Novi, treći album zagrebačke grupe Kawasaki 3P “Goli zbog pasa” ubrzo nakon objavljivanja je dospio na prvo mjesto najprodavanijih domaćih albuma. To nije slučajno s obzirom na bogato iskustvo gitarista grupe Davora Viduke. Njegova karijera počela je u drugoj polovici 80-ih godina kada je sa svojom grupom Greaseballs obilježio rockabilly pokret u Zagrebu i Hrvatskoj. Sve dobre i loše strane iskrenog i nepatvorenog rock naučio je svirajući s grupom Majke, da bi potom osnovao grupu Kojoti s kojom je objavio tri albuma i obilježio rock scenu 90-ih. Istovremeno je surađivao s mnogim glazbenicima, a manje je poznato da je on autor jednog od prvih velikih hitova Natali Dizdar “Ne daj”.

Pred veliki promotivni koncert grupe Kawasaki 3P u Tvornici kulture 21. ožujka, u razgovoru za Nacional Viduka je komentirao novi album Kawasaki 3P-a, prisjetio se karijere s grupama Greaseballs, Kojoti, Majke, PipsChips & VideoClips te suradnje s mnogobrojnim glazbenicima, ali se i osvrnuo na posao uzgoja kupina kojim se bavi punih 15 godina.

NACIONAL: Novi album Kawasaki 3P-a je izrazito gitaristički album. Znači li to da je vaša riječ zadnja u bendu?

Ne. Desilo se spletom okolnosti da smo nas četvorica, bubnjar, basista i nas dva gitarista, radili glazbu kao bazu za album prije nego što su se uključili ostali. Jednostavno nas je vuklo na tu stranu. Htjeli smo da bude drugačiji od prethodnog albuma, tvrđi i žešći. Htjeli smo i da bude malo čudan pa zbog toga ima jako puno obrata u pjesmama. Aranžerski je jako kompliciran. Nedavno smo imali promotivni koncert u Malom pogonu Tvornice kulture i trebao sam se jako koncentrirati da bih odsvirao pjesme. Nije kao na prva dva albuma, gdje sve teče svojim tokom. U novim pjesmama ima mnogo detalja. Vidi se da smo jako dugo radili na njemu. Zapravo su neke pjesme izrazito gitarističke. Prije su bile više punk ska. Sad ima puno više gitara, ali i brassova koji daju žešći i pomaknutiji zvuk.

NACIONAL: Prve recenzije albuma su isključivo pozitivne. Je li bilo prigovora?

Nikakvih! Neki kažu da to nije dobar znak, ali ja nisam pročitao ni jednu lošu kritiku albuma. Mislim da je vidljivo da smo se jako trudili oko njega.

NACIONAL: Je li to razlog zašto je nastajao pet godina?

Nije baš pet jer smo jako puno svirali nakon prethodnog albuma. Nastajao je zadnje dvije godine. Imali smo gotovu neku bazu, ali je dosta dugo trebalo da se napišu tekstovi i da se posloži brass, kako bi se sve uobličilo u formu. Temelj je bio drugačiji od finalnog proizvoda.

NACIONAL: Zanimljivo je što kažete da je za tekstove trebalo puno vremena. Kawasaki 3P je bend s izrazito specifičnim tekstovima zbog kojih vas nitko ne shvaća ozbiljno. Iako su upravo tekstovi vaš zaštitni znak, vjerujete li da bi s “normalnijim tekstovima” bili još uspješniji?

Od početka je tako postavljeno, prvenstveno minimalistički. To nas izdvaja i to je dobra strana. Mnogi misle da je banalno i na prvu loptu, ali nije. Nemoguće je zamisliti da Kawasaki 3P ima tekstove socijalne tematike ili izrazito ljubavne. Tomfa Tomislav Vukelić, koji piše tekstove, nedavno mi je pričao kako su mu neki ljudi rekli da su tek nakon tri godine shvatili neke pjesme.

