Branko Đurić Đuro još uvijek je jedna od najvećih glumačkih, komičarskih i estradnih zvijezda na području nekadašnje Jugoslavije. I u 53. godini života uspješno vodi glumačku, estradnu i redateljsku karijeru. Rođeni je Sarajlija, od majke Muslimanke i oca Srbina, kojeg je izgubio u prvoj godini života. Kad mu je bilo 14 godina, majka mu se udala za bosanskog slikara Branka Popovca, koji je kao njegov očuh poticao njegove afinitete prema glumi, glazbi i umjetnosti općenito. Već 1981. pokušao je upisati glumu na novoosnovanoj Akademiji scenske umjetnosti u Sarajevu, no bio je odbijen. Tek iz četvrtog pokušaja je primljen. U međuvremenu je upisao novinarstvo na Filozofskom fakultetu. Ali mnogo važnije je njegovo intenzivno druženje sa sarajevskom “rajom” koja je radila “Top listu nadrealista”, tad 15-minutnu slušanu emisiju na drugom programu Radio Sarajeva. Uskoro je ta ekipa počela snimati i televizijske skečeve s novokomponiranom narodnom glazbom.

Đurin prvi glumački zadatak bila je uloga u spotu Zabranjenog pušenja za pjesmu “Neću da budem Švabo u dotiranom filmu”. Tijekom snimanja tog videa upoznao je redatelja Ademira Kenovića koji je u njemu prepoznao velik talent i dodijelio mu je značajne uloge u filmovima “Ovo malo duše” i “Kuduz “. Đuro je postao popularan kao stalni član ekipe “Nadrealista”, u kojoj tumači više otkačenih likova, a posebno se pamti kao čuvar u TV postaji. Počeo je snimati brojne reklamne spotove i pridružio se ekipi popularne “Audicije”, u kojoj nasmijava do suza kao Solomon Bičakčić, snalažljivi gradski dečko. I ubrzo je postao prepoznatljiva zvijezda u jugoslavenskim okvirima. Pamte se i njegove filmske uloge u “Domu za vješanje” Emira Kusturice i rock omnibusu “Kako je propao rokenrol” Gorana Gajića. A nastupao je kao pjevač i gitarist rock sastava Bombaj štampa, osnovanog 1983. u Sarajevu.

Nakon raspada Jugoslavije i početkom rata napustio je rodni grad i preselio se u Ljubljanu, gdje je započeo život ispočetka, ali se vrlo brzo uspio poslovno snaći i srediti privatni život. Oženio se lijepom slovenskom glumicom Tanjom Ribič, s kojom ima kćeri Zalu i Elu, dok iz prvog braka ima sina Filipa. Pokrenuo je vlastitu kompaniju “Theatre 55” i nastupao u slovenskim filmovima “Blues za Saru” Borisa Jurjaševića, ” Poker” Vincija Voguea Anžlovara i “Oda Prešernu” Martina Srebotnjaka. Radio je kao kazališni redatelj i producent komercijalnih predstava i debitirao kao filmski redatelj 2003. s komedijom “Kajmak i marmelada”, u kojem govori o odnosu prema Bosancima u Sloveniji. Partneri su mu bili supruga Tanja Ribič i Dragan Bjelogrlić, a on je tumačio naslovnu rolu gubitnika Bože. Film je postao jedan od najgledanijih u slovenskoj kinematografiji i prometnuo se u regionalni hit. Potaknut takvim uspjehom, snimio je i drugu komediju “Traktor, ljubav i rock ‘n’ roll”, u kojem je zadržao naslovne role za sebe i suprugu.

Veliki hit postala je njegova humoristična serija “Naša mala klinika”, u slovenskoj, hrvatskoj i srpskoj verziji u sedam godina snimanja, s čak 210 epizoda i gostovanjem najvećih glumačkih zvijezda u epizodnim ulogama. Slijedio je poziv Danisa Tanovića za Oscarom nagrađenu “Ničiju zemlju”, u kojem je odigrao drugu glavnu ulogu, za koju je bio nominiran kao najbolji glumac za Europsku filmsku nagradu 2001.

Dosad je snimio desetak zapaženih inozemnih uloga, među kojima i “Triage” Danisa Tanovića, u kojem je bio partner Colina Farrella. Posebno je tražen u Italiji, gdje je upravo završio snimanje trilera “Leaves of the Three” Ante Novakovića, u kojemu su mu partneri Eric Roberts, Sean Young i Armand Assante, te komedije “I calcianti” Stefana Lorenzija. Angažirala ga je i Angelina Jolie kao redateljica ratne drame “U zemlji krvi i meda”, s kojom je uspostavio prijateljski odnos.

