Pandemija koronavirusa koja je u mnogim aspektima života poharala cijelu 2020. godinu na djecu aktivne sportaše ostavit će velike posljedice, i fizičke i psihičke. Od ožujka prošle godine treninzi su bili zabranjeni, da bi se nakon ljetne stanke jedno kratko vrijeme treniralo, ali su od kraja studenoga prošle godine – prema odluci Nacionalnog stožera civilne zaštite – zabranjeni svi treninzi za djecu, najprije u svim sportovima, da bi se odnedavno dozvolilo treniranje na otvorenom. To znači da su dvoranski sportovi i dalje ostali nedostupni za djecu mlađu od 17 godina, što za mnoge stručnjake nije logična odluka, posebno nakon odluke da je dozvoljeno treniranje u teretanama kao puno manjim prostorima od, primjerice, sportskih dvorana. Zbog nezadovoljstva ovom odlukom Hrvatski taekwondo savez organizirao je prošlog tjedna u Zagrebu javno okupljanje kako bi poslali poruku Nacionalnom stožeru civilne zaštite i Vladi kako je krajnje vrijeme da mladima dopuste treniranje. Tvrde da je ovom odlukom klubovima, posebno onima u kojima se treninzi trebaju održavati u dvoranama nanesena velika šteta. Organizatori kažu da planiraju novi prosvjed idući tjedan, kojim će upozoravati na dramatično stanje u sportskim klubovima kojima je odlukom Stožera civilne zaštite zabranjen trening. Nacional je istražio koliko je pogubna ova godina bez treninga za djecu koja su aktivni sportaši, koja inače treniraju gotovo svakodnevno i redovito imaju natjecanja ili utakmice. Kako kaže Dražen Čular, ravnatelj Instituta za kineziologiju i sport Kineziološkog fakulteta iz Splita i član Nacionalnog vijeća za sport, dijete je mali čovjek, s emocijama, iskustvima, strahovima, motivima:

“Djeca koja su stekla zdravu naviku vježbanja, koja uključuje i iskustvo natjecanja, u kojem se uče nositi sa životnim pobjedama i porazima, odjednom su se, bez racionalnog objašnjenja, našla u situaciji da njihovo djetinjstvo nema obilježja zdravog djetinjstva kakve su proživljavale prethodne generacije. To će zasigurno ostaviti dugoročne posljedice. Zabrana treninga pojedinim sportovima i grupacijama sportaša, htjeli mi to priznati ili ne, izaziva osjećaj frustracije i krivice kod dijela sportaša koja trenutačno nose stigmu širitelja zaraze, a bez znanstvenog dokaza da je to stvarno tako. Ne zaboravimo da su djeca dio populacije koji se najbolje nosi sa zarazom koronavirusom. Brojna istraživanja pokazuju da svaki dan sjedilačkog načina života bez minimalne tjelesne aktivnosti dugoročno gledano doprinosi nesagledivim negativnim posljedicama po ljudsko zdravlje. Pored kroničnih nezaraznih bolesti koje su sveprisutan problem čovječanstva, pojavljuju se istraživanja koja ukazuju na psihičke posljedice s kojima ćemo se nažalost suočiti u narednim razdobljima. Kolege psiholozi i psihijatri naglašavaju da se trebamo pripremiti na povećan udjel psihičkih obolijevanja, a za očekivati je da će se traume i posljedice ovog ‘novonormalnog’ stanja posebno loše odraziti na djecu i mlade koji su u osjetljivim fazama psihofizičkog razvoja.”