NACIONAL: Kawasaki 3P je zapravo tipičan zagrebački bend. Koliko vam je to olakotna okolnost a koliko otegotna? Kako vas primaju u ostalim gradovima u Hrvatskoj?

Nemamo problema s tim. Dapače! Svirali smo u Splitu i više puta u Srbiji bez ikakvih problema. Laska mi ako nastavljamo tradiciju koju je počeo Haustor, izrazito zagrebački bend. Ili PipsChips & VideoClips koji su također izrazito zagrebački bend. Biti nasljednik Haustora je vrlo veliki kompliment.

NACIONAL: Mnogi vas doživljavaju i kao bend Bad Blue Boysa jer na vaše koncerte dolaze mnogi nogometni navijači i pripadnici BBB. Otkuda takav status?

Ne bih se s tim složio. Mislim da su oni manjina. Uostalom, imamo Hajdukovca u bendu, ali ipak većina ljudi u bendu je totalno indiferentna prema nogometu, tako da mislim da nemamo nikakve veze s tim.

NACIONAL: Vaša je karijera počela u drugoj polovici 80-ih kada ste kao gitarista svirali s rockabilly grupom Greaseballs. Zašto rockabilly a ne novi val ili punk koji su tada dominirali zagrebačkom klupskom scenom?

Počeo sam s punkom. Prvi bendovi koje sam slušao su bili The Clash, The Ramones, Sex Pistols, Stiff Little Fingers… I oblačio sam se kao punker s 14 godina. Morao sam se već tada opredijeliti. To su takve godine. Moraš biti dio neke supkulturne zajednice.

A onda se dogodio rockabilly val koji je i mene ulovio. Ne znam ni kako ni zašto, ali sam ušao u to društvo. Znalo se da sviram gitaru, počeo sam okupljati bend među tom ekipom i tako su se dogodili Greaseballsi. Oni su bili puno žešći od svih ostalih bendova na sceni. U odnosu na Fantome, Rockin’ Kidse ili Moonlight Catse, Greaseballsi su bili potpuno drugačiji. Kako sam ja radio pjesme, mogao se prepoznati utjecaj ranog britanskog punk rocka i rockabillyja.

NACIONAL: Zbog čega je rockabilly pronašao plodno tlo u Zagrebu i ostavio velik trag na domaću rock scenu koju mnogi s nostalgijom zazivaju i danas?

Ja sam sa 16 i 17 godina doživljavao ono o čemu su mnogi samo sanjali godinama, a to je da svaki mjesec imaju pun Kulušić. Mi smo bili doslovno kućni bend. Jednom mjesečno smo imali solo koncert koji je uvijek bio krcat. Bilo je to jako lijepo vrijeme. Nas je dosta često, zbog pjesme “Stari vlak” slušala ekipa koja i nije bila u tim rockabilly krugovima. Dolazili bi na rockabilly partyje. Nastala je scena kojoj su puno pomogli Zoran Pezo i Milisav Gajić. Trajala je sve do rata, kada se raspala.

NACIONAL: Unatoč specifičnom statusu Greaseballsa i nekoliko hitova, nikada niste snimili album. Kako ste uspjeli postati tako popularni bez albuma i zašto nikada nije objavljen?

Snimili smo album za Jugoton, dovršili smo ga u kolovozu. Saša Radulović iz Psihomodo popa je bio producent, a Piko Stančić mentor. Međutim, u rujnu smo nas četvorica od petorice dobili poziv za služenje JNA. Onda se to prolongiralo do našeg povratka, ali kada smo se vratili počeo je rat.

NACIONAL: Album bi mogao biti objavljen ove godine. Je li riječ o tim istim snimkama s kraja 80-ih ili ste sve ponovo snimali?

