Dubravka Šeparović Mušović, prvakinja zagrebačke Opere HNK, za svoje je mezzosopranske uloge dosad dobila sve najveće domaće glazbene nagrade. Rođenjem Dubrovkinja, ova je svestrana umjetnica u Zagrebu 1993. diplomirala arhitekturu, a studij solo-pjevanja diplomirala i magistrirala na Muzičkoj akademiji u Zagrebu 1998., odnosno 2000. godine. Poznata po besprijekornoj pjevačkoj tehnici, usavršavala se kod Ruže Pospiš-Baldani, Dunje Vejzović, Eve Blahove i Carol Byers. Danas je u Europi iznimno cijenjena kao interpretkinja Mahlera, Wagnera, Straussa, ali i Bizetove Carmen i Verdijeve Amneris, a 19. ožujka u zagrebačkom HNK publika će je moći vidjeti i slušati u potresnoj ulozi Jele, na premijeri opere “Ekvinocij” Ivana Brkanovića, prema dramskom predlošku Iva Vojnovića, u režiji slovenskog režisera Igora Pisona.

[quote_box_center]

• Dubravka Šeparović Mušović prvakinja je zagrebačke opere HNK i dobitnica Nagrade Richard Wagner za najbolju vagnerijanku

• Za svoje je mezzosopranske uloge dosad dobila sve najveće domaće glazbene nagrade

• Danas je u Europi iznimno cijenjena kao interpretkinja Mahlera, Wagnera, Straussa, ali i Bizetove Carmen i Verdijeve Amneris

[/quote_box_center]

U razgovoru za Nacional Dubravka Šeparović Mušović objašnjava što ju je privuklo ulozi Jele, kako se priprema za svaku novu ulogu osim radom na pjevačkoj dionici, zašto dobar operni solist mora imati veliku moć glumačkog uživljavanja u ulogu, kako je nova uloga potpuno obuzima u privatnom životu te zašto se slaže s tvrdnjama da su Wagnerove arije kruna pjevačke karijere dramskog mezzosoprana.

NACIONAL: U “Ekvinociju” tumačite ulogu Jele, Dubrovkinje, koja vam je zbog podneblja i porijekla vjerojatno posebno bliska. Kako ste joj prišli u osmišljavanju karaktera, kako ste povezali prošlo i sadašnje vrijeme koje je jednako aktualno u tematici radnje?

Postoji nekoliko trenutaka u pripremanju uloge Jele, od čitanja Vojnovićeva teksta do razgovora i razgradnje dramske radnje s režiserom te promišljanje muzičke fraze s dirigentom Nikšom Barezom. Nakon tih razgovora počela sam drukčije razmišljati o ulozi Jele, jer je upravo u ovoj zagrebačkoj produkciji “Ekvinocij” prikazan suvremeno. Opera “Ekvinocij” praizvedena je 1950. u HNK u Zagrebu, sa slavnom Marijanom Radev u ulozi Jele, a zadnja premijera bila je u travnju 1978. Drugačije bih interpretirala Jele u tradicionalnoj nego u ovoj modernoj režiji. U tradicionalnoj izvedbi, sa scenografijom koja bi slijedila dubrovačko primorje i kostimografijom koja slijedi dubrovački folklor, priča je jednostavnija. Današnji “Ekvinocij” smješten je na benzinsku pumpu i prenosi našu svakodnevicu, probleme u društvu i u obitelji. Jele je ostavljena žena, a svaka žena danas može biti ostavljena na različite načine, no ono što se odvija u njoj – svaka žena zna za sebe. Jele savladava bijes i nastavlja odgajajući sina. Nakon dvadeset i sedam godina samoće ponovno susretne muškarca koji ju je ostavio i nažalost je više ne prepoznaje. Pokušava izgraditi odnos s njim, ali to je nemoguće. Ona traži svoje dostojanstvo i čast. Kako onda, tako i danas, žene su tražile svoja prava i pokušavale uvijek okupiti obitelj jer su znale da je obitelj izvorište zdravog psihičkog života. Davale su i žrtvovale svoje snove za snove svoje djece. To želim prikazati u ulozi Jele.

NACIONAL: Što ste još autentično, dubrovačko ugradili u ulogu Jele?

