Kad je Rusija 2014. napala Ukrajinu, svijet je osudio agresiju, ali ipak ju je više doživljavao kao još jedan lokalni konflikt na postsovjetskom terenu: “Pa to je tamo, u njihovoj tmurnoj zoni gdje se uvijek nešto mutno događa.” Prema tome, SAD i Europska unija, podržavajući Ukrajinu kao žrtvu, sebe su vidjeli kao arbitra sa strane, a Rusiju još uvijek kao partnera kojeg je potrebno nagovoriti da se vrati u polje međunarodnog prava. Međutim, danas postaje sve jasnije da je situacija puno lošija i da Rusija vodi svoj “hibridni” rat ne samo protiv Ukrajine, nego i protiv cijelog Zapada. Neki su to već shvatili, mnogi tek nešto naslućuju, ali većina još uvijek gleda kroz stare naočale.

SVAKAKO U EUROPI taj rat nije u tako poodmaklom stadiju kao u Ukrajini. Ruska doktrina “hibridnog rata” izdvaja četiri njegove faze: demoralizaciju, destabilizaciju, krizu i stabilizaciju, ali već po moskovskom receptu. Danas je na anektiranom Krimu u tijeku “stabilizacija”: okupacijska administracija je uspostavljena, a sigurnosne službe proganjaju svakog tko se ne veseli iznenadnom “oslobođenju”. U Donbasu, gdje je Putinov blitzkrieg propao, otegnula se krizna faza, s borbama, ruiniranjem i smrtima. A Europa, izgleda, tek je ušla u period destabilizacije.

Zapadna demokracija uglavnom se zatekla nepripremljenom za hibridni rat i ne zna točno kako mu se može suprotstaviti i kako ga na vrijeme raspoznati. Jer to nije uobičajeni armijski, nego obavještajni tip ratovanja, što potpuno odgovara mentalnom sklopu sadašnje KGB-ovske vrhuške Kremlja.

Hibridni rat se ne objavljuje, štoviše, s osmijehom se poriče. Svijet je već vidio ruske ratove-neratove. Recimo, 1979. kad je SSSR uveo vojsku u Afganistan, službeno to nije bio rat, nego “internacionalna pomoć bratskom afganistanskom narodu u borbi s imperijalizmom”. Ali tad se barem priznavalo da je sovjetska armija ušla u susjednu zemlju. U slučaju s Ukrajinom, Rusija je otišla korak dalje te bezočno poriče nazočnost svoje regularne vojske u Donjecku.

Posebna perfidnost hibridnog rata sastoji se u tome što on počinje godinama prije no što ga žrtva uopće postane svjesna. To podsjeća na čovjeka kojemu su iznenada jedan po jedan počeli otkazivati organi, a on pojma nema da ga susjed već odavno polako truje.

JOŠ PRIJE NEKOLIKO GODINA, zdrava i čila Europska unija bila je uzorak prosperiteta, stabilnosti i harmonije, puna samopouzdanja i vjere u budućnost. Danas je suočena s hrpom neočekivanih izazova, uvelike demoralizirana iznenadnom izbjegličkom krizom, prestrašena masovnim terorističkim aktima u svojim metropolama. Tamo gdje je vladala sloga, sad se pojavljuju razmirice. Brexit je Europskoj uniji zadao stravičnu ranu, a euroskepsa širi se i diljem starih i novih članica. Zbog frustracije građana jačaju desne radikalne snage koje su još nedavno bile posve marginalne. Upravo te snage propovijedaju nacionalni egoizam, mrze Europsku uniju, a u Putinu vide srodnu dušu. Bolesnik bi trebao hitno na preglede, a i provjeriti sipa li mu možda netko u piće malo otrova. Iz primjera Ukrajine mogao bi puno naučiti.

U Ukrajini je malo tko mogao zamisliti da ih Rusija može oružano napasti. Zato se neprijateljske poruke i akcije nisu očitovale kao naznake da hibridni rat već ide punom parom. Sad se može sa sigurnošću reći da je Putin konačno uzeo kurs za uništavanje Ukrajine još 2004., nakon “narančaste revolucije” u Kijevu kada je uvidio da Ukrajina izmiče sferi utjecaja Moskve i okreće se prema EU-u. Tad je u akciju stupila propaganda koja je aktivno počela transformirati tradicionalni lik bratske Ukrajine u neprijateljski. S tim nije prestala ni kad je na vlast u Ukrajini došao proruski predsjednik Janukovič. Priprema krizne, oružane faze nije se zaustavila. Nakon deset godina ispiranja mozgova, ruski vojnik već je bio psihološki spreman pucati na braću Ukrajince (Ukrajinci su prešli taj prag tek nakon okupacije Krima i početka borbi u Donbasu).

