Jedna od najvećih regionalnih koprodukcija nastalih u proteklih petnaest godina, trilogija “Janje/Kokoš/Orao–Stoljeće jedne porodice’”, zagrebačku premijeru u ZeKaeM-u imat će 23. siječnja, a “hrvatski dio trilogije” režira Anica Tomić.

[quote_box_center]

• Zagrebačka redateljica Anica Tomić jedna je od tri koje sudjeluju u koprodukciji zagrebačkog ZeKaeM-a, sarajevskog MESS-a te beogradskog BITEF teatra

• Riječ je o jednoj od najvećih koprodukcija u 15 godina – predstavi “Janje/Kokoš/Orao–Stoljeće jedne porodice”

[/quote_box_center]

Zagrebačka redateljica Anica Tomić jedna je od tri koje sudjeluju u koprodukciji zagrebačkog ZeKaeM-a, sarajevskog MESS-a te beogradskog BITEF teatraFoto: Jasenko Rasol

Trilogija je jedinstven kazališni pothvat na našim prostorima i mlade su redateljice, uz Anicu Tomić i Selma Spahić i Ana Tomović, na različite načine prikazale aspekte postkonfliktnih društava, s ciljem da gledatelji u regiji preispitaju svoj odnos prema zajedničkoj povijesti. U trilogiji sudjeluje 14 glumaca, dok je u cijeli projekt uključeno 100-tinjak suradnika. Okvirna tema svih triju predstava jest široki dijapazon referenci na ratove koji su se vodili u regiji kao i na njegove posljedice. “Janje” pripovijeda priču o Prvom svjetskom ratu u dokumentarističkom ključu, smještajući ga izravno “in situ” u samo Zagrebačko kazalište mladih prije stotinu godina, kad je na mjestu današnjeg teatra bilo prenoćište. “Kokoš” govori o bosansko-hercegovačkom ratu, ali i svakom ratu u kojem se mijenjaju percepcije i ljestvice vrijednosti. “Orao” se temelji na problemima mira za one koji su sudjelovali u ratu i u njemu nastradali.

“IDEJA KOPRODUKCIJE DOŠLA JE OD DUBRAVKE VRGOČ, tadašnje ravnateljice ZeKaeM-a, a današnje intendantice HNK u Zagrebu, te direktora sarajevskog MESS-a Dine Mustafića. Godine 2014. u svijetu se obilježavala stogodišnjica početka Prvog svjetskog rata i ideja je bila i da kazalište kritički progovori o prošlom stoljeću i Velikom ratu, jednom od najvećih krvoprolića u povijesti ratova koji je zauvijek promijenio sliku Europe, ne samo teritorijalno nego i duhovno. S obzirom na to da regija u kojoj živimo dijeli sličnu ili istu povijest, da smo ne samo kroz prošlo stoljeće, nego i još puno dalje u prošlosti prolazili iste ili slične političke, ideološke i sociološke procese, da nam se historijati neprestano isprepliću, činilo se zanimljivo da se povežemo kroz ovakav projekt”, objašnjava Anica Tomić koja “Janje” režira uz dramaturgiju svoje stalne suradnice Jelene Kovačić. Ideja je, kaže, bila da u projektu sudjeluju tri redateljice. “Bilo je jako inspirativno s mojim kolegicama graditi okvir cijele trilogije koja je u konačnici proizvela, na prvi pogled, tri sasvim različite predstave, ali istovremeno i tri ženska pogleda na ‘stoljeće rata’“. “Janje/Kokoš/Orao – Stoljeće jedne porodice” premijerno je najprije izvedena u Sarajevu 5. prosinca prošle godine, s obzirom na to da je Sarajevo nositelj projekta koji je financiran iz europskog fonda Sarajevo 1914. Druga premijera održana je u Beogradu 15. siječnja 2015., a sljedeći tjedan, 23. siječnja, trilogiju će premijerno moći vidjeti i zagrebačka publika. “Kada smo razmišljale što i kako reći o 1914., Jelena Kovačić i ja najprije smo se pitale na koji način to vrijeme i taj rat korespondira sa suvremenošću, na koji način se nas osobno tiče. Istraživale smo historijate vlastitih obitelji da bismo vidjele što u samima sebi nosimo iz tih vremena, gdje se nalazi taj višak povijesti čije tragove i danas prepoznajemo. Imale smo nekoliko stručnih suradnika – povjesničara s kojima smo razgovarale o povijesnim procesima, političkim promjenama i životnim uvjetima tog vremena, ali zanimale su nas i osobne priče, zapisana svjedočanstva. Pitanje o tome što se nalazilo u ZeKaeM-u 1914. došlo je kao produkt tog istraživanja, zanimalo nas je imaju li prostori pravo na svoja sjećanja i postoji li ijedan prostor koji je oslobođen krvi i zločina”, objašnjava Anica Tomić.