Ponovo ga snimamo. Pola je već gotovo, a drugu polovicu snimamo ovih dana. Ista je postava, ali s novim bubnjarom. Sviramo dva, tri puta godišnje jer nas to zabavlja. Nemamo pretenzija za karijerom, ali želimo da se te pjesme konačno nađu na nekom službenom izdanju. To su pjesme koje vole i neki novi klinci koji vole rockabilly. Potrudit ćemo se da budu i na vinilu.

NACIONAL: Kako je izgledao klupski život druge polovice 80-ih u Zagrebu na relaciji Kulušić, Lapidarij, Saloon?

Meni je to bilo prekrasno vrijeme. Malo mi je žao današnjih klinaca. Moje tinejdžerske, razvojne godine proveo sam u to vrijeme. Možda je novi val bio još bolji, ali tada sam još bio klinac pa ne znam, no krajem 80-ih je bilo predobro. Svaki dan si mogao birati između barem tri koncerta u Kulušiću, Lapu, SC-u, Jabuci… Dolazili su strani bendovi, bio sam na Pixiesima u Kulušiću. To su bili događaji! Bilo je jednostavno predobro dok rat nije sve pokvario.

[slika2]

NACIONAL: Priča se o dokumentarcu o zagrebačkoj rockabilly sceni. Tko je autor i kada se očekuje premijera?

Zoran Pezo i Robert Mareković su ga osmislili a Danilo Šerbedžija, član Greaseballsa, bit će redatelj. Svirali smo krajem prošle godine u Vintage Industrial baru i snimili smo koncert. Sad se još trebaju snimiti razgovori s akterima rockabilly scene 80-ih.

NACIONAL: Nakon Greaseballsa su uslijedili Kojoti. Objavili ste tri albuma i imali nekoliko hitova. Kako ste se iz rockabillyja prebacili na garažni rock’n’roll?

Dan nakon što su se Greaseballsi raspali, Zoran Čalić me pozvao u Majke. Potom sam godinu dana svirao s njima. Tada su imali album “Razdor”. Nakon odlaska iz Majki osnovao sam Kojote. Od Greaseballsa do Majki je bio veliki skok. Tamo sam naučio posao i sve dobro i loše što on nosi sa sobom. Sav taj život na putu. Imali smo genijalnih koncerata, ali i katastrofalnih nastupa. Dosta je toga ovisilo o Goranu Baretu. Bilo je lijepo, iako su te godine bile jako ružne. Bio je to početak 90-ih.

NACIONAL: Unatoč tome što ste početkom 90-ih bili možda čak i glavni rock’n’roll bend u Hrvatskoj, Kojoti su se raspali nakon trećeg albuma. Zašto?

Jednostavno je došlo do zasićenja. Zadnji album je prošao loše, iako mi je danas najbolji. Nakon tog albuma nije bio uspješan period, a pri tom smo se i zasitili jedni drugih i raspad je bio logičan ishod. Imali smo ugovor na tri albuma i svoje smo obavili najbolje što smo mogli. Ponosan sam na taj dio moje karijere. Trajala je od 1993. do 2000. i proživjeli smo divne godine.

NACIONAL: U to ratno vrijeme su Kojoti osjetili radikalni nacionalizam na svojoj koži i to samo zbog toga što ste nastupili u Sloveniji s beogradskom rock grupom Partibrejkers. Navodno su vam čelni ljudi HGU-a tada zaprijetili raznim represivnim mjerama zbog toga što ste nastupili na istom koncertu. Što se zapravo tada dogodilo?

Tada sam bio mlad i užasno sam se bunio. Danas na to gledam sa smiješkom. Takva su vremena bila, uostalom mi smo tada dobili ugovor od Dancing Beara i snimili prvi album Kojota, a desio se splet sretnih okolnosti da nas je Goran Bare pozvao da sviramo s njim. Ostao je bez ljudi jer se posvađao pa su uletjeli Kojoti. Godinu dana smo svirali više nego da smo bili Kojoti. Bili smo trojka iz Kojota Vanja, Mario i ja i Bare. Tada su to bili Bare i Kojoti, ali pod imenom Majke. To je bio moj drugi ulazak u Majke. Kada je prošla ta zabrana, objavili smo album i nastavili svirati kao Kojoti.