Nikad se nije odrekao druge velike ljubavi, rocka, pa zadnjih godina ponovno svira i pjeva s dečkima iz Bombaj štampe na brojnim koncertima, kao na otvaranju Sarajevo Film Festivala prošlog ljeta. Osvojio je 2012. nagradu “Vesna” kao najbolji sporedni glumac u slovenskom filmu ” Hvala za Sunderland” Slobodana Maksimovića. A nagrađen je i na filmskim festivalima u Valenciji, Sieni i Baru kao najbolji glumac. Nedavno smo ga gledali u filmskoj komediji “Atomski zdesna” Srđana Dragojevića, u kojem je igrala i njegova supruga. Ovih dana Branko Đurić Đuro na zahtjev publike gostovao je u Zagrebu s hit predstavom “Đurologija” u Tvornici kulture.

U intervjuu za Nacional progovorio je o glumačkoj i redateljskoj karijeri, više i manje slavnim partnerima, redateljima s kojima je radio, prijateljima, planovima, obitelji i rodnom Sarajevu.

 

• Branko Đurić Đuro u intervjuu za Nacional govori o svom komičarskom projektu ‘Đurologija’, o glumi i režiji, obitelji i o rodnom Sarajevu

• Đurin prvi glumački zadatak bila je uloga u spotu Zabranjenog pušenja za pjesmu “Neću da budem Švabo u dotiranom filmu”

• Đuro je postao popularan kao stalni član ekipe “Nadrealista”, u kojoj tumači više otkačenih likova, a posebno se pamti kao čuvar u TV postaji

 

NACIONAL: “Đurologija” je postala scenski fenomen koji ste nazvali “anti stand-upom”. Koliko je mijenjate u hodu i aktualizirate?

Hvala na komplimentu, ovo “fenomen” zaista lijepo zvuči. Mislim da je taj veliki uspjeh predstave povezan s tim što je nastala “po kroju publike”. Napravio sam je na turneji po Australiji. Imao sam spremno jako mnogo materijala i svaku večer sam pred publikom eksperimentirao s novim stvarima. Tako sam za vrijeme te turneje u predstavi ostavio one dijelove za koje sam vidio da ljudi na njih najbolje reagiraju. Predstava je nastala prije nekoliko mjeseci i nema velike potrebe za aktualiziranjem jer obrađuje univerzalne teme koje nisu vezane za dnevna događanja.

NACIONAL: Kako u današnje vrijeme krize i recesije nasmijavate ljude? Je li to danas teže nego prije desetak godina?

Meni se ne čini ni teže ni lakše danas nasmijati ljude. Uvijek je to jako zahtjevan i ozbiljan posao. Ali u zadnje vrijeme pojavilo se mnogo onih koji su mislili kako je to jednostavno pa je to zapravo napravilo najbolju pripremu za moju predstavu.

NACIONAL: U kojoj je fazi vaša karijera? Gradite je vrlo pomno, na tri paralelna razboja: internacionalnom, regionalnom i slovenskom.

Ma to vam se samo čini. Znam da “izvana” izgledam kao ambiciozni kreten i radoholičar, ali vjerujte mi da nije tako. Ja o karijeri uopće ne razmišljam. Radim samo stvari koje me dobro zabavljaju. Imam tu sreću da većina projekata u kojima sudjelujem nekako nađe put do publike i zato vam možda izgleda tako. Ja ne radim ništa više od mnogih svojih kolega.

NACIONAL: Po kojim kriterijima birate projekte ? Čitate li sami scenarije, slušate li sugestije agenata, konzultirate li se sa suprugom?

Sve od toga pomalo. Zapravo, najradije sam započinjem neki novi projekt. Za mene je projekt ružna riječ. Nikad je ne upotrebljavam. Zvuči mi nekako preambiciozno i preozbiljno za sve ovo čime se bavim. Ja samo radim nešto što me veseli.

NACIONAL: Koliko ste puta promašili u odabiru projekata?

Često mladim glumcima govorim kako su za karijeru važnije uloge koje odbiju nego one koje prihvate. Na sreću, ja sam dobro znao što treba odbiti. I priznajem, dosta sam uloga odbijao. Ali svjestan sam da se, nažalost, među tim odbijenima našlo i onih koje sam trebao prihvatiti.

NACIONAL: Imate li problema s koncentracijom? Usporedo vodite glumačku, producentsku, redateljsku i glazbenu karijeru.

