiskovine i portali, onda je to igra političkih komesara koji se preko mene međusobno obračunavaju naručenim člancima. To se vidi s Mjeseca. Ili poštujemo odluke Ustavnog suda ili ne. Ne može kako nam kada paše. Nikome ne smeta što je pola srpske estrade za rata pjevalo u četničkim odorama kojekakvim krvnicima i korpusima, a sada se šeću po hrvaskim pozornicama, radijima i televizijama. Ovim putem pozivam sve da mi kažu koji je članak Ustava ili bilo kojeg zakona, pa čak i mog ugovora s poslodavcem, povrijeđen mojim nastupom koji su organizirale braniteljske udruge u Osijeku. Uostalom, tako su me razapinjali i na nastupima za generale i hrvatske uznike i prije, a sada ih ti isti slave. I reći ću još nešto: Priznajem, ja sam Miroslav Škoro iz Višnjevca. Pjevao sam i na sahrani generalu Janku Bobetku čije je izručenje tražio Haški sud. Siguran sam da mu ne bi dokazali ništa i hvala mu, kao i svima onima mrtvima i živima zahvaljujući kojima danas imamo državu u kojoj slobodno žive svi, pa i takvi koji pišu maliciozne laži o meni. To je demokracija i ja takve čak razumijem, ali oni mene neće nikada.

NACIONAL: Kakvi su vaši odnosi s Markom Perkovićem Thompsonom? Puno se pričalo o tome da ste se posvađali, navodno jer ste se vi ipak malo odmaknuli zbog Thompsonovih istupa koji se mogu protumačiti kao koketiranje s ustaštvom. Ima li u tome istine?

Malo ste me zabrinuli, jer posljednji put kad sam ga vidio, a bilo je to nedavno, radio mi je biftek i lijepo smo se družili. Mislim da je sve drugo rezultat medijske situacije u kojoj se pokušavaju kreirati i osobe i događaji, a to je na razini dnevnopolitičkog sitničarenja.

NACIONAL: Nije li ipak važno objasniti vaš odnos, da se spriječe manipulacije i svakakva tumačenja?

Ionako to ne možete spriječiti. Postoji dublja priča oko mene i Thompsona, a ta je da sam ja kum njegovu prvom sinu Šimunu Petru, koje je prekrasno dijete na koje sam silno ponosan. S njim se vidim kad mogu, ali se često čujemo telefonski, baš kao i s Markom i s njegovom ženom. Svatko onaj tko to pokušava objasniti na bilo koji drugi način to radi iz nekih drugih razloga i morate pitati njih zašto je to tako. Reći ću vam još nešto pa da završimo s tim. Živim sa suprugom 25 godina i ne slažemo se oko svega, ali se uvijek dogovorimo. Isti je slučaj i s mojim bendom. U odnosu svih ljudi ima nekih stvari oko kojih se raspravlja, ali koje razgovorom riješite. Marko i ja imamo jedan topao, dobar odnos, napravili smo nekoliko divnih pjesama zajedno. Ako bude razloga za novu suradnju, to ćemo napraviti. S njim sam radio dvije pjesme koje su odlično prošle i kad bude razloga i smisla, ponovno ćemo surađivati.

NACIONAL: A kako komentirate Thompsonovo pjevanje pjesme “Jasenovac i Gradiška Stara”, mjesta koncentracijskih logora u NDH?

Kad bih ja takvo nešto komentirao, spuštao bih se na razinu ljudi s kojima ne želim biti na istoj razini. Ako se bilo tko, ja prvi, ogriješio o propise Republike Hrvatske ili međunarodne zajednice, čineći ovo ili ono, bilo bi dobro, što bi rekli naši predsjednici, da institucije rade svoj posao. Mene možete pitati o mojim postupcima i ja sam spreman za njih odgovarati. Neka svi tako čine i problem je riješen. Sve drugo je u domeni naklapanja i tračanja. Ozbiljan pristup iziskuje da kritički promišljate svijet oko sebe, i to svakog dana. Kad vas nešto zainteresira, postavite hipotezu, obavite istraživanja, raspravite i donesete neki zaključak. Znamo kako se to radi. Ali na osnovi hipoteze donositi zaključak mogu samo neodgovorni i neozbiljni ljudi, koji svijet promatraju na temelju rekla-kazala. Rekla-kazala koriste babe, a ja nisam neodgovoran i nisam baba.

NACIONAL: Koketira li Thompson, prema vašemu mišljenju, s ustaštvom?

Već sam rekao da ne komentiram ljude koje i sami možete nazvati i pitati ih što vas zanima.

NACIONAL: Što je za vas ustaštvo?

Odgojen sam po kršćanski: “Ljubi bližnjega svoga kao što ljubiš samoga sebe.” Meni je ustaštvo kao i orjunaštvo, svojevremeno mađaronstvo, fašizam, šovinizam, aparthejd, komunizam, neprihvatljiv oblik ekstremizma i jednoumlja u kojemu pojedinci isključuju svako tuđe mišljenje tvrdeći da je samo njihovo ispravno. Takvi ljudi sve koji misle drukčije smatraju neprijateljem kojega treba eliminirati. Hrvatskom narodu se neprestance prigovara to ustaštvo kao lajtmotiv naše kolektivne krivnje, a pritom se ne spominje da je tih godina u svakom narodu – francuskom, srpskom, talijanskom, slovenskom, norveškom… – bilo podjela na fašiste i antifašiste. Ne spominje se da je tih ustaša u narodu bio minoran dio u odnosu na pet korpusa antifašističke vojske, uvjerljivo najviše od svih republika bivše Jugoslavije. Nažalost, takvih ekstremista je bilo i bit će ih, i to ne samo u hrvatskom narodu, nego svugdje. Istina je da i danas u javnom životu ima pojedinaca koji funkcioniraju na postulatima isključivosti i negiranja svega i sviju koji ne misle kao oni. To su naši moderni fašisti koji su se umotali u celofan, ali su i dalje isti kao ti ustaše koje stalno spominju kad nemaju druge argumente. Meni je to neprihvatljivo, kao što je bilo i mojim roditeljima, a tako sam odgojio i svoju djecu.