NACIONAL: Kako je izgledalo vaše drugo iskustvo s Majkama, kada ste kao Kojoti pratili Bareta? Po čemu pamtite to vrijeme?

Bili smo trojka a ja sam bio jedini na gitari. Kako su Majke izrazito gitaristički bend, morao sam svirati dionice od dvojice gitarista. Bilo je dosta zeznuto, ali sam uživao jer smo kao Kojoti bili jako uigrani. Imao sam dosta vremena da prije prvog koncerta održimo puno proba i pjesme ponovo aranžiramo. Svirali smo drugačije. Puno brže i puno žešće nego što su svirale Majke prije nas. Tih godina smo zvučali kao stroj.

NACIONAL: Mnogi poznavatelji karijere Majki misle da su upravo u tom periodu i s tom postavom Majke zvučale najbolje u karijeri. Kako ste uspjeli naći zajednički jezik s Baretom koji je i kasnije relativno često mijenjao članove benda?

To je gitaristički stil koji volim. Kao kada je Ivica Duspara svirao gitaru u Majkama na prvom albumu “Razum i bezumlje”, bez puno filozofije, jednostavno, funkcionalno i čvrsto. Tako smo i mi zvučali. Tih godinu dana, kada je Bare bio ok, sve je bilo dobro. Bilo je svakakvih koncerata. Na jednom je prosjedio cijeli koncert u fotelji. Bilo je to u Uljaniku, u Puli. Donijeli smo mu fotelju, stavili u ruke mikrofon i koncert je bio totalni kaos. Publika je poludjela. Ruku na srce, Bare je najkarizmatičniji frontmen u Hrvatskoj. Publika ga obožava u kakvom god se stanju zatekao na pozornici. Dan nakon Pule smo svirali u Mariboru gdje je Bare bio fantastičan, a koncert još bolji. Taj koncert je Helidon objavio i na tom nosaču zvuka zvučimo fantastično. Dosta je toga ovisilo o Baretu i kako se osjećao taj dan.

NACIONAL: Bilo je to i vrijeme kada su narkotici preplavili scenu i gotovo da se droga nije skrivala. Kakva iskustva imate vi iz tog vremena s narkoticima?

Kada s 20 godina uđeš u Majke, sve ti postaje jasno iz prve ruke. Ja sam hedonist i više sam se držao smiješnih cigareta, piva i žena. Tu sam bio uspješan. Pogotovo što se tiče žena. To mi je bio prioritet. U svakom gradu sam imao nekoliko djevojaka.

NACIONAL: Kako ste preživjeli ratne godine i rat u Hrvatskoj?

Svirajući uglavnom u Sloveniji. Išao sam i u Amsterdam i u Hamburg sa svojom četvorkom, misleći da ćemo ostati tamo i svirati, ali smo se brzo vratili.

NACIONAL: Navodno ste razmišljali da odete iz Hrvatske?

Da! Živcirao me HDZ, živcirao me Franjo Tuđman, živcirao me rat a taman sam trebao ući u najbolje godine. Moju generaciju je rat najviše zeznuo! Taman smo trebali poletjeti i odjednom kao da nam je netko zavezao krila. Iako sam se trudio živjeti hedonistički, dosta sam bio ljut na cijelu situaciju.

NACIONAL: Raspad Kojota jako je utjecao na vas da gotovo godinu dana niste htjeli svirati. Zašto vas je to toliko pogodilo?

Nije to bilo zbog Kojota. Te 2000. sam bio baš depresivan. Nisam bio u stanju svirati s bilo kim. Imao sam mnogo ponuda koje sam odbacio. Trebao sam se dovesti u red. Više sam izlazio, nego svirao gitaru. Na svu sreću, to je relativno brzo prošlo. Već 2001. počeo sam svirati s grupom Kawasaki 3P.