Ma nije to tako ambiciozno kao što izgleda i vjerujte mi da na karijeru uopće ne mislim. Ja uopće ne upotrebljavam tu riječ. Ako bih pravio listu svojih prioriteta u životu, karijera bi možda bila tek na desetom mjestu.

NACIONAL: Što bi bilo na toj listi?

Obitelj, prijatelji, more, zabava, hrana, meditacija, rekreacija… Uh, koliko je važnijih stvari od karijere!

NACIONAL: U Sloveniji ste režirali dva filma, od kojih je “Kajmak i marmelada” bio jedan od najgledanijih slovenskih filmova i veliki regionalni hit. Zašto to nije uspjelo i filmu “Traktor, ljubav i rock ‘n’ roll” ?

Uspjelo je to i “Traktoru”, samo sa zakašnjenjem. Film je imao nesreću. Zbog financijskih problema produkcije bio je čak osam godina u bunkeru pa je ispalo kao da je film već star. Tako da nije doživio pravu premijeru, kao kad je film bio “vruć”. Zato je počeo svoj put malim, tihim koracima prema publici koja ga je polako počela prihvaćati. Sad je u Sloveniji postao totalni hit. Globalno je danas čak i veći hit od “Kajmaka i marmelade”. Tek sad, poslije toliko godina, čujem kako se ljudi služe nekim replikama iz filma. To mi je najveći kompliment. A drag mi je i zbog izvanrednih glumaca, među kojima je bila i danas pokojna Semka Sokolović Bertok. A Kićo Slabinac, koji nikad prije nije glumio na filmu, bio je sjajan!

NACIONAL: Što ste naučili kao redatelj, radeći s Danisom Tanovićem čak dva filma, a nedavno sa Srđanom Dragojevićem?

Kad radim kao glumac, ne razmišljam režiserskim mozgom. Prepustim se redatelju s kojim radim. Vjerujem njegovoj intuiciji i gledam kako da najbolje pridonesem filmu koji zajednički stvaramo.

NACIONAL: Kažu da ste kao redatelj izniman perfekcionist. I da ne podnosite kašnjenje, nepoznavanje teksta ili da nekome zazvoni mobitel na setu.

To morate pitati moju ekipu. Mislim da sam daleko od perfekcionista. Istina jest da često onako, u hodu, mijenjam stvari i prilagođavam ih situaciji. Slušam savjete svakog člana ekipe. Mislim da ljudi koji sa mnom rade vole moj način rada. Istina je da sam nekoliko puta razbio telefon koji je zazvonio u kadru. Zato sam vjerojatno dobio taj epitet strogog redatelja. Ta strogost odnosi se samo na taj detalj. Zaista ne podnosim da mi scenu prekine zvono nečijeg mobitela i zato bih razbio i vlastiti kad bi zazvonio u kadru!

NACIONAL: U glumu ste navodno otišli zbog muzike i rocka. Zašto ste počeli režirati? Jako puno glumaca imalo je takve ambicije i pokušalo režirati, no malo ih je uspjelo.

Negdje početkom 90-ih odlučio sam potpuno prestati baviti se glumom. Bio je rat i nekako sam dosadio sam sebi. Otprije sam imao iskustva s režijom, od “Top liste nadrealista” i nekih spotova. Zato sam se jednostavno preorijentirao na režiju. Desetak godina bavio sam se isključivo režijom. U tom vremenu snimio sam sate i sate igranog, ali i raznog drugog programa. Onda je došao Danis Tanović s ponudom da igram u njegovu prvom filmu. Njegov scenarij za “Ničiju zemlju”, za koji je poslije dobio Zlatnu palmu i druge nagrade, tako me privukao da sam se ponovno vratio glumi. Neki mlađi slovenski filmski kritičar tada je napisao “Branko Đurić, slovenski režiser, odlučio je okušati se u glumi.” Možete misliti!

NACIONAL: Koliko je shizofreno biti istovremeno redatelj i glavni glumac u svom projektu?

Ja sam u filmove koje sam režirao uskočio kao rezerva, nakon što su te uloge odbili neki drugi glumci. Najprije mi je to bilo malo naporno, ali poslije sam shvatio prednost te istovremene dvostruke uloge.

NACIONAL: Koja je prednost?

Ne moram sam sebi davati indikacije i to znatno ubrzava proces. Osim toga, uvijek sam jako zadovoljan svojom glumom!

NACIONAL: Kakav filmski projekt spremate s Tončijem Huljićem? Planirate li ga režirati i glumiti u njemu? Je li već gotov scenarij?