Kad su uvedene mjere u pitanju, profesor Čular vidi veliki problem u nekonzistentnosti i nelogičnosti. Smatra da se pri donošenju mjera nije vodilo računa o podjeli na ‘’vrjednije” i manje vrijedne sportove i sportaše, a za koju se ne može pronaći logično i znanstveno utemeljeno opravdanje: “Ja u kući imam troje djece kojima trebam objasniti koji je razlog da se njihov sport – primjerice rock’n’roll i gimnastika – i oni kao sportaši koji se bave beskontaktnim i za prijenos virusa manje rizičnim sportom proglašavaju manje vrijednim od sportaša nekog kontaktnog sporta – primjerice rukometa – koji se odvija u zatvorenom prostoru, a kojima je pored treninga sve vrijeme pandemije bilo omogućeno čak i putovanje na natjecanja koja zasigurno predstavljaju povećani epidemiološki rizik. Posebnu nelogičnost vidim u dopuštanju treninga u ‘balonima’, znajući da takvi prostori nemaju prozore za prozračivanje, a opstojnost balona ovisi o tlaku zraka i činjenici da se izmjena zraka u velikom broju slučajeva ne kontrolira. Čuđenje izaziva i odluka po kojoj se, primjerice, stolni tenis može igrati u teretani, a ne u stolnoteniskom klubu koji zasigurno u većini slučajeva ima kvalitetnije uvjete za pridržavanje epidemioloških mjera. Djeci nije dozvoljen trening u sportskim klubovima, ali im nitko ne brani da s roditeljima idu u teretane. Kubikaža i izmjena zraka pored kvadrature igraju veliku ulogu u prijenosu zaraze. Nema logike da se u školskoj sportskoj dvorani površine 600 m2 i visine 10 metara, s ugrađenom propisanom ventilacijom, ne dopusti trening, za razliku od teretane iste površine i visine tri metra. Prema trenutačnim ograničenjima Stožera, u teretani od 600 m2 može trenirati istovremeno 30 vježbača, 20 m2 po vježbaču, koji imaju na raspolaganju po 60 m3 zraka. U sportskoj dvorani iste površine, u kojoj trening još uvijek nije dozvoljen, a visine je 10 metra, svakom vježbaču na raspolaganju je 200 m3 odnosno više od trostruke količine zraka. Iz navedenog je očito da je koncentracija virusa i potencijalnog prijenosa, uz pridržavanje mjera distance, čak tri puta manja u sportskoj dvorani u odnosu na teretane i druge prostore manje visine stropa. Želim naglasiti da su podjele veliki problem našeg društva, a ovakvim nelogičnim mjerama smo dobili i novu podjelu na privilegirane i ostale sportove, za koju nisam vjerovao da je u civiliziranim i naprednim društvima moguća.”

Čular je odgovorio i na pitanje koliko nedostatak treninga utječe na zdravlje te rekao da svi tražimo brojčane podatke o prijenosima zaraze po djelatnostima. Međutim, kaže da nažalost na uzorku Hrvatske takvi podaci ne postoje ili se ne komuniciraju s javnošću, što znači da sustav koji bi to trebao raditi nije dovoljno učinkovit:

“Mogu razumjeti i djelomično opravdati nesnalaženje na početku, ali je od pojave pandemije prošlo skoro godinu dana. Što se tiče inozemnih istraživanja nisam bio u prilici pronaći ona koja ukazuju da su sportske djelatnosti, a pogotovo sport djece i mladih, rizičniji za prijenos virusa od ostalih djelatnosti, dapače brojne studije dokazuju suprotno. Molio bih odgovorne da ako imaju rezultate istraživanja koje podupiru njihove odluke da ih javno objave i iskomuniciraju s javnošću. Politika svake ozbiljne države treba biti usmjerena na unaprjeđenje zdravstvenog statusa nacije. Mjere koje su na snazi skoro godinu dana prouzročile su da se interes djece ograničenjima preusmjerava od ‘zabranjenog voća’ – u ovom slučaju amaterski sport u funkciji zdravlja – prema ‘dozvoljenom voću’, odnosno drugim sferama društvenog života. Najapsurdniji je najnoviji primjer ‘dozvoljenog voća’, gdje se dopušta rad igraonicama, kladionicama i kockarnicama, nasuprot kompletnoj zabrani amaterskog sporta u zatvorenom! Ne zaboravimo, da bi se moglo sudjelovati u društveno korisnim aktivnostima kao što su sviranje muzičkog instrumenta, sudjelovanje na likovnoj radionici, muzejskoj izložbi, kino premijeri, robotičkim radionicama ili vjerskom obredu, prije svega treba biti zdrav. Apsurdno je da je prakticiranje amaterskog sporta djece u funkciji jačanja imuniteta kao primarne obrane od virusa donesenim mjerama još uvijek onemogućeno.”