NACIONAL: Što zapravo znače stihovi “Čudni ljudi, čudnog imena” u jednoj od vaših pjesama?

Moram priznati da mi dosad nitko nije postavio ovakvo pitanje i proglasio spomenute stihove problematičnima, jedino ako su problematični nekome iz vašeg uredništva. U ovom čudnom vremenu ljudi počesto uzimaju sebi za pravo štošta komentirati, pogotovo na internetu, skrivajući se iza lažnih identiteta, pa tako možete pročitati što o nekome misle i Mickey Mouse i Džingis Kan i Vau-Vau. Pritom ne razumiju da su njihove IP adrese uvijek lako dostupne i identitet im se još lakše utvrdi. Internet i mediji su puni govora mržnje čudnih ljudi koji si daju čudna imena, a nitko ne reagira.

NACIONAL: Da dobijete poziv od predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka da nastupite za HDZ na predizbornom skupu, biste li pristali?

Mislim da nije dobro za mene da u ovom trenutku na bilo koji način svojim nastupima stajem na bilo koju stranu. Zbog toga što se to automatski reflektira u negativnom svjetlu i postaneš dnevna politika. Ja u nekim situacijama reagiram i teško neke stvari odbijam, kao što su humanitarni koncerti. Ne mogu reći “ne” ni braniteljima.

NACIONAL: Oko branitelja se također “lome koplja”, podijeljeni su i oni. Kako to komentirate?

Tu podjelu neću nikad prihvatiti. Možda je došlo vrijeme da ja malo budem noj. Nastupao sam i ja u nekim situacijama političke naravi jer mi se sve donedavno činilo da idemo zajedno u neko bolje sutra. Različitih smo boja, ali vučemo u istom smjeru.

NACIONAL: Ne mislite li da ste imali glavu u pijesku, ako to mislite?

Bio sam u Saboru osam mjeseci, ali kad sam vidio da ne idemo zajedno i da sam samo fikus, izišao sam iz Sabora. Drugi su ostali. Napustio sam i diplomaciju jer se nisam slagao s nekim stvarima, napustio sam i Croatia Records, gdje sam bio suvlasnik, jer se nisam slagao s viđenjima suvlasnika. Ne slažem se ni danas kako vode najveću i najvredniju hrvatsku diskografsku kuću i taj CMC koji sam napravio ni iz čega. Što je najgore, to rade ljudi koje sam doveo i postavio na ta mjesta u Croatia Recordsu. Pogriješio sam, priznajem. Napustio sam i politiku, iako smatram da ne možemo ni bez diplomacije, ni bez diskografije, ni bez politike. Ali ne na ovaj način. Sve dok pušemo u isti rog, s tim nemam problema. U podjelama ne želim sudjelovati. U pjesmama pišem o tome da je moj stari volio i Hajduk i Dinamo, i to je zaista tako. Sve što dijeli hrvatski narod ne želim i ne mogu podržati.

NACIONAL: To znači da mislite da Karamarko dijeli hrvatski narod?

Nisam to rekao. Samo hoću reći da cijela politička scena, svi političari, dijele hrvatski narod. To nije dobro. Ako se, kao što vi govorite, branitelji podijele, maknut ću se. Dok su god zajedno, ja sam s njima. Kad je o političarima riječ, zvali se oni Zoran, Tomo ili Franjo, nevažno, od njih su puno važniji država, narod i naša djeca. Oni mogu biti veliki samo ako to spoznaju. U tim podjelama nemam pravo sudjelovati jer, za razliku od političara, ja se krećem među ljudima, među svojim narodom i živim s njima. Izdati ga neću, pogotovo ne tako da ga dijelim.

NACIONAL: Za koji dan održat će se još jedna dodjela nagrade Porin. Što mislite o Porinu? Je li, kako kažu neki glazbenici, izgubio kredibilitet?

Mogu nadugo i naširoko o tome, a mogu i jednostavno – hrvatska posla. Kakvi smo u svemu, takvi smo i u tome. Ja mogu dubiti na glavi, ali kad publika želi slušati Tomislava Bralića i klapu Intrade, žele ih slušati. To se jednostavno dogodilo, pjesma, čovjek ugodnoga glasa, prostor, vrijeme, sve je pogođeno. I ja bih trebao, što? Negirati to? Naravno da ne, drago mi je da se to dogodilo! To se i meni u jednom trenutku dogodilo, možda će se dogoditi nekome tko ovo bude čitao i želi se baviti glazbom. Ne treba se zato ljutiti. Mi sve radimo iz ljutnje. Ta nagrada nije Porin, nego Ljubav i zloba, netko je to jednom jako dobro rekao. Tko s kim pije kavu, postalo je važnije od pjesme.

NACIONAL: I vi to osjećate?

To sad svi osjećaju. Očito postoji sukob među utemeljiteljima Porina pa imamo nekompetentno glasačko tijelo Porina i kategorije koje nemaju veze s pameću. Teror klupske glazbe nad svim ostalim žanrovima.

NACIONAL: Koje kategorije nemaju veze s pameću?