Ovaj put samo ću režirati film. Uz pomoć Tončija Huljića napisao sam scenarij, a u tome nam je, najviše s dijalozima, pomogao Ivica Ivanišević. To je zapravo gorka komedija u kojoj pratimo čovjeka koji u vremenu krize nađe unosan posao. Taj posao omogući mu da se počne brzo uspinjati na socijalnoj ljestvici. On pritom ne opaža kako brzo tone na emotivnom i moralnom planu. Njegov život samo je naizgled raskošan. No više vam ne želim otkriti.

NACIONAL: U trendu je revival 80-ih. Zašto su osamdesete ponovo in?

Nisam prava adresa za to pitanje. Jednostavno, živim u ovom trenutku i ne pratim previše što je sada “in”, a što “out”. Što se tiče 80-ih, meni osobno to je bilo plodno i baš veselo životno razdoblje. Ali ni danas nije ništa lošije. I kucam u drvo zbog toga.

NACIONAL: Kako se sjetite sebe u osamdesetima?

Tad sam živio jako brzo i burno. Bio sam premlad da bih mogao “pametno upravljati svojim životom.” I zato se tog razdoblja života sjećam “zamagljeno”. I tek danas krpam neke rupe u vlastitom sjećanju na te godine, kad sa svojim prijateljima pričam o tome što smo sve tada radili.

NACIONAL: Jeste li jugonostalgični?

Ne, uopće nisam nostalgičan tip. Ni za ljudima, ni za događajima. A kamoli za državama. Živim u ovom trenutku. Vozim poprilično brzo i ne gledam previše u retrovizor.

NACIONAL: Je li vaša obitelj imala ikakvih trauma iz tog vremena?

Ako mislite na ratno razdoblje, rijetki su oni koji su ga prošli bez trauma. Tako i moja obitelj. Ali sigurno je bilo mnogo onih koji su imali mnogo veće traume od nas.

NACIONAL: Kako ste doživjeli Angelinu Jolie, s kojom ste snimali “U zemlji krvi i meda”, na setu i privatno? Darovala vam je dvanaestu gitaru u kolekciji.

Angelina Jolie je divna osoba. Oduševila me svojom jednostavnošću, neposrednošću i toplinom. Pjesmu “Plaža” od Bombaj štampe stavila je na soundtrack svog filma. Bio sam istinski dirnut kad mi je za pedeseti rođendan darovala gitaru.

NACIONAL: Jeste li dobivali ponude od hrvatskih filmskih redatelja?

Jesam, ali samo jednu. Bilo je to prije nekoliko godina. Ali ne mogu vam reći od koga jer sam odbio taj poziv.

NACIONAL: Koliko vam je poznata hrvatska recentna produkcija? Pratite li uspjeh, primjerice, Ognjena Sviličića na festivalima?

Znate kako, sve ono što ima odjeka u regiji nađe se i na mom osobnom popisu filmova koje svakako trebam pogledati.

NACIONAL: Kakav je vaš odnos prijateljstva i poslovne suradnje s Draganom Bjelogrlićem? U čemu je njegova karizma i velika medijska moć u Srbiji?

S Bjelogrlićem ili Bjelom, kako ga prijateljski zovem, poznajem se još iz vremena Akademije jer smo ista generacija. Igrao je u mom prvom filmu “Kajmak i marmelada”, a ja sam igrao u njegovu “Montevideu”. Njegova karizma i medijska moć vjerojatno je posljedica njegova velikog talenta. U našem poslu nema mnogo nezasluženo uspješnih ljudi.

NACIONAL: Kako je vama danas živjeti u Sloveniji? Što je EU donijela ‘’deželi”?

Možda nisam prava adresa za ovo pitanje, jer premalo vremena provodim u Sloveniji. Ali Slovenija je ipak moja životna baza i u njoj se osjećam odlično. Ne razumijem se u politiku. I ne pratim je. Ali čini mi se kao građaninu da je ipak sve bolje otkako je Slovenija u Europskoj uniji.

NACIONAL: Koliko kriza i recesija utječe na vaš posao?

Kažu da kriza najprije utječe na luksuz, a na ovim prostorima, na žalost, velika većina ljudi kulturu smatra luksuzom.

NACIONAL: Jesu li vam dosad nudili ili vas još uvijek vrbuju za političke angažmane?

Trudim se izbjegavati svako koketiranje s politikom, u bilo kojem obliku. Politika je… Znate vi već što!