Dražen Čular opisao je i kad je dijete u fazi kad se najviše razvija, u sportskom smislu, kad uči o inteligenciji igre, treninga, kad najviše ‘’sluša” trenera, kad može pružiti najbolje rezultate. Stručnjaci tvrde da je to razdoblje od 10 do 14 godina. Čular kaže da u procesu rasta i razvoja svake osobe postoje prirodno programirane razvojne faze. Postoje segmenti koji se mogu razvijati cijelog života, kao i oni koji se razvijaju u pojedinim razvojnim fazama:

“Primjer su neuroni koji se mogu povezati s intenzivnim razvojem govora i drugih kognitivnih funkcija. Djetetov mozak do 12. godine formira gotovo 95% sinapsi. Kretanjem, dakle tjelesnom aktivnošću, usklađuju se svi dijelovi mozga.

Pretilost je, nažalost, također poprimila pandemijske razmjere, a hrvatska je jedna od najpretilijih nacija EU-a. Moguća rješenja u pandemijskoj situaciji su da roditelji pokušaju motivirati djecu na aktivnost, omoguće kvalitetnu prehranu i što prirodniji ciklus spavanja uz limitiranje vremena pred ekranima. Kao dobar primjer mogu navesti ‘obvezu’ korištenja stepeništa u zgradama umjesto lifta kako bi se potrošila određena količina kalorijskog suficita nakupljena sjedilačkim načinom života. Online treninzi posredstvom interneta mogu poslužiti kao nadomjestak ‘face to face’ treninzima.”

Sve nelogičnosti kod epidemioloških mjera dokaz su, smatra Čular, da je potrebno uspostaviti sustav koji uključuje pokazatelje i stručno obrazložene prijedloge s osobama koje su spremne stati iza određenih prijedloga, a što trenutačno nije slučaj:

“Meni nije poznato ni jedno ime znanstveno-stručne zajednice koje ima ‘težinu’, a koje je iz kineziološkog kuta gledanja spremno bezrezervno podržati i obrazložiti sve donesene mjere u području sporta. Moram priznati da sam razočaran znanstveno-obrazovnim institucijama iz područja kineziologije, kao i dijelom krovnih organizacija, nacionalnih sportskih saveza i zajednica koje javno mudro šute i ne iznose jasan stav po pitanjima iz njihovog područja djelovanja, a zbog čega pored ostalog i postoje. Ne zaboravimo da je uloga organizacija civilnog društva i akademske zajednice i društveno-korisno djelovanje koje je u ovome slučaju izostalo. Smatram da gledano iz kuta stručne odgovornosti, krivci za apsurdne mjere u sportu ne mogu biti premijer ili voditelj Stožera, a procjenom razine političke odnosno zapovjedne odgovornosti ne bih se bavio. Veći dio odgovornosti snosimo svi kao društvo jer je očito da nismo uspjeli izgraditi sustav koji se može izdići iznad osobnih i parcijalnih interesa. Svi trebaju pokušati pronaći aktivnosti koje ih čine sretnima. Ja osobno većinu pažnje usmjeravam na moj novi projekt koji financira Hrvatska zaklada za znanost ‘Biološka, kronološka i relativna dob u funkciji uspostave hrvatskog nacionalnog sustava detekcije i praćenja razvoja sportskih talenata’. To je po dodijeljenim sredstvima najveći kineziološki projekt u povijesti djelovanja zaklade, ali isto tako je jedini prihvaćeni projekt, od 150 financiranih, iz područja kineziologije i sporta.”