U zemlji poput naše trebalo bi poštovati barem pet glazbenih regija. To je sve strpano u kategoriju tamburaško-klapske glazbe. Ne postoje samo tamburaška i klapska glazba, ali ako i postoje, to treba razdvojiti. A treba dati priliku i tamburama i klapama da se kroz glasačku godinu medijski artikuliraju, da ih ljudi čuju, pa da mogu doći do nominacije. Mi živimo u zemlji gdje glazbena diskriminacija pod krinkom uredničke politike zabranjuje ljude u programu imenom i prezimenom, a čelnici naše struke šute i lete ispod radara da se nekom ne zamjere. Sramota. Treba dio glasačkog tijela isključiti iz glasovanja jer to ne razumije. Kad sam ja glasovao, jer imam pravo glasa, za neke sam izvođače prvi put čuo pa sam najmanje 15 kategorija preskočio, jer o njima ne znam ništa. Međutim, bremenit je tim problemom i glasački stroj Oscara, nismo mi tu drukčiji od svijeta. Našoj industriji treba biti jasno da smo industrija zabave u kojoj se dogodi nešto što postane trajna vrijednost. Tu ćemo vrijednost spoznati bude li se ta glazba svirala i za 20 ili 50 godina. Ako ne bude, plesao si samo jedno ljeto i laku noć. Treba spoznati, dakle, da mi kao industrija zabave moramo nekoga i zabaviti. Treba razmisliti o tome da se nagrade ne dijele u svim kategorijama svake godine. Pa ni svjetsko nogometno prvenstvo ne održava se svake godine. Porin je proizveo jako puno ljutitih ljudi. Petar Grašo nije dobio Porina! Kako je to moguće da on, koji je vrhunski glazbenik, ima prekrasan glas i napravio je dva fenomenalna albuma, ili bar jedan, nije dobio Porina? Bio je nominiran u pet kategorija pa su mu se poslije ispričavali jer je Porina dobio i ne sjećam se tko, a “Mjesec iznad oblaka” nije. Grašu spominjem jer je eklatantan primjer porinovske nepravde i glasačkog jala, a samo zato što se nekome nije sviđalo s kim se on druži ili ne druži. To nije dobro i dok se takve stvari ne riješe, nagrada će tonuti. A ta nam nagrada treba, to je jako dobro za hrvatsku glazbenu industriju. Ali kao što smo sve drugo svečano ubili, tako radimo i na eutanaziji Porina. Ne kužim, ali to je samo još jedan “ne kužim” na vaša pametna pitanja. Ne vidim razloga za to. Imamo vrhunske glazbenike, producente, aranžere, svirače. Ne treba se ljutiti ako je hit u nekom trenutku Jelena Rozga. Bilo bi dobro da ljudi koji se bave hrvatskom glazbom u tom egzekutivnom smislu razmisle o tome treba li redefinirati glasačko tijelo, redefinirati kategorije. Treba li nam, primjerice, pet nebuloznih kategorija za blues?

NACIONAL: Kako se tamburaška, klapska i slične vrste glazbe snalaze u mainstreamu? Je li riječ o pravom trenutku i pravim pjesmama ili je oduvijek tako?

Uvijek je pravi trenutak i prava pjesma. To je ono što mi u ovom trenutku možemo dati. Ja bih volio da sam živio u vrijeme kad sam često za stolom mogao sjediti s velikim Fabijanom Šovagovićem. Ali on je imao svoje vrijeme, a ja imam svoje, i često sjedim za stolom s Bitorajcem, Navojcem, Gregurevićem i Mlikotom. Mogu ljudi o njima misliti što god žele, ali oni su moje vrijeme, moji Šovagovići, i ja mislim da će i oni biti, ako već i nisu, veliki i najveći. Bilo je vrijeme kad je Joza Ivanković bio najplodniji autor, pa sam možda bio i ja, a sad su to dečki iz Begina, Bosutskih bećara, Tamburaša za dušu itd… Ovo je njihovo vrijeme, samo je oduvijek moda da je prije bilo bolje, a danas ništa ne valja.

NACIONAL: Znači, pratite ono što se događa u hrvatskoj tamburaškoj glazbi?

Kako da ne! To su vrhunski glazbenici, moramo im dati šansu. A mi im zatvaramo vrata Porina jer oni koketiraju s bubnjem! Pa s čime bi trebali koketirati, s kubanskom narodnom glazbom? Svaka je glazba odraz svog vremena. Moramo znati da ti dečki ne stvaraju tamburašku glazbu čuvajući svinje. To su ljudi koji to rade dok programiraju neke stvari na kompjuteru. I umjesto da budemo sretni i ponosni što se bave glazbom koja je izrasla iz naše tradicije, mi ih ignoriramo i imamo kategoriju za hrvatski blues. Mi smo stvarno idioti! Netko, tko kao klapa Intrade može napuniti zagrebačku Arenu, za velike glazbene umove ne postoji. Kako im nije jasno da se ponašaju kao nojevi! Zabiju glavu u pijesak pa im taj pijesak ulazi u usta i u nos, a ne razumiju da im netko može parkirati bicikl u guzicu. “Zorica” je hit i točka. Porin mora biti proslava glazbe i dobra televizijska emisija, a ne mjesto inauguriranja malog segmenta glazbe koji pametnjakovići nameću kao jedini mogući glazbeni izričaj, pa će oni kao odgojiti publiku.

NACIONAL: Neki ljudi koji su bili na sjednici Upravnog odbora Porina rekli su da ste burno reagirali na spomen Rade Šerbedžije koji je sa svojim albumom nominiran u istoj kategoriji u kojoj ste i vi, najbolji album zabavne glazbe. Je li to istina?

Smatram da Rade Šerbedžija i ja ne možemo biti u istoj kategoriji, a najmanje u kategoriji zabavne glazbe.

NACIONAL: Znači, ipak je bilo nečega spornog?

Sporno je to što nismo isti žanr. Nemam ništa protiv toga da čovjek snima i pjeva, ali kategorija nije pogođena. Čak je i Doris Dragović, koja je s nama u kategoriji, nominirana s albumom uživo. Ona je trebala biti u kategoriji albuma u živo. Šerbedžija je radio pjesme koje su uglavnom kompilacija obrada, što je njegovo apsolutno pravo, ali bi trebala postojati kategorija koja bi to valorizirala. Ja sam ipak nekih 14 pjesama jako teško izbacio iz sebe i moj album sigurno nije isto ono što su ta druga dva albuma, uz dužno poštovanje. Međutim, u nedostatku drugih kategorija, to je sve strpano u isti koš. To nije isti glazbeni žanr. Ako je pjesma “Zašto lažu nam u lice” zabavna glazba, kapa dolje onima koji su to smislili. Jer to zabavna glazba nije i uz nju se nitko ne zabavlja. Zabavna glazba je npr. “Dok palme njišu grane” i “Milo moje”. “Zašto lažu nam u lice” i “Otkud ti pravo” angažirane su pjesme.