PO ANALOGIJI SE START hibridnog rata Rusije protiv Zapada može izračunati po vremenu kad se u Rusiji počeo aktivno formirati njegov negativni lik. Što se tiče Amerike, ona se uvijek prikazivala kao zlobni imperijalist koji nastoji nauditi SSSR-u (Rusiji) svugdje po svijetu. Ali lik Europe, neka i kapitalističke, uvijek je ostajao privlačnim. Europa, to su kultura, red, osobna sloboda, stabilnost, visoki standard i komotan život. Međutim, od prije nekog vremena ruska propaganda počela je polako unakažavati tu lijepu sliku, paralelno raspirujući rusku nacionalnu bahatost. Na kraju su Europljani ispali slabići i mekušci koji u svemu slušaju Ameriku, a njihova demokracija i liberalizam svode se na zaštitu homoseksualaca. Takva Europa kod visokoduhovnih ruskih domoljuba može izazivati samo prezir i gnušanje! Rekao bih da bi kao marker početka hibridnog ratovanja Rusije protiv Europe mogla poslužiti široka uporaba pogrdnih kovanica “Gayropa” i “liberasti”  (liberal + pederast) u propagandističkom diskursu. Bilo kako bilo, fazu aktivne destabilizacije Europe Kremlj je najvjerojatnije započeo kad je Zapad podržao ukrajinski Majdan 2014., a onda se suprotstavio ruskoj agresiji protiv Ukrajine. Takvo nešto u Kremlju se ne oprašta.

Ambicije Rusije veće su nego što bi se moglo očekivati. Ciljevi prvog reda su ukidanje sankcija koje su u stanju slomiti njenu ekonomiju i pomirenje Zapada s aneksijom Krima radi povratka na “business as usual”. Dalji ciljevi su razbijanje jedinstva između SAD-a i EU-a, kao i EU-a i NATO-a, a ako pođe za rukom i njihov raspad. Pri tako fragmentiranom zapadnom svijetu, Rusija bi se odmah uzdigla do razine supersile i bez problema vratila pod svoju kontrolu sve odbjegle vazale.

Hibridni rat specifičan je po svojim metodama. On koristi i oružane akcije kao u Ukrajini, ali do toga dolazi (ako dolazi) već u finalnoj fazi. Osim toga, primjenjuju se sva moguća nelegalna sredstva – špijunaža, diverzije, teror, korupcija, ali i subverzivna djelatnost u legalnim sferama – politici, ekonomiji, informaciji, znanosti; štoviše, zlorabe se čak religija i kultura koje su oličenje svijetle strane života. Ukratko, oružjem hibridnog rata može postati sve i svašta što je moguće upotrijebiti za postizanje zlog cilja.

OGROMNU, MOŽDA I PRESUDNU ulogu u hibridnom ratu igraju informacija i propaganda. One ga pripremaju, što sam već pokazao, i prate do kraja kroz sve njegove stadije. Tu Moskva ne štedi novca, stvorila je ogromnu dezinformacijsku industriju koja aktivno radi po cijelom svijetu, a u posljednje vrijeme prodrla je i na hrvatsko područje, iako se u Hrvatskoj, koja u stradanjima Ukrajine prepoznaje svoju nedavnu prošlost, ruska propaganda ne osjeća baš komotno.

U informacijski rat Rusi su unijeli jedan principijelni novitet. Obično profesionalno pripremljena laž ima neki sastojak izvrnute istine, čime se postiže veća vjerodostojnost. Moskva, pak, danas pušta u opticaj stopostotnu laž koja nema baš nikakve veze s realnošću. I mnogi u Europi na to nasjedaju. Jedni ništa ne znaju o našim prilikama pa primaju zdravo za gotovo što god čuju. Međutim, u klopku upadaju i pametniji ljudi, uključujući i one koje “nećeš tek tako prevariti”. Upravo oni polaze od toga da varaju svi, a istina je negdje u sredini. U rezultatu se stopostotna laž pretvara za njih u poluistinu, a stopostotna istina u polulaž. Slično rade, nažalost, i mnogi europski novinari. Umjesto da duboko prouče temu i priopće javnosti što se ustvari događa, oni kao da se pridržavaju principa objektivnosti tako što jednostavno prenose mišljenja obiju sukobljenih strana. U rezultatu besplatno pomažu ruskoj propagandi varati javnost vlastitih zemalja. Jer laž ne može biti suprotno mišljenje, nego samo laž (detaljnije o tome vidi: Peter Dickinson: “How the international media enables Russian aggression in Ukraine”).