NACIONAL: Bilo je to i vrijeme kada je nastao Fiju Briju, Crni mačak je vratio dignitet rokerima, Radio 101 je promovirao rock scenu. Koliko današnjoj sceni to nedostaje?

Vrlo nedostaje. Majke, Hladno pivo, Let 3, Kojoti, PipsChips & VideoClips, Laufer, zaista smo svi bili bez ikakvih ograda i lažnih namjera, vrlo dobri jedni s drugima, posuđivali si gitare i opremu. Bilo smo složni. Uz Feral i Radio 101 bili smo opozicija katastrofalnom sistemu. Bili smo i uspješni. Fiju Briju je svake godine napunio Veliku dvoranu Doma sportova. I u Splitu je bilo tako. Svake godine je to bio veliki koncertni događaj. Ti bendovi su ostavili trag na sceni. Naravno, uz puno dobre zezancije. Danas toga nedostaje.

NACIONAL: Unatoč odličnoj i brojnoj konkurenciji, Kojoti su bili na samom vrhu i svojim hitovima su obilježili 90-e. Nakon 15-ak godina, kako objašnjavate taj uspjeh?

Kojoti su bili zadnji bend koji je uletio u fenomen Fiju Briju i izlazak prvog albuma poklopio se početkom festivala u Velikoj dvorani Doma Sportova. Štoviše, mi smo otvorili prvi Fiju Briju. Svaki naš album je imao bar tri velika hita. Pogotovo je bila manija kad smo objavili drugi album “Halucinacija”. Tada smo rasprodavali velike dvorane. Ono što nas je razlikovalo od drugih bendova je količina energije koju smo odašiljali s pozornice. Jednostavno smo bili visoko energični bend i trudili smo da nam koncerti uvijek budu bombe, a tako je i bilo.

NACIONAL: Koliko je vrijeme cro dancea pospješilo uzlet Kojota i ostalih domaćih rock bendova?

Taj cro dance je bio toliki trash da mi ga je bilo nestvarno gledati, na primjer Sennu M. Svaki dan je bio na televiziji jer su i mediji podupirali taj trend, a to je bio kulturocid. Nešto slično kao turbo folk danas. Srećom, kao i uvijek, i tada je postojala kritična masa normalnih ljudi koji su pratili scenu koja se dešavala mimo te parade kiča i neukusa, tako da su svi dobri bendovi 90-ih, pa i Kojoti imali publiku.

NACIONAL: Sudeći po pjesmama Kojota koje se još uvijek vrte u domaćem radijskom eteru, vjerojatno bi Tvornica kulture bila puna ako se ponovo okupite. Planirate li okupiti Kojote ili održati slavljenički koncert, s obzirom na to da je prošlo 20 godina od postanka benda?

Odbio sam već puno dobrih ponuda za ponovo okupljanje Kojota, od većine velikih festivala i od raznih menadžera koji su bili zainteresirani da nam rade turneju. Jednostavno nije bilo pravo vrijeme. Budući da je ove godine 20 godina od objave prvog albuma, pregovaram s diskografskom kućom Dancing Bear da napravimo best off kompilaciju, no još ništa nije potvrđeno. Ako bismo kompilaciju popratili s koncertom, Tvornica bi pucala po šavovima. Sigurno bismo je rasprodali u rekordnom roku jer dobivam tisuće upita za ponovno okupljanje.

Skoro da nema dana da me netko ne pita kad će Kojoti ponovo zasvirati i to tako ide godinama. Za kompletni povratak na scenu morale bi se poklopiti razne stvari. Na prvom mjestu naš dogovor da to želimo jer sigurno to ne bih radio zbog novca, nego zbog iskrene želje za nastup s Kojotima. Možda bih čak morao otići iz Kawasaki 3P-a jer bi teško uspio svirati u dva benda. A onda bismo morali objaviti i novi album jer je tako najpoštenije. Bilo bi mi jadno skupljati poene na temelju starih zasluga. Ali kako stvari stoje, puno je vjerojatnija prva varijanta, kompilacija i možda jedan veliki koncert.