Od malih nogu osjećala sam i promatrala oko sebe težak položaj žene u društvu. Iako sam sama živjela u jako dobrim prilikama i imala puno toga, uvijek sam gledala svoju majku koja je odgajala troje djece, imala “cijelu kuću na sebi”, kuhala, a onda bi došao otac koji bi rekao da je umoran i da mora prileći. Pitala sam se zašto si muškarci dopuštaju nešto što si žene nikako ne bi dopustile. Shvatila sam da žene još u svojem odrastanju nesvjesno upijaju hijerarhiju muško-ženskih odnosa koja nam kasnije postaje predloškom. Ima puno primjera u dalmatinskoj tradiciji: žena se ne suprotstavlja mužu, šuti, ne želi izraziti svoje osjećaje – to je jako važno! – povlačimo se u sebe dok nas jednoga dana to ne dočeka kao teret i dok jednoga dana zaista nekoga ne “ubijete”. To je Jelina problematika koja je i danas aktualna, samo u nekom drugom obliku.

NACIONAL: Koliko vam vremena treba da uđete u ulogu i kojim joj redoslijedom prilazite, vjerojatno ne uvijek primarno preko glazbe? Preko libreta, originalnog dramskog teksta?

To je svaki puta drukčije, ovisno o ulozi. Kao mlađa pjevačica odmah sam učila glazbu, a tekst bi mi bio manje važan. Danas je obratno. Prvo uzmem tekst, prevedem ga i dobro proučim. Ako je kompozitor dobar, on savršeno poveže melodiju i riječi. “Ekvinocij” je nešto ekstremno s obzirom na glazbu. Cijeli ansambl se bori s učenjem ove teške partiture. Kad počnu režijske probe, moramo već napamet znati ulogu, na režijskim probama samo izgrađujemo i usavršavamo ulogu. No nakon svake probe još uz klavir ponavljam dionice jer su teške. U ulogu sam dobro ušla, ali trebalo mi je puno da se glazbeno opustim jer me sprečavao komplicirani glazbeni ritam, komplicirane intonacije, upadi, a mi pjevači na pozornici moramo povezati pokret, glumu i pjevanje.

NACIONAL: Pjevali ste avangardnu glazbu Schönberga, Bartóka, Stravinskog, Janáčeka, Maleca, naviknuti ste pamtiti fraze od intervala do intervala, ne “loveći” se za čiste harmonije. Zar je Baranovićeva partitura “Ekvinocija” toliko harmonijski zahtjevna?

Zahtjevna je jer se oznake mjere na jednoj stranici mijenjaju po par puta, intonacije su u suprotnosti s očekivanim, ne mogu se oslanjati na orkestar, već u potpunosti moram cijeli notni tekst točno znati napamet te u sebi brojati notne vrijednosti. Imala sam veliku podršku korepetitora HNK koji su sa mnom svakodnevno vježbali. Ali jednostavnije mi je bilo naučiti Bartókova “Modrobradog” ili Janáčekove dionice, koje sam nedavno pjevala, nego “Ekvinocij”.

NACIONAL: Sredinom veljače pjevali ste u zagrebačkoj Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski zahtjevnu ulogu Julije u Berliozovoj dramatskoj simfoniji “Romeo i Julija”, gdje su vas u programu najavili kao alt. Je li to bila greška ili vam se sa zrelošću glas pomiče prema dubljoj lagi?

Ne. Svaki kompozitor uvijek ima objašnjenje koja uloga pripada kojem glasu, to bi trebalo biti navedeno u proslovu. Tako je i Berlioz napisao da je Julijina dionica za alt. Ovo Berliozovo djelo izvode svi najveći mezzosoprani današnjice i bila sam izrazito počašćena što sam imala prilike uz orkestar HRT- a spoznati ovo djelo. Ali uvijek pri planiranju sezone pazim da pjevam slične uloge i da se jedna nadovezuje na drugu. Julija je imala jače zastupljenu srednju lagu mezzosoprana kao što je ima i Jele, i to se može pjevati u isto vrijeme. Sigurno Jelu ne bih mogla pjevati uz ariju Ortrud iz Wagnerova “Lohengrina” jer bi to bio velik napor za glas. Jako na to pazim.