U vezi s Ukrajinom ruski stručnjaci informacijskog rata razradili su “za izvoz u inozemstvo” cijeli set lažnih tvrdnji koje njihovi političari, diplomati, novinari i agenti uporno ponavljaju, unatoč tome što su bile sto puta opovrgnute. Navest ću one “najnotornije”.

– Majdan u Kijevu organizirao je i platio Zapad. (Majdan se, zapravo, dogodio jer je Janukovič u zadnji tren odbio potpisati Sporazum o pridruživanju s EU i okrenuo zemlju Rusiji za kredit od 15 milijardi dolara koji mu je u Moskvi osobno obećao Vladimir Putin. Narod je to doživio kao izdaju.)

– Zbog Majdana su na vlast u Ukrajini došli nacionalisti, fašisti i tako dalje. (Majdan su vodile demokratske proeuropske snage, u parlament na izborima 2014. nije ušla ni jedna nacionalistička stranka.)

– Stanovnici Krima sami su se oslobodili. Ruska vojska nije sudjelovala. (Nakon godinu dana Putin se sam pohvalio da je ruska vojska sudjelovala, i to pod njegovim rukovodstvom.)

– Krim je oduvijek bio ruska zemlja. (Autohtoni narod poluotoka su Krimski Tatari, a Rusija ga je osvojila tek 1783. Začudo, apsurdna teza o “iskonski ruskom Krimu” duboko se uvriježila u svijesti međunarodne javnosti.)

– KRIM JE ZAVRŠENA PRIČA. (To se ponavlja kao mantra jer logičnog obrazloženja nema. Ukrajina i svjetska zajednica su oprečnog mišljenja.)

– Stanovnici Donbasa sami se oslobađaju. Ruska vojska ne sudjeluje. (Putin se još uvijek nije hvalio, ali dokaza da je armija prisutna ima više nego dovoljno i svijet to priznaje.)

– Riječ je o unutarnjem ukrajinskom konfliktu, građanskom ratu. (Riječ je o ruskoj vojnoj intervenciji popraćenoj svim instrumentima hibridnog rata. Međutim, mnogi svjetski političari i novinari rado koriste fraze “ukrajinski konflikt”, “ukrajinska kriza”, “proruske separatističke snage”, ostavljajući po strani glavnog krivca. Nema sumnje da to rade i zato što se boje iritirati Rusiju.)

– Rusija ne napada, nego brani legitimnu sferu svojih interesa od agresivnog širenja NATO-a i američkog utjecaja. (Fenomenalan trik koji sve okreće naopako, a od zločinca pravi žrtvu. Tu Rusija polazi od nekog arhaičnog feudalnog gledišta da ona smije odlučivati o sudbini svojih bivših kolonija. Ukrajini se, pak, poriče pravo izbora vlastitog puta. Taj imperijalni stav s graničnim cinizmom nedavno je u intervjuu Večernjem listu deklarirao ruski politolog “koji ima određeni utjecaj u Kremlju” S. Karaganov: “Predsjednik Putin rekao je da, bude li pitanje ulaska Ukrajine u NATO ikad više potaknuto, jednostavno više neće biti Ukrajine. I ispunio je svoju riječ.”)

U EUROPI NA TVRDNJU da se Rusija samo suprotstavlja Americi nasjedaju brojni politički eksperti, od birtijskih do akademskih, koji sve zaredom svode na geopolitičku borbu dviju supersila. Pri takvom tumačenju pojam pravde i krivde se relativizira, a sve se prikazuje kao neka nogometna utakmica u kojoj se drugim državama dodjeljuje uloga lopte.

I ovaj članak govori o borbi Rusije protiv Zapada, ali u mojoj interpretaciji upravo i samo Rusija nastupa kao agresor. Ona je napala suverenu Ukrajinu da je zadrži kao svog vazala, a kad je demokratska zajednica stala u obranu međunarodnog prava, Moskva je iz odmazde pokrenula protiv nje hibridni rat. I razumije se, ja tvrdo stojim iza toga da je svaka suverena država, pa tako i Ukrajina, punopravni subjekt na svjetskoj sceni.