NACIONAL: Hoćete li nekako izraziti nezadovoljstvo?

Nije mi važno što će se dogoditi jer ako nisam dobio Porina za “Matu”, “Otvor’, ženo, kapiju”, “Milo moje” ili “Sude mi”, “Svetinju”, ne trebam ni za ovo. Sva sreća pa imam publiku. Sudeći prema urednicima i glasačkom tijelu Porina, mogao bih se komotno vratiti u Ameriku, tu za mene ne bi bilo posla.

NACIONAL: Što općenito mislite o Radi Šerbedžiji?

Općenito ne mislim baš ništa i općenito više volim Fabijana Šovagovića.

NACIONAL: Spomenuli ste pjesmu “Sude mi”. Kako danas gledate na nju, s obzirom na to da joj je nalijepljena politička poruka i odmah se počela povezivati s generalom Antom Gotovinom.

Pjesmu “Ne dirajte mi ravnicu” napisao sam svojoj pokojnoj materi. Mladen Kušec rekao mi je da tu priču treba ubiti, u marketinškom smislu, i da bi bilo puno bolje da je drukčija priča oko te pjesme. Ja sam rijetka budala koja je priznala takve stvari. Ne valja pjesme objašnjavati, jer to nije dobro i treba pustiti svakome da pjesmu doživi na svoj način. No “Ravnica” je davno prestala biti moja i zaista je postala narodna skupa s pričom kako je nastala. Što se tiče pjesme “Sude mi”, o njoj , upravo na tragu greške s “Ravnicom” – ako se to može nazvati greškom, jer ne mislim da je biti iskren greška – nisam nikad nešto objašnjavao. Pjesma “Sude mi” zanimljiva je jer je nju dio onih koji sve razumiju – njima se posebno divim jer su oni stručnjaci za sve i dobro od toga žive i stalno su po medijima i sve nam objašnjavaju – tu pjesmu smjestio u jednu ladicu i to je postala istina. Dio ljudi im je povjerovao, drugi nije. Zanimljivije je što sam ja sve zbog te pjesme prolazio, ni kriv ni dužan.

NACIONAL: Nakon što je povezana s generalom Gotovinom?

Naravno. To je bilo totalno negiranje mene po jedinici mjere. Dobivao sam zamolbe, pa čak i naredbe, da tu pjesmu ne izvodim, zbog toga smo gubili koncerte i gaže. I, nevjerojatno, nakon oslobađajuće presude sve je poprimilo dimenzije euforije druge vrste. A ja sam i dalje ostao na istome mjestu. Ja sam cijelo vrijeme promatrač. Sad je odjednom pjesma postala genijalna. Nitko nije rekao “bravo, majstore, ti si vidio nešto što mi nismo vidjeli”… ako sam vidio. Možda sam to napisao pitaj Boga zašto. Uglavnom, ja ostanem posran.

NACIONAL: Jeste li tu pjesmu napisali generalu Gotovini?

Neću vam odgovoriti. No, isti ti ljudi koji su me negirali, odjednom su počeli skakati po stolovima kad bi čuli pjesmu.

NACIONAL: I vi ste postali najveći?

Ne, ja sam prestao postojati. Da bih ja bio velik, oni bi morali priznati da sam ja bio u pravu, a to je nemoguće. Ja najprije nisam bio u pravu i nisam valjao, a sad ne postojim. Gotova stvar. Ali to je tako. Teško je priznati sam sebi da si kurvin sin. To se meni neprestano događa. Zadnje je negacija pjesme “Zašto lažu nam u lice”. Koja bi budala pisala tu pjesmu da bude hit?! Ili “Sude mi”. Nisam tu pjesmu pisao da bude hit. Ne, pisao sam “Milo moje” ili “Otvor’, ženo, kapiju” da budu hitovi. I bili su hitovi. Ovo sam pisao jer vidim da nešto ne valja. Ne bih želio da moje pjesme postanu zloguki proroci i ilustracije za buduće događaje, ali dosad se nekoliko puta dogodilo da sam bio u pravu.

NACIONAL: Prije nekoliko dana održali ste čak tri koncerta u Lisinskom. Kakav je osjećaj nastupiti u toj dvorani?

Nazvao sam to niskobudžetnim glazbeno-scenskim spektaklom. Ono što se dogodilo čudo je na nekoliko razina. Dražen Siriščević, ravnatelj Lisinskog, prije nekoliko mjeseci došao je na ideju da održim koncert u dvorani pa su se producentu Miljenku Čuriću i meni svidjeli ideja i koncept, a činilo se i isplativo održati koncert i tako promovirati album “Putujem sam”. Kad je bio rasprodan i treći koncert, zaista nisam mogao vjerovati i bio sam presretan. Okupio sam 11 vrhunskih glazbenika i šest prekrasnih djevojaka koje su pjevale pa je na pozornici uz mene bilo još 17 ljudi. Kad sam počeo razmišljati o sadržaju koncerata, pomislio sam da bih mogao napraviti ono što rade kazališne družine, svaki dan drugu predstavu. I tako sad imamo, “predstavu” koja se zove “Sokak bez imena”, koja traje četiri sata i koja je dobila vrlo dobre kritike, ali smo dobili i puna srca, jer je to nama glazbenicima najvažnije. Mi smo “opaljeni mokrom krpom”, živimo za pljesak, za to da nam netko kaže da se prepoznao u našoj pjesmi, da ga je pjesma dirnula. Ljudi su se prepoznali u priči o mom pokojnom ocu i njegovim pizdarijama, ili materi, tetki, bivšim ljubavima, mojim promišljanjima o raznim stvarima. Složili smo prekrasan kolaž koji bi valjalo pokazati dalje.