NACIONAL: I onda vam se dogodio Kawasaki 3P. Jeste li bili jedan od osnivača grupe ili ste upoznali ljude koji su već zajedno svirali?

Došao sam u bend nakon što su oni već godinama svirali. Većinu članova sam znao iz svakodnevnih provoda. Postojali su, ali bez ikakve pretenzije da išta naprave. Osam godina su svirali istih šest pjesama. Gledao sam ih mnogo puta i bili su užasno smiješni. Uopće nisu znali svirati. Počeli bi pjesmu sa 180 bpm-a a završili s 3 bpm-a jer bubnjar nije mogao. Zato su se goli oblačili u celofan i svašta izvodili na pozornici. Bili su mali, zagrebački kultni bend. Kako sam ih sve poznavao, ulaskom u bend uveo sam glazbenu disciplinu da počnemo dobro zvučati. Nakon dvije godine smo objavili prvi album.

NACIONAL: Jedan od najslavnijih momenata u karijeri grupe Kawasaki 3P dogodio se 2003. na Dori, kada ste čak, zbog velikog broja glasova gledatelja, dospjeli u finale. Zašto se nastupili na Dori i što bi se desilo da ste pobijedili i umjesto Claudije Beni predstavljali Hrvatsku na Eurosongu u Latviji? Jeste li se uopće mogli zamisliti kao hrvatski predstavnici?

Sigurno ne bismo otišli. Nismo htjeli svirati ni u finalu Dore. Snimili smo album za Dancing Bear i to je bila ideja Silvija Varge, tadašnjeg direktora. Ideja je bila toliko retardirana da nam se svidjela. On je poslao našu pjesmu i nitko nije očekivao da ćemo proći. Međutim, prošli smo i onda smo im morali objašnjavati da smo se samo zezali. Ali je na kraju prevagnula činjenica da bismo se mogli dobro zezati tih sedam dana u Opatiji. Kao drugi maturalac ili zakašnjeli maturalac s trajnim posljedicama na Kawasaki 3P. Vidjeli smo što je to estrada. Bili smo u njenom epicentru. Imao sam iskustvo s Kojotima i Majkama, ali sam tamo prvi put doživio estradu i kako funkcionira. Iskusio sam taj moždani sklop i sve te estradne kuhinje. Ušli smo u finale, ali smo im odmah rekli da ne želimo više svirati jer nam je bilo glupo ponavljati dva puta istu foru. Onda su oni počeli plakati pa smo ipak nastupili i završili na šestom mjestu.

NACIONAL: S obzirom na to što se sve događalo sljedećih godina na Eurosongu, sigurno biste dobro prošli da ste pobijedili.

Prošli bismo sigurno bolje nego Claudia Beni koja je te godine pobijedila. Mi smo prvi čudan bend koji je nastupio na Dori.

NACIONAL: Tijekom karijere svirali ste s grupama PipsChips & VideoClips, Free Tibet i Abrakha-Dub-R, napisali ste dosta pjesama za Đanu Šegon & Superneon, hit “Zagor” za Central problem i veliki hit za Natali Dizdar “Ne daj”. Jeste li se sad skrasili ili biste se rado oprobali s još nekim bendom?

Svatko do nas ima slobodu raditi što god želi sa strane. Mi nismo neka radna jedinica. Nismo zaposleni u Kawasaki 3P-u. Pitanje je samo tko ima ambicije. Ja se želim još autorski izražavati i trenutno radim album s Greaseballsima i s Ivanom Rushaidat na njezinom prvom albumu. To će biti super ploča. Vlado Mirčeta i ja radimo pjesme. Ivana je najbolji ženski vokal koji sam čuo u Hrvatskoj. To nije pop na kakav su ljudi navikli, nego vintage 60-ih uz njen sjajan vokal. Jako se veselim tom albumu. Mogao bi se pojaviti do kraja godine

NACIONAL: Razmišljate li možda o samostalnom albumu?