NACIONAL: Poznati ste po tome da birate vrlo složene karakterno-psihološke uloge, dajući suvremenu interpretaciju junakinja iz 19. stoljeća. Što vas privlači baš takvim ulogama i kako komentirate tvrdnje da se neuobičajeno dugo i temeljito pripremate za odabrane uloge?

Jako glumački studiram ulogu jer mislim da je to poštovanje prema djelu i autoru. Takav pristup je nužan. Kao mladoj pjevačici čin stajanja na sceni bio mi je mnogo važniji od onoga što zapravo pjevam, ali onda sam shvatila da to nema veze s umjetnošću. To je bila prekretnica da dugo i ozbiljno počnem proučavati ulogu, što zapravo znači tekst kojeg pjevam, kako se drugi likovi odnose prema mojem liku i što osjećam u svakom tom pojedinom trenutku. Kroz tekst koji neka uloga izgovara mogu vidjeti sve osjećaje tuge, bijesa ili sreće koji uvijek postoje, bez obzira na to da li se to događalo u 19. stoljeću ili sada. Važno je interpretirati te osjećaje na sceni. Čak i na koncertu gdje nema scene moram moći prvenstveno preko glasa pa tek onda odjeće i neke čudne frizure dati gledateljima dojam o Berliozovoj ili Schönbergovoj glazbi; koja je njihova poruka. Kroz operu možemo jako mnogo naučiti o međuljudskim odnosima. U svim tim notama savršeno su napisani predlošci ponašanja. “Ekvinocij” je predložak o ženi koja 27 godina zatomljuje svoje osjećaje, u Ortrud ćete vidjeti što se događa kad netko “muti” međuljudske odnose i do čega sve to dovodi. Svaka opera će vam pokazati nešto novo, ali bezvremeno. Zato upotrijebim sva svoja umijeća da to približim široj publici.

NACIONAL: Znači opera još uvijek nije mrtva, ona je aktualna umjetnička forma?

Sigurno. Zato što izražava emociju. Dok god jedna vrsta umjetnosti emotivno dotiče ljude, ona nije mrtva. Nemjerljivo je iskustvo kad netko u publici ostane skamenjen ili plače jer ste ga dirnuli izvedbom. Mislim da će opera tako funkcionirati i za sto godina. Danas je operna umjetnost snažno zagrabila i u filmsku industriju. I današnja pjevačka tehnika i izraz su bitno drugačiji nego našim prethodnicima. Dužni smo pružiti publici filmsku režiju, bez namještenih poza za svladavanje teških pjevačkih fraza. U svakom izrazu i pokretu treba biti prisutna jednostavnost koju je tako teški postići! Upravo ta jednostavnost, energija i snaga glazbe danas stavlja pred mlađu generaciju pjevača puno teže izazove. U zagrebačkom HNK stasala je jedna nova generacija izvrsnih pjevača koja će biti zapamćena jer je prihvatila suvremenost i snažno sudjeluje u stvaranju novog opernog izraza.

NACIONAL: Jeste li zamijetili povećan interes domaće publike za operu, dramu, balet, koncerte, koja kao da se okreće od teške svakodnevice i traži neku utjehu u umjetnosti?

Mislim da su se ljudi zasitili površnih poruka televizije i drugih masovnih medija. Oni traže višu i novu spoznaju, a glazba će vas uvijek potaknuti na razmišljanje. Današnja publika očekuje kada dođe u kazalište da bude u potpunosti zaokupljena, a to je moguće onda kada režija i glazba snažno surađuju, kada su pjevači opušteni jer su u miru spremali uloge i imali podršku. Opera ima snagu aktualnog povlačenja paralela s društvom i politikom u vidu komentiranja, kritiziranja ili čak izrugivanja.

NACIONAL: Otpjevali ste sve značajne mezzosopranske uloge, od Amneris do Carmen. Koja vam je s današnje distance najbliža ili vas je glazbeno, karakterno, emotivno i psihološki izgradila, da možete reći kako nakon nje niste više bili ista osoba, umjetnički, a možda i privatno?

Kad pjevam neku ulogu, potpuno se poistovjetim s njom, ali ne samo na probama, već i privatno. Trenutačno ulogu Jele koristim da naučim što bolje komunicirati sa svojim bližnjima. Uloga s kojom sam prema svom viđenju postala umjetnica i spoznala bit i prročansku snagu glazbe – to je bio Wagnerov “Parsifal” i uloga Kundry. Tada sam postala zrela osoba.