NACIONAL: To je plan?

Plan je, prije svega, montirati ono što smo snimili, i to u vlastitom aranžmanu, jer nas nije htjela nijedna televizija, a nakon toga pokušat ćemo pokazati isti program i u drugim gradovima. Ljudi su se na tim koncertima opustili. U ovim šugavim vremenima dali smo im emocije, ljubavi, nade, smijeha. Čak smo u pauzi otišli među publiku i odsvirali bećarac, napravili krug po Lisinskom. To nikad nitko nije napravio, razumijete? To je bila totalna interakcija s publikom.

NACIONAL: Kako ste se vi osjećali na pozornici? Što takva reakcija publike znači glazbeniku?

Svaka je večer bila posebno iskustvo. Trudili smo se da to nitko ne bude zakinut, od odjeće pa do pjesama. Svake je večeri sve bilo vizualno identično. Prva je bila posebna, bio sam prestravljen jer sam na pozornicu izišao ponovo nakon 17 godina, prvi put otkad mi je majka umrla. U tih 17 godina išao sam po arenama, sportskim dvoranama, šatorima, klubovima, mjestima na kojima se ljudi polijevaju pivom, gdje su kolektivne “raspaljotke”. A onda se vratiš u Lisinski, gdje publika sjedi. Ne možeš ih dobiti na skakanje, vikanje. Samo glazbom. Vratili smo se pjesmi, i priči. Kad se sjetim, naježim se.

NACIONAL: Na novom albumu “Putujem sam” ponovo su za vas prepoznatljive sjetne pjesme, slavonske priče, anegdote iz života u Slavoniji, ali i problemi koji more Slavonce. Kako se danas živi u Slavoniji?

Ako počnemo o tome, maknut ćemo se od glazbe i okrenuti se političkoj sferi, ali ću vam ukratko reći jer ne mogu pobjeći od sebe. Moj djed Mate Škoro doselio se 1943. iz Imotske krajine u Slavoniju kako bi preživio i prehranio svoju obitelj. I uspio je, imao je petero djece koja su imala svoju djecu, i danas ga ja spominjem u svojim pjesmama. Moja je majka u Slavoniju došla 1961. također iz Imotske krajine, iz Podbablja Gornjeg. Ostala je i odgojila dvoje djece, oboje smo obrazovani i nas je Slavonija odgojila i spasila da ne umremo od gladi. Naravno da mi srce puca kad vidim da danas djeca iz te Slavonije odlaze. Ne znam što se dogodilo u posljednjih, ne 50, nego 20-ak godina, osim tog strašnog nametnutog nam rata. Prije si morao doći u Slavoniju da preživiš, a danas, kako bi preživio, moraš iz nje otići. Ne mogu si to objasniti. Nije samo rat kriv. Sve priče padnu u vodu kad dođem k svom bratiću u Osijek, a njegov je sin nedavno otišao u Irsku. Nemam dalje nikakvih argumenata.

NACIONAL: Upravo o tom problemu govori i pjesma s novog albuma, zar ne?

Da, Kosta i ja smo pjesmu “Zašto lažu nam u lice” napisali prije dvije godine. Snimljen je i spot za tu pjesmu u Staroj Kapeli, za koji smo morali samo iznajmiti kameru i kran. Svi ljudi, a bilo ih je više od stotinu, i svi glumci, radili su pro bono. Donijeli su kolače, odjenuli se za svatove, i prošetali ispred kamere, to je sve autohtono stanovništvo. Prije 50 godina to je mjesto imalo 300-tinjak stanovnika, a danas ondje živi 15-ak bakica. Kad sam snimio spot prije dvije godine, neke ga televizije nisu htjele prikazati, a na HTV-u su navodno rekli da to nije njihov nivo. U redu. A sad, dvije godine poslije, vidim da sam pisao o nečemu što se pokazuje kao velik problem. Ja inače u sebi nosim tu neku proročku crtu, kad je glazba u pitanju. Napisao sam 1989. “Ne dirajte mi ravnicu” pa se dogodio rat. U pjesmi “Mata” 1993. pisao sam o tome kako ćemo sve vratiti, ali ne i uspomene. Pa smo 1997. imali mirnu reintegraciju. Znači, kad krenem u pjesničko ribarenje – jer svi smo mi ribari koji love pjesme – ponekad ulovim i neku koja proročanski govori o nekim stvarima. Zašto se naša djeca iseljavaju? Sve drugo, gdje će tko sjediti, tko će kakav auto voziti, tko je lijevo, a tko desno, to apsolutno nije važno. Jer ako ovako nastavimo, neće nas biti pa će biti sporedan raspored sjedenja.

NACIONAL: Spomenuli ste pjesmu “Ne dirajte mi ravnicu”. Kako je nastala?

I ona je nastala iz neke potrebe da kažem nešto što sam proživio. Kad me nešto mori, imam potrebu na to reagirati. Ljudi reagiraju na različite načine. Neki su euforični pa skaču, neki lupaju glavom o zid, netko se napije, netko se potuče. Otkako znam za sebe, kad se suočim s nečim, ja napišem pjesmu. Kad sam bio u Americi, svako bih jutro napisao pjesmu. Sve su bile na tragu moje čežnje za majkom, sestrom, ocem, za rodnim Višnjevcem. I tako je jednog jutra nastala i “Ne dirajte mi ravnicu”. Stjecajem okolnosti ondje sam upoznao vrsnoga glazbenika Jerryja Grcevicha koji je imao mali studio. Snimili smo pjesmu na magnetofon, a budući da je on tamburaš, i “Ravnicu” i ostale pjesme napravili smo u tom ruhu i nastao je prvi album. Poslali smo ga u tadašnji Jugoton, bio je svečano odbijen.

