Četvrto AntiValentinovo održat će se prvi put u dva grada i u dvjema državama: osim u zagrebačkom Boćarskom domu 8. i 9. veljače, svirat će se i u Ljubljani 6. i 7. veljače. Uz Let3, Ramba Amadeusa, Zabranjeno pušenje, Bad Copy i Elemental, nastupit će i riječka grupa Turisti. Uz Ivu Močibob, Boba Grujičića i Sergeja Hofmana, član grupe je i Vlado Simčić Vava koji je dao intervju Nacionalu.

NACIONAL: Zašto ste osnovali grupu Turisti? Osjećate li se kao turisti na hrvatskoj glazbenoj sceni?

Dugo godina bio sam samostalni igrač, ganjao solo karijeru s opskurnim instrumentalističkim ambijent blues albumima. Odlazeći sam na rijetke nastupe, nije mi taj osjećaj bio uzbudljiv kao onaj kad s bendom staneš na binu i gotovo ti se čini kao da juriš u svemirskom brodu. Nedostajalo mi je onih običnih ljudskih prisnih doživljaja, guranja u kombiju, bez obzira na to što povremeno nalazim i druge angažmane, ukratko zafrkancije koju možeš imati samo s onima s kojima dijeliš zvuk, svjetonazor, energiju i posvećenost. Iako Turisti zasad ne bilježe veće uspjehe, ne cvokoćem od straha za našu budućnost. Scena je velika i zgusnuta i tu nema mjesta za naš bend, ali ne manjka mi entuzijazma. Iako mi to bila i posljednja pustolovina, ne odustajem.

NACIONAL: Članovi grupe su dugogodišnji glazbenici, Iva Močibob je dugo u glazbi, ali ipak malo drugačijoj. Kako ste birali suradnike?

Bubnjara poznajem od trenutka kad se doselio u Rijeku, početkom devedesetih. Bobo se nametnuo kao izvanredan svirač, prilagodljiv i iznimno kreativan, prošao je desetke bendova, ali nismo zajedno zasvirali sve do prije desetak godina. Uspostavili smo lako sviračku vezu i nisam previše dvojio kad sam ga pozvao da se pridruži Ivi i meni. Istina, sad ga dijelimo sa zahuktalim strojem Kojota, ali još uvijek nalazi dovoljno vremena i za Turiste. U pravu ste kad kažete da Iva pripada ‘’drugom’’ svijetu, onom koji leži u mainstream kulturi, no vremenom je zaista poželjela zamijeniti sigurnost koju je imala u E.N.I. s ovom nepredvidljivom sudbinom Turista. Osim toga, voli biti okružena muškarcima! Njezin je izričaj artikuliran, autoritativan i pretpostavljam da je dugo vremena naprosto potiskivala tu svoju rock crtu u sebi, kao da se probudila iz dubokog sna. Nešto poput Trnoružice. Bez basiste, naravno, klasični rock bend ne funkcionira pa je na tom mjestu bio najprije Robert Jovanović, izvanredno talentirani glazbenik, ali se nažalost uslijed drugih obaveza morao posvetiti profesionalnom poslu, da bi ga na upražnjenom mjestu zamijenio Sergej Hofman, Slovenac, kompetentan i pouzdani svirač koji se okušao u raznim formama, ne nalazeći ni ovu ‘’turističku’’ osobito odbojnom.

NACIONAL: Autor ste svih pjesama, kako one nastaju?

Ponekad uključim gitaru i ritam mašinu pa nabijam nesuvislo po žicama, kao da mi nisu sve daske na broju. Nakon nekog vremena iz tog kaosa izađe pokoji rif oko kojeg gradim strukturu. Do ulaska u studio pjesma je amorfna i podložna promjenama, neke i otpadnu zbog hirovitosti kojom sam obdaren… Inspiraciju često nalazim u neredu vlastite utrobe, moralnim dvojbama, nepredvidljivosti kojom nas život konstantno iznenađuje, tako da pretpostavljam da su mi glavni pokretač emocije. Gledati kako raste kći i na koji način ona utječe na mene pokazalo se u nekoliko navrata motorom za nastanak pjesmama. Pogotovo kroz tekstove. Katkad se uhvatim samo akustične gitare i pjevušim si nešto u brk, umišljajući da sam kantautor.

NACIONAL: Kako biste okarakterizirali riječku scenu? Je li i dalje aktivna i jaka, svira li se po klubovima?

Svirke su povremene, klubovi rade na drugačijem principu, pazi se na svaku lipu i nitko ne želi ostati u minusu, stoga su i mnogi prostori likvidirani. Neki ožive tek nekoliko puta godišnje zbog jakog i provjerenog imena. Unatoč tome scena je aktivna, neki izvođači su itekako atraktivni mamac publici i još uvijek nismo dotaknuli dno. Iza riječke scene je duboko naslijeđe i ne vjerujem da će se samo tako ugasiti entuzijazam. Na koncu, nije lokalna scena nastala na slučajnosti, nego na oslobađanju od straha pred institucijama i poretkom.

NACIONAL: Na koncertu AntiValentinovo svirate s jakim glazbenim imenima. Što ćete svirati?

Pripreme su klasične: vježbanje u garaži s neadekvatnim, ali ipak korisnim ozvučenjem, svježim trzalicama i palicama, šumećim tabletama kalcija i nezaobilaznom količinom živciranja. Neke probe su kilave, a neke pak toliko inspirativne da mi se čini kako smo zaista na dobrom putu. Budući da smo potpuno novo i nepoznato ime na plakatu za Antivalentinovo, publiku ćemo svejedno izvrgnuti pogibeljnom iskustvu s isključivo autorskim pjesmama. Neke su objavljene na prvom albumu ‘’Human_esque’’, dok su druge i nama sasvim nove i trenutačno se dovršavaju u studiju za sljedeći album.

NACIONAL: Jeste li za Antivalentinovo ili za Valentinovo? Je li to komercijalizirano, a u životu je sve manje ljubavi?

Nisam baš lud za komercijalnim izvedbama blagdana utemeljenim na mitovima, ali da je ljubav zaista potrebna svakom živućem stvorenju, to ne dvojim. Donekle ste u pravu kad kažete da je ljubav trenutačno na dijeti s manjkom izgleda za uspjeh, hejtanje je zahvatilo u monstruoznim dimenzijama većinu društvenih pora, ali bojim se da sam unatoč tome ostao nepopravljivi romantičar i idealist. Nema mi spasa.

NACIONAL: Radili ste s mnogim glazbenicima, koga biste izdvojili i s kim biste željeli raditi?

Godinama surađujem s Ivankom i Mrletom, njihov izričaj je uzbudljiv i inspirativan, a ono što je meni sjajno je prostor za sviračko eksperimentiranje, sloboda u traženju prikladnih rješenja za gitarske dionice. Imao sam sreće da u životu radim s iznimno talentiranim izvođačima. Biti članom grupa En Face pred više od 30 godina, potom Laufera, Blagdan Benda i drugih predivna su iskustva i od svih tih ljudi koji su sačinjavali moju svakodnevicu učio sam i tjerao sebe u nova iskušenja. Pred desetak godina priključio sam se i grupi Paraf kao vanjski suradnik tijekom njihovih reunion nastupa. Eh, to je bilo malo više od ‘fora mi je’. Goran Bregović je čovjek s kojim bih volio surađivati.