NACIONAL: Nije neobičan podatak iz vaše biografije da ste diplomirali arhitekturu, a potom se prebacili na glazbu. Dosta je primjera kompozitora i glazbenih aranžera koji su bili odlični matematičari, arhitekti, izvrsno su crtali, ali su se posvetili glazbi. Slažete li se s tvrdnjama da u mozgu postoji neka veza između apstraktnog mišljenja, omjera, brojeva, intervala i harmonijskih progresija?

U školi sam obožavala matematiku. I sada, kad učim note, ne pamtim uvijek samo melodiju, nego imam u glavi cijelu partituru napamet pred očima. Idem od takta do takta i točno znam gdje je polovinka, četvrtinska pauza – tako učim kao da skeniram cijelu partituru. Čak znam na kojoj je stranici neka fraza, možda je to odgovor zašto lakše učim partiture nekih suvremenijih kompozitora koje su grafički zahtjevne. Matematika nas uči brzom i praktičnom razmišljanju. Ponekad mi je žao što se nisam ostvarila kao arhitekt, jer mi je fascinantan osjećaj da je prema vašem nacrtu napravljena neka kuća koju uvijek možete gledati kad prolazite pokraj nje. Kod mene je s glazbom sada obrnuto: imam nečiji nacrt – partituru – i ja sam izvođač.

NACIONAL: Prešli ste s jedne vrste umjetnosti koja je najtrajnija u vremenu, arhitekture, na glazbu koja je toliko pod diktatom vremena da je ponekad teško uhvatljiva i može svaki put biti drukčijeg oblika?

Svjesna sam toga. To je problem koji me i dalje zanima. Kuća je kuća kad ju izgradite, a uloga koju pjevam može svaki put biti malo drukčija. Veličina svakog glazbenog umjetnika je da prihvati neizvjesnost glazbe. Upravo u tome što ne može uvijek biti savršeno – kao što smo mi arhitekti naučili da treba – leži mogućnost da se opustiš na sceni i budeš potpuno svoj.

‘NAŠ UNUTRAŠNJI OSJEĆAJ NIJE UVIJEK NA ISTOJ FREKVENCIJI S PUBLIKOM, S ONIM ŠTO DAJEMO VAN. TO JE JEDNA IGRA. PONEKAD SMO SAMO MI SVJESNI NEKOG SVOG UNUTRAŠNJEG RASPOLOŽENJA, PUBLIKA GA NE VIDI, I TO JE MOMENT KOJIM UMJETNIK ČAK MOŽE MANIPULIRATI’, KAŽE UMJETNICAFoto: Nacional

NACIONAL: Slušate li ikada svoje studijske snimke ili snimke koncertnih prijenosa?

Ne, nikada. Možda nakon par godina, ali odmah nakon izvedbe nikako.

NACIONAL: To ističe mnogo vrhunskih glazbenika. Zašto?

Zato što uvijek mislim da sam mogla još bolje. Jedino uvijek slušam probe jer tako učim što bih mogla poboljšati. Ali čim premijera prođe, ne želim slušati snimku. To je za mene završeni proces. Ponekad mi se čini kako nisam baš najbolje pjevala, a dobijem posebne komplimente od publike baš za tu izvedbu. I obratno. Zato se time ne želim zamarati. Primijetila sam da naš unutrašnji osjećaj nije uvijek na istoj frekvenciji s publikom, s onime što dajemo van. To je jedna igra. Ponekad smo samo mi svjesni nekog svog unutrašnjeg raspoloženja, publika ga ne vidi, i to je moment kojim umjetnik čak može manipulirati.

NACIONAL: Jednom ste izjavili da bi vam u budućnosti možda bilo zanimljivo baviti se scenografijom? Drži li vas još ta misao?

Rekla sam da bih još željela razviti u sebi taj inženjerski dio, ali bilo bi glupo da u ovim godinama počinjem kao neka pripravnica u građevinskom poduzeću ili arhitektonskom svijetu. Veselilo bi me surađivati u planiranju scene pri izgradnji neke nove zgrade opere, a kroz scenografske angažmane mogla bih u malom mjerilu osjetiti iskustvo građenja koje ostaje vidljivo i opipljivo, za razliku od pjevanja.