NACIONAL: Zašto?

Nije im se, u tom trenutku, takva glazba uklapala u uređivačku politiku. Danas sam toliko duboko u diskografiji da razumijem ljude koji su me odbili. Razgovarao sam na tu temu s njima jer sam im kasnije bio direktor – Siniša Škarica, Vojno Kundić, pokojni Đorđe Novković. Volim ih i mislim da su napravili puno za hrvatsku glazbu. Kundić mi je jednom prilikom rekao “da te nisam odbio, danas ne bi bio ovdje”. I mislim da je u pravu. Hvala mu do neba na tome jer je ponekad dobro kad te netko udari po prstima, jer te to dodatno motivira. Kad moje dijete dođe, primjerice, doma s trojkom, ne jedim se ako znam da je za tu ocjenu dalo maksimum.

NACIONAL: Mislite li da tad s tim albumom niste dali svoj maksimum?

Zaključili su da bi mi to odbijanje bio veći motiv za dalje, što se pokazalo točnim. Dogodilo se, međutim, i to da je pjesma sama pronašla svoj put do publike. Ne možeš zaustaviti dobru pjesmu. Postoji u Hrvatskoj, rekao bih, organizirani sustav koji propagira samo jednu kulturu glazbe i koji negira sve druge stvari. No ipak iz tog negiranog dijela izlaze i “Ribari”, i “Sve je ona meni”, i “Da te mogu pismom zvati”. To su sve pjesme koje su spot i priznanje dobile nakon puno godina postojanja. Imate takvih pjesama koje su godinama negdje čučale i onda krenu, kako bi to rekao Zrinko Tutić, intravenozno. Taj intravenozni pristup je najbolji, ali je na to umjetniku najteže pristati, posebno kad je mlad, kad je željan uspjeha, kad je gladan svega. Međutim, svatko od nas tko je krenuo intravenozno ima ono što je umjetniku zapravo najvažnije, a to je trajanje.

NACIONAL: Što ste radili u Americi? Kako ste provodili vrijeme?

U Americi sam se dosta zafrkavao, ali sam išao na fakultet, upisao sam ekonomiju i iznenadio se kako izgleda obrazovni sustav u SAD-u. Tamo ne ideš na instrukcije, kao gotovo svi učenici kod nas, jer te profesor doživljava kao osobu koja treba svladati gradivo. Nije profesor prepreka, nego je prepreka količina tvog angažmana koji ćeš uložiti u svoje učenje. Iznenadio sam se i kad mi se trebala roditi kći Ivana, kako možeš autom doći do pred vrata bolnice. A ima i parkiralište! Jer inače je parkiralište rezervirano za liječnike, a ne za glupe pacijente. Slomiš nogu pa je normalno da pješačiš pola kilometra do ulaza u bolnicu! Toga tamo nema. Škole su za učenike, a bolnice za pacijente. Da u nama kao narodu nema toga genetskog koda, želje za povratkom u Hrvatsku, mogao bi čovjek živjeti gdje god mu je četkica za zube.

NACIONAL: Ekonomist ste po struci. Što vidite kao najveće izazove u Hrvatskoj?

Osim počela ekonomije, ja sam živio sa svojom pokojnom majkom Nedom i to mi je, bez fakulteta, dovoljno za ekonomsko razumijevanje svijeta. Treba smanjiti potrošnju, vratiti dugove i smišljeno i oprezno krenuti dalje. Pustimo diplomu, ali ako pogledate svjetsku i hrvatsku ekonomiju, može se reći da, ako je itko zakazao, zakazali su ekonomisti. I to u svojim projekcijama. Ono što mi proživljavamo činjenica je da trošimo više nego što zarađujemo. To je jedna stvar. Druga je stvar to što ne respektiramo činjenicu da su resursi ograničeni i treba njima znati gospodariti. Svi su se ratovi vodili radi raspodjele, a ne radi resursa. U Hrvatskoj postoji veliko nerazumijevanje političara koji su nas zadužili preko svake mjere. Kao da nikad nisu čuli za kratkoročne, srednjoročne i dugoročne planove. Kod nas svake četiri godine moraš nekome nešto objašnjavati. Uvijek se vertikalno i horizontalno promijene svi kadrovi i “udome” vlastiti i prve dvije godine ljudi se snalaze. A kad shvate što treba, već se ulazi u treću godinu mandata i predizborno razdoblje pa se počinje popuštati. Hrvatskoj trebaju planovi. I njih se moramo držati. Četverogodišnje planove, to bi bio taj mandat, trebaju obrazložiti i na njima dobivaju ili gube izbore, ali dugoročno treba raditi strategiju, tko smo mi, kako se možemo brendirati, koji su naši potencijali, na tome bismo trebali raditi 20 godina bez obzira na političke opcije.

ŠKORO S GRUPOM OK BAND 1985. GODINE NA RADIJSKOM NASTUPUFoto: Arhiva Miroslava Škore

NACIONAL: Slažete li se da je to sada nemoguće?