Politički aspekt hibridnog rata tijesno je povezan s informacijskim jer propaganda služi opravdanju politike Kremlja.

Ukidanje gospodarskih sankcija je za Rusiju zadatak broj jedan, jer se ispostavilo da te “meke” mjere ipak djeluju i ako potraju, mogu paralizirati Putinov režim. Zato se radi na svim pravcima i razinama. Računa se prije svega na nacionalni egoizam, malograđanski mentalitet i političku kratkovidnost. Naglašavaju se uzajamni gubici od sankcija i predlaže se mala izdaja po principu: “Hajde, što će vam ta daleka Ukrajina i taj Krim, zatvorimo tu priču i trgujmo dalje kao ranije!” U akciju se uključuju poslovni krugovi koji imaju biznis s Rusijom, korumpirani političari i kupljeni novinari, ali i oni naivci koji se popuštanjem nadaju kupiti mir s opasnim imperijem.

Sadašnji gubici zemalja EU-a minimalni su u usporedbi sa životom u nestabilnom svijetu u kojem su urušeni pravo i sigurnost. A osim toga, bojim se da “živjeti kao ranije” više neće biti ni moguće. Putin je već pokrenuo hibridni rat, osjetio okus velike igre i širit će agresiju sve dok ne bude zaustavljen. A zaustaviti ga bez primjene oružja, mogu upravo postrožene sankcije. Što se tiče zagovornika udobrovoljavanja agresora, podsjetio bih na Hitlera i sramotnu 1938. godinu.

Ukidanje sankcija i izlazak iz međunarodne izolacije bili su i neki od ciljeva iznenadnog miješanja Rusije u sirijski rat. Time se ona dosta nasrtljivo nametala Zapadu kao saveznik u borbi protiv ISIL-a, ali ni tu nije smogla igrati pošteno pa je pokušaj propao.

INTENZIVNO SE RADI i na zadacima destabilizacije Europe i razbijanja jedinstva Zapada. To se vidi i iz smjernica propagande, između ostalog i iz članaka ruskih dužnosnika u hrvatskom tisku. Jedan od glavnih motiva sada je postalo sramoćenje Europe koja, eto, potpuno ovisi o Washingtonu koji joj zabranjuje družiti se s Rusijom, postiđuju se i male zemlje koje, jadne, u EU-u i NATO-u samo slušaju što im kažu velike. Ma koliko taj cilj izgledao nevjerojatno, već postignuti prvi rezultati svjedoče da je potrebno biti na oprezu.

U hibridnom ratovanju u politici ne smijemo zaboraviti na univerzalno oružje kao što je korupcija (svakako se primjenjuje i u svim drugim sferama). To nije samo izravno podmićivanje, nego i “iskrena pomoć”, neposredno ili prikriveno financiranje političara i stranaka, poslovno partnerstvo koje se pretvara u, za državnog dužnosnika, pogubnu moralnu i financijsku ovisnost. Tako ruski utjecaj ponekad može kriomice dopirati do visokih državnih razina. U posljednje vrijeme skandali su toliko učestali da u navedenoj shemi neke istaknute političare mogu prepoznati mnoge zemlje Europe i svijeta.

S ciljem destabilizacije Europe posebnu pomoć Kremlj pruža ultradesnim i ultralijevim strankama, koje dobivaju dodatne šanse u vremenu pomutnje, ali i same tu pomutnju jačaju. Tu je već klasičnim primjerom postalo rusko financiranje francuske Nacionalne fronte Marine Le Pen.

Treba reći i o jednoj principijelnoj nepodudarnosti u poimanju politike između današnje Moskve i Zapada, koji već dugo vode pregovore o rješavanju rusko-ukrajinskog konflikta. Nemojmo zaboravljati da su Putin i njegova vrhuška profesionalni obavještajci čiji se mentalni sklop uvelike razlikuje od onog u normalnih političara. Ono što su za političare pregovori, za obavještajce je specijalna operacija, umjesto partnera oni vide neprijatelja i potencijalnu žrtvu, spremnost na kompromis doživljavaju kao slabost i glupost protivnika te signal za dalji napad. I, razumije se, prevaru smatraju profesionalnom vrlinom. Zato obje strane na pregovorima igraju posve različite igre: dok jedni traže mir, drugi vježbaju hibridni rat. To nikako ne znači da s Kremljem nema smisla pregovarati. Potrebno je samo znati s kim imaš posla i što on ima na umu te odlučno suzbijati svaki pokušaj prevare.