Još jedan kineziolog, aktivni trener Kristijan Blažević, detaljnije je pojasnio što znače ovi mjeseci bez treninga. Kako kaže, ovdje se ne radi samo o drugom valu virusa i mjerama koje su na snazi. Zapravo su mjere prvog i drugog vala povezane s ljetnom stankom u kojoj su djeca na odmoru: “Kada sve zbrojimo, ostaju zakinuti za punu godinu svojih aktivnosti, a na žalost priča tu još uvijek ne staje. Dječji sport je podijeljen u dobne kategorije i svako dijete se u svojoj kategoriji kognitivno, konativno, motorički, funkcionalno, tehnički i taktički razvija otprilike dvije godine. Zaključak je da smo izgubili jednu cijelu kategoriju. U ozbiljnom sportu to se manifestira gubitkom ogromnog broja ponovljenih struktura o kojima ovisi automatizacija. Po mišljenju struke, to je nenadoknadiv proces jer djeca brzo rastu i intenzivno se razvijaju. Pa jedan mladi nogometaš u godini dana kadetskog uzrasta toliko napreduje da od ‘klinca postaje igrač’. S druge strane, sve manje djece se penje po stablima, igra lovice, školice ili gumi-gumi. Kao kineziolog podržavam sve oblike dječjih aktivnosti i apeliram na roditelje da ih uvode maksimalno koliko mogu. Prekid sportskih aktivnosti i gubitak kontinuiteta može dovesti i do pada motivacije za nastavkom. Ali ovdje moramo biti oprezni i sve učiniti da do toga ne dođe. Treba angažirati stručnjake koji će razraditi plan i pokrenuti projekte. Nama već dugo vremena, posebno male sredine, ne stvaraju nove Modriće i Baliće. Možda vrijeme korone natjera kompetentne ljude da nešto promijene. Osobno provodim dijagnostiku biomehanike pokreta mladih sportaša i moram priznati da sam zaprepašten tako slabim poznavanjem motorike. Većina mladih ne može mirno stajati na jednoj nozi, a kamoli izvoditi složenije strukture prikladne svojoj dobi i razvoju. Ovako ćemo brzo izgraditi sustav u kojem seniore može trenirati svatko, a djecu ne treba nitko.”

Klub koji brine o svojim malim igračima jest zagrebački Rukometni klub Dubrava. Osnovan je 1953., ima 12 selekcija mlađih dobnih skupina, klince od 2012. godišta pa sve do seniora. Posljednja, najstarija, selekcija mlađih dobnih skupina su dečki U17, odnosno oni rođeni 2003. Nakon toga prelazi se u seniore. Dražen Žunac, predsjednik kluba i dopredsjednik Zagrebačkog rukometnog saveza, spomenuo je najveće uspjehe kluba – posljednjih šest godina RK Dubrava je treća u ligi, nakon PPD Zagreba i Nexea, koji su najbolji zbog većih budžeta:

“Mi nemamo glavnog sponzora, a ja sam volonter koji sate i sate provodi sa suradnicima kako bi klub opstao. Mi smo klub koji odgaja mlade igrače za stepenicu, dvije ili tri više u rukometu, klub koji odgaja trenere. Primjerice, novi izbornik seniorske rukometne reprezentacije Hrvoje Horvat Cveba pet godina bio je upravo u RK Dubrava, to su mu bili prvi trenerski koraci, pa je nakon toga otišao u Nexe i eto sad je izbornik. Igrači kao što su Manuel Štrlek, braća Valčić, Domagoj Pavlović, Nikša Kaleb, Janko Kević, svi su oni potekli iz Dubrave. Naši igrači idu samo prema boljemu, a samo oni koji se posvete fakultetu ne napreduju, što je normalno. Mi ‘tjeramo’ dečke da fakultet završe jer je to najvažnije, a tek onda da se posvete rukometu jer se, nažalost, od rukometa u Hrvatskoj ne može živjeti. Tako je i kod klinaca, najprije je škola, a nakon toga je rukomet. Vlado Šola bio je do prije dvije sezone trener Dubrave, a četvorica igrača Dubrave igra u kadetskoj reprezentaciji. Isto tako, Dubrava već nekoliko godina igra rukometnu Euro ligu. Dakle, uspjesi su tu, ponosni smo kad pogledamo djecu koja trenutačno treniraju u klubu, njih negdje oko 150. Naravno, kad im uvjeti dozvole, a ne sada.”