NACIONAL: Gledao sam nedavno vaš film “Sa mamom” Faruka Lončarevića, u kojem ste odigrali za vas netipičnu ulogu introvertiranog supruga kojemu žena umire. Kako ste surađivali s Mirom Furlan u tom filmu nastalom prema istinitoj priči?

U tom filmu Mira Furlan i ja imali smo jako teške glumačke zadatke i mislim da smo ga oboje odradili na nivou. Nije lako igrati tako crnu priču koja je snimljena prema istinitim događajima. Opterećuje te neka vrsta obaveze prema stvarnim junacima te priče.

NACIONAL: Kako se osjećate kad danas dođete u Sarajevo?

Vjerojatno onako kao vi kad dođete u svoj rodni grad. Ja, kad dođem u Sarajevo, osjećam neku ugodnu bol.

NACIONAL: Kako vas sarajevska raja prihvaća u vašem rodnom gradu?

Raja je uvijek raja. I zato se netko tko je stvarno iz raje uvijek prihvaća kao raja. Teško je razumjeti taj fenomen raje ako niste Sarajlija. Neki dan mi je jedan taksist u Sarajevu rekao kad sam sjeo u njegov taksi: “Joj, neka si mi i ti sjeo u taksi, ti si, ba, pojam sarajevske raje.”

NACIONAL: Slažete li se da današnji glumci u regiji nemaju karizmu negdašnjih jugoslavenskih filmskih zvijezda? Tko je tad za vas bio najveća faca? U koje ste glumice bili zaljubljeni kao klinac?

Jedna od najvažnijih stvari za glumca je samopouzdanje. Glumac mora imati vlastiti, dobro nahranjen ego. Upravo je u tome razlika između nekadašnjih glumaca i današnje mlađe generacije. Teško je imati nahranjen ego kad većina ljudi na tvoju pojavu reagira u stilu “vidi ovu budalu”, umjesto kao nekoć “vidi našu legendu”.

NACIONAL: Kakva je rock scena u regiji?

Još uvijek je teškom mukom na životu održavaju stari bendovi. Što se Zagreba tiče, imate sreću da Psihomodo pop s Gobcem još uvijek koncertira i snima nove albume.

NACIONAL: Ljuti li vas što klinci danas slušaju turbo folk, a ne rock?

Ma ne može me ljutiti jer svatko ima pravo slušati ono što želi. Žalostan sam samo što mnogi klinci stvarno žele slušati turbo narodnjake.

NACIONAL: Što danas nudi publici Bombaj štampa? U kakvoj ste kondiciji, o čemu govore vaše nove pjesme?

Bombaj štampa je bend koji nikada nije prilagođavao svoj zvuk ukusu publike. Jako sam sretan da je naš zvuk još uvijek onakav kakav je bio prije trideset godina u jednoj sarajevskoj garaži, u kojoj smo počeli vježbati. Još više me raduje to što danas imamo više publike nego ikada.To ulijeva nadu da rock ‘n’ roll ipak nije mrtav! Sviramo, doduše, samo pet-šest koncerata godišnje, ali oni koji nas slušaju znaju zašto svaki put ponovno dođu na naš koncert.

NACIONAL: Jeste li poslije toliko godina življenja u Sloveniji svladali slovenski i naučili se predstaviti: “Jaz se kličem Đuro”?

Teško je “nalijepiti” slovenski jezik na moj karakter. Nisam baš neki veliki talent za jezike, ali čini mi se da bih lakše progovorio bilo koji drugi jezik nego slovenski.

NACIONAL: Plaši li vas budućnost vaše djece? I odluka starije kćeri Zale da postane glumica?

Uvijek Zali govorim da postoji samo jedno teže zanimanje od glumca, a to je biti glumica! Ipak, poštujem njezinu želju i podržat ću je, za koju se god profesiju odluči. Na jesen odlazi u New York, gdje počinje studirati glumu.

NACIONAL: Kako doživljavate pedesete godine? Jeste li se umorili?

Pa, recimo, kad ujutro pretrčim dvanaest kilometara, nakon toga snimam cijeli dan, pa navečer odigram dvije predstave zaredom, a onda odem s rajom na kuglanje, desi mi se da osjetim malo neki umor u nogama kad idem na spavanje.

NACIONAL: Ide li vam na živce kad ljudi od vas očekuju da ih stalno zabavljate i pričate viceve?

Lijepo je što ljudi od mene očekuju zabavu. Ali ipak sam uvijek iznenađen kad to traže od mene i na ulici. To je kao kad bi nekom boksaču rekli “ej, daj mi opali jedan kroše, molim te!”, onako u prolazu.