Mislim da je moguće, ali mi još nismo naučili što je demokracija. Kad se gleda politička scena u Hrvatskoj, jedini način političke artikulacije svojevremeno je bio Savez komunista. Nije bilo druge stranke. Ako mi netko kaže da to nije bilo jednoumlje, definitivno nije u pravu. I onda se ta partija u jednom trenutku cijepa i svi ljudi koji su politički zainteresirani biraju strane, neki idu u HDZ, neki u SDP, nastaju nove stranke, a neke povijesne hrvatske stranke bile su i nestale. I sve je po starom jer drukčije ne znaju. Mi demokraciji i višestranačju još nismo dorasli, bavimo se banalnostima, nebitnim stvarima. A vrijeme prolazi, ljudi odlaze, mi svoju djecu nismo naučili ono što smo trebali, previše smo ih zadužili, nemaju perspektivu. Prije svega, moramo, bez obzira na neslaganja, usvojiti politiku obrazovanja. Hoćemo li odijeliti odgojne od obrazovnih predmeta? Obrazovni predmeti kao matematika, fizika, kemija, hrvatski jezik i književnost itd. trebaju biti primjereni u količini potrebnih znanja i učenik treba dobiti ocjenu. Nastavnik je tu da mu pomogne, a ne da ga šalje na instrukcije. U kurikulumu ima puno stvari koje su nepotrebne. Sjećam se da je moje dijete trebalo naučiti dijelove kombajna. Oslobodimo djecu takvih stvari! Nema toliko promjena u matematičkoj znanosti da bi nam svake godine trebao novi udžbenik! Opet je tu neki biznis, neki interesi. U sferi odgojnih predmeta trebaju postojati ocjene “prošao” i “pao”. Svatko tko donese tenisice na tjelesni, taj je prošao. Onoga tko brzo trči šalji u atletski klub. Onoga tko je dobar s loptom šalji na nogomet. Onaj tko pjeva i veseli se na glazbenom odgoju, prošao je. Tko dobro intonira, ide u zbor ili na instrument, u glazbenu školu. Učinimo sve da iskoristimo potencijal talentirane djece u sportu ili umjetnosti. Njih će to ispuniti, a ona će nam danas-sutra biti najbolji promotori države i naroda. Odredimo što je naša kulturna politika, ili sportska. Definirajmo sustav vrijednosti, jer ga nemamo i nismo ga ugradili ni djeci. Svako jutro svako dijete u američkoj školi polaže prisegu zastavi. Kod nas nitko ne izvjesi zastavu, čak ni na povijesno važne datume zbog kojih jesmo to što smo jesmo. Staviš zastavu, nacionalist si istoga trenutka.

NACIONAL: Često se priča i o tome da se sadržaji u udžbenicima mijenjaju, posebno kad je novija povijest u pitanju. Vidite li to kao problem?

Mi imamo nekoliko problema kad je to u pitanju. Prvo, mi sve znamo unaprijed. Čim se nešto dogodi, spremni smo odmah otvarati arhive i sve pokazati. U nekim drugim zemljama arhivi se pečate na 50 godina pa se s vremenskim odmakom gleda na neke stvari iz prošlosti. Kod nas se tim stvarima trguje. Svaki politički novinar, ili član obavještajne zajednice, ili političar, ima ozbiljnu arhivu koja se izvlači kad to nekome odgovara. Treba znati da godine 1102. Hrvati gube elemente državnosti i tada počinje bolni proces tijekom kojeg pokušavamo vratiti izgubljenu samobitnost, a drugi nam pišu povijest. Jugoslavensku ideju iznjedrili smo upravo mi Hrvati. To je bila jedina mogućnost u tom trenutku, da zadržiš živu glavu, da se izvučeš iz ralja Austro-Ugarske. Ali, kako vrijeme odmiče, nikako da prihvatimo što se događalo, kako su se stvari događale kroz povijest. Kod nas je to uvijek tako da si danas crven, sutra plav, a preksutra žut. Razmišlja se na način da je važno: “glava na ramenu, ja se kotrljam i u svom kratkoročnom mandatu vučem poteze s dugoročnim posljedicama”. Otkako imamo svoju državu, svatko piše svoju povijest ovisno o tome kako mu paše i u toj povijesti ne želi povrijediti oca ili djeda orjunaša, jugoslavena, ustašu, partizana, mađarona, komunista… U takvoj situaciji nismo u stanju pravilno prosuđivati jer nemamo razvijen sustav vrijednosti kakav postoji, primjerice, u Americi. Normalno je da u toj Americi predsjednik podnosi izvještaj o stanju nacije i da se prije toga svima obrati s “my fellow Americans”, dakle, moji sunarodnjaci Amerikanci, i da govori o velikoj američkoj naciji. Mi se još uvijek uzjogunimo kad netko ne nabroji sve manjine, možda najbolje abecednim redom. Ova je država po Ustavu država hrvatskog naroda, kao što je Mađarska država mađarskog naroda. Ne znam zbog čega ne želimo raskrstiti s poviješću, ali sve mi se više čini da je to zbog toga što onda ne bi bilo elemenata za svakodnevna politička podmetanja koja nemaju veze sa stvarnošću. Nema veze što se djeca iseljavaju i što nam BDP pada Bog zna koliko godina zaredom, ali je najvažnije to zašto je netko prvo rekao Hrvatice i Hrvati, a ne građani i građanke. Kakve to veze ima?! Nitko nikoga time nije povrijedio! To je razlog za salonske rasprave. Stvorimo mi uvjete mome Mateju da se vrati iz Irske. Ali, da bismo to mogli, moramo se maknuti od ovakvih stvari. A uporno se tome vraćamo. To je postalo folklor, toliko da je samo sebi svrha. Mi jako volimo imati neprijatelje! Ali više nema ni Mađara, ni Talijana, ni Nijemaca, pa smo sami sebi neprijatelji.

NACIONAL: U svojim pjesmama govorite o prošlosti. U jednoj od njih, “Domovina”, spominjete Hrvatsko proljeće i slobodu koja je dočekana 1990-ih. Koliko vam je važno da o tome pjevate?