NACIONAL: Danas vas uz Dunju Vejzović smatraju u Hrvatskoj jednom od najvećih “vagnerijanki”. Jeste li se u ovom trenutku malo zasitili Wagnera ili smatrate da je to nemoguće, da će vam on uvijek biti izazov?

Mislim da se s Wagnerom nije za igrati. U Hrvatskoj je premalo glazbeno tržište da bismo mnogo mogli izvoditi Wagnera, ali mislim da se i dalje moram nastaviti razvijati kroz njegove uloge jer sam kao Kundry i Ortrud stekla mnogo novih glazbenih spoznaja. No to nije završen proces. Ono što je za mene kao pjevačicu bilo jako važno jest spoznaja da vas Wagner tjera da pjevate tehnički ispravno u svakoj mogućoj frazi, jer inače nećete moći doći do kraja. Bila sam upozorena s više strana da je Wagnera moguće pjevati deset godina, no smatram da to nije istina i da se to može pomaknuti upravo time da jednu sezonu ne pjevate Wagnera i pjevate Brkanovića. Trebam ostaviti vrijeme sazrijevanja za neke nove uloge. Voljela bih kao iduću Wagnerovu ulogu pjevati Venus u “Tannhäuseru”.

NACIONAL: Pjevali ste neke moderne i suvremene, zahtjevne skladatelje. Više vas u budućnosti vidimo u tom glazbenom senzibilitetu nego u opereti. Idete li prema tom putu?

Jako me zanimaju moderni kompozitori. Nadam se da ću imati prilike što više sudjelovati u takvim glazbenim produkcijama. Sa zrelošću um dobiva nove podražaje, a moja pjevačka tehnika traži još veću sposobnost. Nema dana da ne radim osnovne vježbe upjevavanja i nikad ne bih umislila da sam završila s učenjem.

NACIONAL: Zašto su inozemne glazbene kritike važnije od domaćih? Gleda li se na taj detalj na inozemnim audicijama?

Nedavno sam poslala opširnu biografiju jednom agentu koji je izdvojio ono što je mislio da je važno za njemačko tržište. Izbacio je sve moje domaće velike nagrade, od Milke Trnine, Nagrade grada Zagreba, Odlikovanja Marka Marulića s likom Danice, a ostavio je samo Nagradu Richard Wagner za najbolju vagnerijanku. Bila sam u šoku! Objasnio mi je da me te nagrade previše vežu za domaće tržište, a da me za njemačko i druga strana tržišta moramo predstaviti nečim što je važno za inozemstvo. Naše kritike relevantne su za nas u Hrvatskoj, ali se trudim isticati ih i u inozemstvu.

NACIONAL: Imate li u planu neke inozemne produkcije, gostovanja, glazbene festivale u ovoj godini?

Upravo nakon “Ekvinocija” putujem odmah u Wuppertal, gdje pjevam ulogu Herodias u Straussovoj operi “Salome”. Velika mi je čast da su me odabrali da kao Hrvatica u Straussovoj obljetničkoj godini mogu u Njemačkoj pjevati Straussa na njemačkom. Zahvalna sam i svom matičnom HNK da su mi dopustili da odem na to gostovanje.

NACIONAL: Je li istina da su uloge negativki karakterno i psihološki mnogo složenije za tumačenje?

Sigurno jesu! Zato što vas te emocije potpuno obuzmu i tako se i sami počnete ponašati. Kao Wagnerova Ortrud bila sam očajna u privatnom životu, čim bi mi netko nešto rekao, odmah sam stvarala neke zaplete, priče, konstrukcije, sumnjala sam u sve. Zato je to komplicirano. Morate prvo u sebi pronaći tu negativku, izvući iz sebe, napraviti lom u sebi i sve to ponoviti na sceni. Teško je tragati za nečim što je ponekad tako zatomljeno u vama, pogotovo ako ste pozitivka u životu i ako radite na sebi da budete što bolja osoba.

NACIONAL: Kakvu glazbu slušate privatno, kad niste vezani uz neke projekte, što vas opušta?

Moj život snažno je vezan samo za glazbu. Ne znam što su drugi oblici opuštanja jer mislim da je umjetniku njegov posao sve. I hobi. Zato mislim da glazba ima veliku moć koja će ostati vječna i ništa ju neće moći uništiti.