Žunac kaže da trenutačna situacija nikako nije dobra, ali se vodstvo kluba ne može miješati u odluke Stožera i epidemiološke službe. No činjenica jest da klinci do 16. godine ne treniraju, dok oni od 17 godina mogu trenirati jer igraju drugu seniorsku ligu: “Posljedice će biti katastrofalne ne samo u rukometu nego i u cijelom sportu, i to za pet, šest godina, kad će ta djeca koja danas ne treniraju trebati zauzeti mjesta u seniorskoj reprezentaciji. Jako puno djece će odustati zato što su klinci u toj dobi, što je normalno, labilni kad su obveze u pitanju. Tako je i sa školom, ako ih roditelji ne kontroliraju ocjene će početi padati. Mi kao nacija imamo problem s pretilosti, posebno s pretilosti mladih. Sport sprječava tu pretilost, sjedilački način život, boravak ispred ekrana zbog igranja igrica ili interneta koji je sve opasniji. Ova situacija će se reflektirati tako da će jedan dio djece, posebno one koja nisu pod strogim nadzorom roditelja, odustati od sporta. To je najgore što se može dogoditi, to je veća šteta od toga da neki od njih neće biti seniori za nekoliko godina. Talentirani mladi sportaši izgubili su godinu dana koja je nenadoknadiva. Jedna godina treniranja kod djece znači velike promjene, fizičke i psihičke. Oni moraju biti u trenažnom procesu da bi se te promjene lakše prebrodile. Oni, primjerice, narastu preko noći, pa se odmah time mijenja i njihova motorika i koordinacija. To nije zbog toga samo jedna godina bez treninga. To je puno više od toga.”

Osim godine dana bez treninga, klubovi se suočavaju i s manjkom novca. U Zagrebu je situacija takva da je velika većina sportskih klubova, pa tako i RK Dubrava, u sklopu Sportskog saveza Grada Zagreba. No cijena članarine je ovih mjeseci kad djeca ne treniraju simbolična, što je klubovima problem jer ima troškova koje Grad ne ‘pokriva’: “Čekamo kao ozebli sunce da se otvore dvorane za treninge mlađim dobnim skupinama. Mislim da je pogrešno da su treninzi zabranjeni jer vidimo da se u različitim sferama svakodnevnog života dozvoljavaju neke aktivnosti, a djeci se ne dozvoljava treniranje. Moramo se držati uputa, nemamo izbora, ali morat ćemo paziti na djecu, biti jako fleksibilni i puni razumijevanja.”

Kako kaže Žunac, djeci sportašima nisu samo treninzi važni. Djeca klub doživljavaju i kao druženje, prijateljstvo, uče o timskom duhu, koncentraciji, odgovornosti, sport puno toga donosi:

“Socijalna komponenta je nezamjenjiva, prijatelji koji se steknu u sportu traju vječno. Svaki dobar trener pustit će svlačionicu da sama uvede svoja pravila, red. Tu mislim na hijerarhiju, higijenu, točnost dolazaka, to je nenadoknadivo. To djecu nitko ne može naučiti, to se uči u sportu, to jako nedostaje. Društvo će biti, ako već nije, frustrirano, povećano je nasilje u obitelji, manjak je kretanja, bit će depresije. Zato djeca trebaju ići u dvorane, na igrališta, zaboraviti brige i uživati u sportu.”

Alen Dujmić, 31-godišnji trener u RK Dubrava, u sportu je od svoje devete godine, a rukometom se počeo baviti baš u klubu u kojem trenutačno trenira kadete, odnosno generaciju 2003./2004., te U13, generaciju 2007./2008.:

“Jednima je treniranje u zatvorenom dozvoljeno dok drugima nije. Tako da su kadeti tijekom svih ovih mjera nesmetano trenirali, a mlađi nažalost nisu smjeli. S mlađima smo u zadnje vrijeme, otkad su 1. veljače uvedene nove mjere, odradili nekoliko treninga vani u Maksimiru, ali je to bilo isključivo zbog toga da se ekipa ponovno okupi i da se zabavimo nakon što se tri mjeseca nismo viđali na treninzima. Ovako dugačak period bez treniranja može, i sigurno hoće, ostaviti posljedice na djecu. Igranje određenih igrica na računalima i konzolama ostavlja traga na djeci u svim sportovima, bez obzira na zabranu treniranja. A strah me je da će sad posljedice biti još i veće, djeci je zabranjeno treniranje, igranje, druženje, nemaju gdje steći osjećaj pripadnosti, odgovornosti, steći radne navike. A sve to dobiju kroz sport i još brojne druge beneficije. U kontaktu sam s roditeljima i svi imaju jednu primjedbu a to je kako je sve teže djecu natjerati da izađu na igralište sami i igraju se, više biraju ugođaj svog doma i sjedenje ispred TV-a. Nažalost, moramo se pomiriti s činjenicom kako ćemo, u ovom trenutku, teže vratiti djecu na sport. Neka djeca su izgubila osjećaj pripadnosti, više nisu ni sigurna žele li nastaviti s treniranjem, neka djeca će imati problema s leđima, koljenima, zglobovima… Jednostavno je, sport je jednako zdravlje, što psihički, što fizički, a mi djeci moramo što prije omogućiti sport za sve dok nismo još više zaglibili u problemima.”

Dujmić smatra da mjere koje su na snazi nisu primjerene, jer je paradoksalno, kaže, da se s djecom od 14, 15 godina može otići u teretanu i napraviti trening u 150 m2, a ne smije se s istom tom djecom ići u dvoranu na 1500 m2. Kaže i da će se djeca koja treniraju rukomet treninzima morati vraćati postupno: “Moramo svi sada biti oprezni i smanjiti rizik od ozljede, kako ne bi ostali bez još većeg broja djece. Ovo je izazovno razdoblje za sve nas trenere i sportske djelatnike, a isto tako i za djecu, moramo se svi pametno vratiti treninzima, ne forsirati nikakva natjecanja i turnire u skorije vrijeme. Moramo našoj djeci ponovno vratiti samopouzdanje, moramo im biti najveća podrška do sada. Mi treneri moramo im pokazati da su bitni, da vrijede i da zaslužuju sve što im je bilo oduzeto zadnja tri i pol mjeseca.”

‘Ministarstvo pokreće Akcijski plan za vježbanje’

Ministarstvo turizma i sporta Nacionalu je poslalo sljedeće odgovore: “Ministarstvo turizma i sporta svjesno je svih problema vezano uz nedostatak treninga za djecu te je u svakodnevnom kontaktu sa Stožerom civilne zaštite i Hrvatskim zavodom za javno zdravstvo s jedne kao i svim dionicima sportskog sektora s druge strane. Slijedom stalne komunikacije sa svim dionicima došlo je do dosadašnjih popuštanja mjera u području sporta u odnosu na prvu Odluku o nužnim epidemiološkim mjerama kojima se ograničavaju okupljanja i uvode druge nužne epidemiološke mjere i preporuke radi sprječavanja prijenosa bolesti covid-19 putem okupljanja od 27. studenoga 2020.

Napominjemo kako je Hrvatska jedna od zemalja Europske unije s najblažim mjerama, pa tako i kada su u pitanju dozvoljene sportske aktivnosti u vrijeme pandemije te je, primjerice, s 15. veljače 2021. godine bila među samo 10 od 36 zemalja Europe u kojima je dopušten rad teretana i fitness centara. Ukoliko se nastavi pozitivan trend pada broja zaraženih, vjerujemo da postoji osnova za daljnje popuštanje mjera u koje će biti uključene i ostale sportske aktivnosti za različite dobne skupine.

Ministarstvo turizma i sporta učinit će sve kako bi se nadoknadio nedostatak treninga, ne samo djeci sportašima, već i svoj ostaloj djeci i građanima te stoga pokrećemo izradu Akcijskog plana za zdravstveno usmjereno tjelesno vježbanje, kao jednu od mjera Nacionalnog programa športa, a kojim će biti propisane dodatne specifične mjere i aktivnosti usmjerene na povećanje tjelesne aktivnosti opće populacije, a posebno djece i mladih. Kroz mjere i aktivnosti Nacionalnog programa, koje uključuju sport u sustavu obrazovanja, sport djece s invaliditetom i teškoćama u razvoju, sport djece u školskim sportskim društvima te u svim drugim područjima, Ministarstvo turizma i sporta će i nakon krize izazvane pandemijom koronavirusa nastaviti strateški djelovati u pogledu sporta djece i mladih.”