Srpska predstava “Orao”, u režiji Ane TomovićFoto: Jasenko Rasol

Ispostavilo se, priča redateljica, da je prostor ZeKaeM-a živio jednu zaboravljenu povijest. U prostorijama u kojima se danas gledaju ili rade predstave događali su se neki zaboravljeni životi koje je moguće rekonstruirati u tragovima. “Tjednima smo boravile u Državnom arhivu i u Arhivu Grada Zagreba pokušavajući složiti priču od razasutih tragova, dokumenata, fotografija, nacrta, restoranskih jelovnika i računa, novinskih članaka. Tako da u temeljima predstave leži faktografija, ali istovremeno i nemogućnost rekonstrukcije pogleda, misli, osjećaja, svega onoga što se neuspješno opire zaboravu. ‘Janje’ stoga neprestano balansira na granici fikcije i dokumentarizma, ne zanimaju ga konkretni datumi ni velike povijesne istine, nego pokušava rekonstruirati ljude koje okuplja samo jedna činjenica da su se 1914. našli u istom prostoru u kojem danas sjedi publika ZKM-a. Upravo u toj činjenici, činjenici dijeljenja istog prostora, događa se jedan sasvim specifičan susret s poviješću.”

Iako je možda neobično povezati 1914. s prostorom ZeKaeM-a, Anica Tomić kaže da “Janje” itekako korespondira s druge dvije predstave iz trilogije koje se više bave ratom. “Glavna poveznica je 1914. No iako smo predstave radile odvojeno, svaka sa svojom ekipom, pokazalo se da u konačnici one itekako korespondiraju, da se na neki način zrcale i da redoslijed kojim se gledaju stvara novu, četvrtu priču. Prije svega bave se ‘malim ljudima’, anonimnim povijestima o kojima je nemoguće čitati u udžbenicima, kritički progovaraju o ratu i zapravo su najprije antiratne predstave. U njima nema velikih bitaka, ali ima jako puno prolivene krvi, i metaforički i doslovno. S druge strane, sve tri predstave snažno i direktno ulaze u dijalog sa suvremenošću, kritički progovaraju o tzv. naučenim istinama te se istovremeno kroz njih provlači pitanje žene i u ratu i u postratnom razdoblju.”

ISTINA JE, GOVORI ZAGREBAČKA REDATELJICA, da na ovim područjima “Balkana” ratovi nisu nikad stali, oni se neprestano repetiraju u izmučenom duhovnom polju ljudi koji ga čine. Ono što se činilo za zacjeljivanje fizičkih i duhovno – egzistencijalnih rana ljudi bilo je nedovoljno.

“PTSP je postao duhovno stanje, kao što je i tranzicija stanje ovih krajeva. A istina kao da je postala privatno vlasništvo, a ne opće dobro! Oni koji je zbore i prokazuju postaju neprijatelji jer kako da društvo koje cijelo stoljeće njeguje kulturu zaborava, potiskivanja i izobličavanja vlastite povijesti uopće susretne istinu? Snažni su mehanizmi i premali za ove retke razloga tih dubinskih inercija, ali i straha koji ovi krajevi gaje od sebe samih. A istina je jednostavna; ona leži u spoznaji, oprostu i prihvaćanju vlastite pogreške, ali i pogrešaka naših očeva – jedino iz toga nastaju promjene, a sve ostalo je, nažalost, obmana.”

Baš kao i sve predstave koje režira Anica Tomić, i ova je društveno angažirana. Jedna od onih koje je s Jelenom Kovačić postavila na scenu je i, primjerice, predstava “Ovo bi mogla biti moja ulica” koja kritički progovara o međuvršnjačkom nasilju, a radile su i predstavu “My Little Corner of the World”, u kojoj se bave temom imigracije te “Jalovu” koja na sceni progovara o medicinski potpomognutoj oplodnji. “Društvena angažiranost imanentna je kazalištu i ima svoju dugu povijest, zapravo jednako dugu koliko i samo kazalište, nije suvremeni fenomen. Stoga je važno da je kazalište svjesno svoje društvene uloge i moći.

MOĆI U SMISLU JAVNOG PROSTORA u kojem ti je dana mogućnost da djeluješ i koje tako obavezuje na odgovornost. Kazalište ne postoji bez konteksta u kojem se stvara i čini mi se nemoguće ne uzeti u obzir taj kontekst. Stoga bi kazalište trebalo biti drsko, trebalo bi postavljati bezobrazna pitanja na koja se bojimo dati odgovore, ali bi istovremeno trebalo biti i mjesto katarze, trebalo bi i dalje čuvati vjeru u katarzu. U jednom razgovoru dramaturg beogradske predstave, inače i redatelj uspješnog filma ‘Ničije dete’ Vuk Ršumović podsjetio me na jednu važnu filozofsku misao: umjetnost ne može zaustaviti rat, nasilje, zločine ili, da nastavim, nezaposlenost, nepravdu, zaborav, ali može usporiti procese koje do njih dovode. A to je istovremeno i velika moć i velika odgovornost”, smatra Anica Tomić. Dodaje da u Hrvatskoj nije teško biti inspiriran za društveno- angažiranu umjetnost jer je problema previše.

“U posljednje vrijeme čini mi se da je najveći izazov preživjeti, a pri tome zadržati svoje ljudsko dostojanstvo, moralnost i pravo na osnovnu duhovnu, a onda i fizičku egzistenciju. U našoj zemlji više nema pravila, kao da svaki dan netko drugi sektor trenira našu izdržljivost.”