Izuzetno moćno oružje hibridnog rata svakako je ekonomija. Rusija i tu ima svoju specifičnost. Ako svugdje u svijetu političari i obavještajci utiru put gospodarskoj ekspanziji svoje zemlje, kod Rusa je sve naopako – gospodarstvo utire put politici i obavještajcima. Zato za ruskim investicijama nikad ne dolaze razvoj i porast standarda, nego korupcija i nametanje političke kontrole. Po primjere ne treba daleko putovati, ima ih napretek i u ovoj regiji gdje su pozicije Rusije posebno snažne u pravoslavnim zemljama i područjima. Sjetimo se samo pokušaja “događanja naroda” u Crnoj Gori, kada se usudila učlaniti u NATO.

Kao sredstva ucjenjivanja i političkog diktata Rusija odavno koristi isporuke plina i nafte. Ukrajina je to na sebi osjetila još prije deset godina, kad je Moskva protiv nje vodila “energetske ratove” od kojih su patile i mnoge druge zemlje. Zahvaljujući tome Europa je na vrijeme prepoznala opasnost monopolne ovisnosti o ruskom plinu te, čini se, stigla na vrijeme poduzeti neophodne mjere. Složena situacija je i na zapadnom Balkanu gdje ruski Gazprom kontrolira energetske mreže nekoliko zemalja, a ne skriva da bi htio zavladati i hrvatskom tvrtkom INA-om.

NA KONCU, TU JE I SUBVERZIVNA DJELATNOST. Mnogi analitičari smatraju da upravo Rusija stoji iza izbjegličke krize koja je uzdrmala cijelu EU i dovela do pukotina u njenom jedinstvu, ali i podizanja stvarnih žičanih ograda na granicama. Sirijski rat traje već nekoliko godina, ali izbjeglički val iznenada se samoorganizirao i krenuo u Europu upravo kad se ona ozbiljno zauzela u najvećem sigurnosnom izazovu na kontinentu – ratu Rusije protiv Ukrajine. Sumnjam u koincidenciju i uopće ne vjerujem da se stotine tisuća nesretnih izbjeglica sami mogu organizirati da pješke prevale toliki put.

Još strašniji od izbjegličkog vala jest val terorizma koji je posljednje godine preplavio Europu. Začudo su svi teroristički akti ispali u korist Kremlja. Poslije masakra u Parizu, Francuzi su izjavili da je Rusija potrebna kao saveznik u borbi protiv terorizma, a poslije tragedija u Bruxellesu i Nici to je govorila već sama Moskva. Ministarstvo vanjskih poslova Rusije izjavilo je da će se teroristički akti događati i dalje ako Europa ne bude surađivala s Moskvom na njihovu suzbijanju. Dakle, država agresor koja je pod sankcijama i u izolaciji opet se nameće kao nezaobilazni partner. Znam da su sve te terorističke napade izveli muslimanski ekstremisti. Ali koji bi obavještajac pri zdravoj pameti to radio vlastitim rukama? U vrijeme SSSR-a tisuće oficira iz Sirije i Iraka studiralo je na vojnim i obavještajnim sovjetskim akademijama. Mnogi od njih sada su ugledni vojskovođe ISIL-a, tako da nije nikakav problem pripremiti mladog šahida za samoubilački napad, a da o tome sam neće ni slutiti.

Razumije se, svaki slučaj terorizma mora biti posebno istražen i dokazan, ali i princip “cui bono” još nitko nije ukinuo.

Daleko od toga da za sve napade terorista treba okrivljavati Rusiju, ali svaki put kad se dogodi nešto izvanredno, ne bi smetalo provjeriti nije li to možda još jedna od epizoda njezina hibridnog rata. Posljednji incidenti u Krimu, kad je Rusija inscenirala navodni napad ukrajinskih specijalaca na svoje vojnike, još jednom potvrđuje želju službene Moskve da preko obavještajne provokacije zaoštri odnose s Ukrajinom.

 To miriše na 1940. godinu, kada je mala Finska navodno napala SSSR, koji se branio velikim ratom.