Mnogo puta mi je pao na pamet, čak imam pjesme i točno znam kako bi trebale zvučati, ali nekako se ne usudim pjevati. To me stalno koči, iako znam pjevati. U svim dosadašnjim bendovima sam pjevao prateće vokale. Posložio sam pjesme da zvuče kao što to Beck radi na svojim albumima. Tako nekako bi trebale zvučati, kao Beckova prva dva albuma uz dozu Jon Spencer Blues Explosiona. Bez puno pjevanja. Imam 20 gotovih pjesama, samo skupljam muda da ih objavim i čekam pravi trenutak. Trenutno mi je prioritet Kawasaki 3P i koncert u Tvornici 21. ožujka. Potom nastavak koncertne promocije novog albuma Kawasaki 3P-a i albumi Ivane Rushaidat i Greaseballsa. Nakon svega toga možda bih mogao prionuti solo albumu. Čeka me vrlo radna godina.

NACIONAL: Godinama vas mnogi proglašavaju jednim od najboljih hrvatskih rock gitarista. Koliko dnevno vježbate gitaru?

Kod kuće imam napravljen kutak za uživanje u kojem se nalaze dva pojačala, 13 gitara i mnogo gitarskih pedala. To je moj kutak za igranje. Kad god nemam ništa pametno raditi, uključim se i sviram. Netko voli trčati, netko voli igrati nogomet, a ja volim svirati gitaru. To mi je i hobi i posao. Kad dođeš do nekog određenog nivoa, ne treba ti više vježba. Treba ti sve manje tonova. Ja se ne trebam više dokazivati. Na prvom singlu “Razuzdan i lud” Kojota snimio sam solo koji gitaristi jako teško mogu skinuti, ali najvažnije je da je bio u funkciji pjesme, a ne moje pokazivanje mišića ili puko tehniciranje. Tu sam već stavio svoj pečat na svoj gitaristički rad. Meni je sad dovoljan jedan ton da izvučem potrebnu emociju. To je bitno! Ne driblanje i tko je najbrži u selu.

NACIONAL: Zanimljivo je da se uz rock bavite kupinarstvom. Točnije, vi i vaša obitelj ste jedni od najvećih uzgajivača kupina u Hrvatskoj. Koja je vaša uloga u tom poslu?

Ja sam vlasnik obrta i zadnjih 15 godina vodim posao. Naslijedio sam ga od svog pokojnog tate. Za sada nekako guram, iako nam je prošla godina bila najgora od kad radimo.

NACIONAL: Je li to vaša primarna djelatnost i izvor prihoda, a glazba je zabava?

To je sigurnost. Glazba je ljubav i ispunjava me.

NACIONAL: Vaš stariji brat Marin Viduka, poznatiji kao Stiv, voditelj je kluba Jabuka. Koliko je on utjecao na vas i vašu ljubav prema rocku?

Može biti jedino obrnuto. On na mene nije utjecao glazbeno. Utjecao je što se tiče pogleda na život i kako biti dobar čovjek. Jedan je od najboljih ljudi koje znam. To će potvrditi svi ljudi koji ga dobro poznaju. On je poštenjačina. Glazbeno sam ja za njega Einstein.

NACIONAL: Čest ste gost u Jabuci i noćni život još uvijek vam je na prvom mjestu, a rock svakodnevica. Vidite li se u budućnosti kao obiteljski čovjek ili do kraja s gitarom na pozornici?

Baš nešto i ne vjerujem u instituciju braka, ne treba nam potvrda ljubavi na papiru, ali volio bih imati djecu. Što sam stariji sve više razmišljam o tome, valjda je to normalno, samo sam ja možda malo kasnije sazrio. Kako sam proveo život do sada, nije ni čudo.