To je bitno na bezbroj razina. Prije svega, zbog djece. Ona moraju znati tko su i što su. Bitno je zbog tih ljudi iz prošlosti koji su živi onoliko koliko mi o njima govorimo. Bitno je zbog tih silnih glava koje su se otkotrljale kako bismo mi danas po svemu tome tako olako gazili. Bitno je da se odredimo prema samima sebi kako bismo se mogli odrediti prema drugima. Bitno je drugima pokazati da jesmo jedan mali kamenčić, ali da nismo nebitni. Bitno je da imamo osjećaj ponosa i vrijednosti, jer kad god staviš našeg čovjeka u okvire nekih drugih zakona, švicarskih, njemačkih, američkih, istaknu se, a ovdje se stide. Oni su i kongresmeni, biznismeni, ugledni odvjetnici, liječnici, čudo su. Vjerujem da će narod, koji nema svoju prošlost, teško imati svoju budućnost. Mi moramo učiti iz tih grešaka iz povijesti, moramo zatvarati poglavlja, ali ih ne zaboravljati. Mi danas zaboravljamo, ali ne zatvaramo poglavlja. Onda ih izvučemo kad nam odgovara.

NACIONAL: Slažete li se s onima koji tvrde da se u Jugoslaviji bolje živjelo?

Možda njima i jest bilo bolje. Vjerujem da je puno ljudi razočarano, i s pravom, jer smo u jednom trenutku imali nulu na toplomjeru i mogli smo krenuti dalje. Ali nije bilo političke volje, ona mora trasirati put društva. Poznajem ljude kojima je u Jugoslaviji bilo bolje. Ali ja Jugoslaviju doživljavam kao zoološki vrt u kojem su u jednom trenutku vrata kaveza otvorena, a ima još uvijek onih koji čuče u svojim kavezima, ali nema nekoga tko bi im donio hranu i sve drugo, a nisu sposobni sami priskrbiti pa su zbog toga nesretni. Ne bih se složio da je bilo bolje u zemlji u kojoj smo morali sjesti u autobus za Trst da kupimo traperice. I da te onda neki ljudi izvlače iz autobusa i proglašavaju krivim i švercerom jer imaš još i konzervu Coca-Colu i cigarete u tvrdom pakiranju. Pa zar je to grijeh? Ne bih se složio da je bilo bolje u zemlji u kojoj je jedan dan bio red za sapun, drugi dan za benzin, treći za ugljen, četvrti za ulje, peti za kavu, pa toaletni papir. Pola sam života proveo čekajući u redu za neku glupost. A u svim zemljama oko nas svaki su dan imali i sapun i kavu. Ne bih se složio da je bilo bolje u zemlji u kojoj se od Zagreba do Osijeka putovalo pet sati. Ne slažem se pak ni s ovim da bjesomučno gradimo autoceste i ondje gdje ne treba, kako bi si netko sagradio vikendicu. Ipak, ova današnja zemlja nema Goli otok. Ima ljudi koji se ne slažu pa se “šoraju” na javnoj sceni, ali zbog toga se ne gubi glava. Ne bih se složio da je u ovoj zemlji bilo situacija kakve su se događale u Jugoslaviji, kad bi netko u birtiji ispričao vic pa zbog toga završio u zatvoru. E, sad, ako to nekome nedostaje i ako mu je tako bilo bolje, neka napravi stranku i iznese program povratka u taj sustav pa ćemo na izborima vidjeti što veli narod.

NACIONAL: Jeste li vi ili vaša obitelj imali sličnih problema u Jugoslaviji?

Ja sam nebitan. Od prvog dana života išao sam u crkvu, primio sve sakramente, nitko mi zbog toga nikad ništa nije rekao, a ni mom ocu. Moj otac nije imao posao od 1971. do 1976., ali nikad mi nije rekao razlog. Majka nije nikad radila. Imao sam, imam i danas, prijatelje Srbe, Amerikance, Mađare. Imao sam prekrasno djetinjstvo, iako sam živio u neimaštini. Neki će možda reći da je bilo bolje u Jugoslaviji, a neki, ako su živi, reći će da je bilo bolje u Kraljevini SHS. Općenito, postoje tri vrste ljudi: oni koji žive u prošlosti, oni koji se nadaju boljoj budućnosti, a najmanje je onih koji žive u sadašnjosti. Upravo u sadašnjosti mi na osnovi događaja iz prošlosti moramo raditi puno i donositi odluke za budućnost, kako bi opstalo ono što su nam naši stari ostavili. Kakvo je, takvo je, ali naše je. Mi tapkamo u mjestu. Kad pogledam unatrag, u 25 godina promijenilo se puno vlada, ušli smo u EU, a i dalje nismo riješili osnovne stvari, poput granice. Čekaj malo, kako je to moguće?! Zato što živimo u nerazjašnjenoj prošlosti, bez ideje za budućnost.

NACIONAL: Kad smo kod granica, gledate li pozitivno na inicijativu da se Hrvatska umjesto u županije organizira u regije?

Mislim da je Hrvatska sama po sebi jedna pristojna regija. Po broju stanovnika manja je od barem sto gradova u svijetu, a i površinom nismo baš neka velika zemlja. Govorit ću kao glazbenik i reći da imamo pet folklornih bazena, zato nas je i teško glazbeno brendirati. Zašto? Zato što slavonski, odnosno taj ravničarski bazen, ima svoj izričaj, nošnju, tambure. Istra ima svoju ljestvicu, svoj instrumentarij i to su dijametralno suprotni izričaji. Dalmacija je treći folklorni bazen, s instrumentarijem u kojem dominiraju mandolina, gitara i klapsko pjevanje. Hrvati sjeverozapadnog dijela države već pripadaju izričaju koji se može čuti i u Austriji ili Sloveniji, tu je više glazbe koja ima harmonike ili puhača. To je četvrti bazen. I posljednji je središnja Hrvatska, kao i Hercegovina i Bosna, koji imaju svoje napjeve. Dakle, mi prirodno imamo te regije, i u glazbi i u gastronomiji, ali i u panoramama. Možda je to rješenje. Politika i dio javne uprave postali su sami sebi svrha i, što je više administrativnih jedinica, više je državnih službenika i udri brigu na veselje, a realni sektor grca i sve financira. Neke se stvari vide iz aviona, pa i kad su te regije u pitanju. Možemo to negirati i crtati drukčije, ali to je tako.