Oni su namjerno i s namjerom donijeli takvu odluku, pokušavajući dodatno uniziti Srbiju. Svima koji misle da će biti novih Oluja i novog pogroma i protjerivanja našeg življa, moja poruka je da se to neće dogoditi. Kad ja to kažem, to je garancija da se to neće dogoditi.“

Tim riječima je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić reagirao na tvrdnju da je šef hrvatske diplomacije Gordan Grlić Radman u Prištini najavio da će Hrvatska, čiji su vojnici dio misije KFOR-a u sastavu snaga NATO-a na Kosovu, otvoriti svoju bazu u nekadašnjoj srpskoj pokrajini.

 „Želimo sa svima u okruženju, posebno s Hrvatskom, dobre i korektne odnose, koliko je to moguće. Ti postupci nisu izraz poštovanja prema Srbiji. Pokušat ću biti blag. Ne možete se praviti da ne znate što Srbija misli o Kosovu. Bez obzira na to što je Hrvatska priznala kosovsku neovisnost, ne možete se praviti kako ne znate da mi to smatramo svojim teritorijem, da tamo živi veliki broj Srba, koji imaju kolektivno sjećanje na stravična stradanja našeg naroda od 1941. do 1995. godine. Zašto je nekome bilo potrebno da se tako hvali? Bilo im je lakše, ako su dobili poziv NATO-a, reći: „Nemojte nas, dobro je za regiju da mi u tome ne sudjelujemo.“ Oni su namjerno i s namjerom donijeli takvu odluku, pokušavajući dodatno poniziti Srbiju. Svima koji misle da će biti novih Oluja i novog pogroma i protjerivanja našeg življa, moja poruka je da se to neće dogoditi. Kad ja to kažem, to je garancija da se to neće dogoditi. Ja da se busam u prsa kao oni, ne pada mi na pamet. Albanci, Hrvati, svi su oni mnogo jaki. Mi nismo toliko jaki, ali to što su planirali, neće se dogoditi“, rekao je Vučić.

 Njegov monolog bio je reakcija na izjavu Grlića Radmana da je Hrvatska „donijela odluku o povećanju svog vojnog kontingenta u sklopu mirovne operacije NATO-a na Kosovu“.

Operacija NATO-a na Kosovu počela je prije skoro 22 godine, poslije zračnih udara na Srbiju i Crnu Goru. U sastavu KFOR-a je više od 3300 vojnika iz 27 zemalja. Među njima su, prema podacima KFOR-a, 34 pripadnika Hrvatske vojske.

Zašto se Vučić toliko uzbudio zbog najave da će Hrvatska povećati svoje značajno učešće od nešto više od jedan posto u sastavu KFOR-a? Mnogi u Srbiji sjećaju se vojnih operacija vezanih uz opsadu Vukovara, Maslenicu, Bljesak, Oluju, mogućnost da pripadnici Hrvatske vojske 1995. godine uđu u Banjaluku, ali hrvatski doprinos KFOR-u ipak čini tek tridesetak osoba u uniformama!

Čak je i Leonida u Termopilima mogao računati na 300 Spartanaca spremnih zaustaviti pohod osvajača iz Perzije.

Hrvatska vlada još je u studenome najavila da će učešće u KFOR-u povećati na 150 vojnika, uz angažiranje dvaju helikoptera. Na Kosovu više vojnika od Hrvatske imaju Austrija, Njemačka, Grčka, Mađarska, Italija, Moldavija, Sjeverna Makedonija, Poljska, Rumunjska, Slovenija, Švicarska, Turska, Ukrajina i Sjedinjene Američke Države.

Kada bi Zagreb, u skladu s najavom Grlića Radmana o „povećanju vojnog kontingenta“, poslao na Kosovo devet puta više svojih vojnika nego što ih je tamo sada prisutno, to bi značilo da Hrvatska u bivšoj srpskoj pokrajini ima tek isti broj pripadnika oružanih snaga kao Turska. Što bi moglo biti interesantno, jer je srpski „kosovski mit“ zasnovan na epskom okršaju iz 1389. godine, kada je knez Lazar Hrebeljanović, suprotstavljajući se nadmoćnom neprijatelju, na Kosovu žrtvovao zemaljska dobra radi carstva nebeskog, braneći Europu od muslimanskih nevjernika.

Kneza Lazara je 1389. porazila turska vojska. Na Kosovu. Gdje je sada raspoređeno 306 turskih vojnika – devet puta više nego pripadnika Hrvatske vojske. Ali turski vojnici ne smetaju Beogradu, usprkos redovitom oživljavanju sjećanja na Kosovski boj.

Nitko se u Beogradu nije uznemirio što je u sastavu KFOR-a skoro 240 Slovenaca (sedam puta više nego Hrvata), koji u Srbiji i dalje imaju reputaciju „bečkih konjušara“ odgovornih za raspad Jugoslavije.

Austrijanci i Nijemci, smrtni neprijatelji Srba u oba svjetska rata, poslali su na Kosovo skoro 400 vojnika, ali ni to ne smeta službenom Beogradu. Kao ni činjenica da Mađarska sudjeluje u KFOR-u s više od 430 vojnika iako je mađarski premijer Viktor Orbán, ne tako davno, Vojvodinu prikazao u granicama priželjkivane „ugarske kraljevine“.

Na Kosovu je i više od 620 pripadnika američkih oružanih snaga, ali Beograd nema s tim problem, usprkos čestim podsjećanjima na dvoipolmjesečno NATO-ovo bombardiranje iz 1999. godine. Poslije kojeg je KFOR stigao na Kosovo.

Beograd se uznemirio zbog navodnog formiranja „hrvatske baze na Kosovu“ mada službeno nema ništa loše reći o Bondsteelu – najvećoj kasarni na Balkanu.

Ta američka baza nazvana je po vodniku Jamesu Bondsteelu koji je odlikovan najvišim američkim ordenom – Medaljom časti – jer je u svibnju 1969. u južnovijetnamskoj oblasti An Loc uništio 10 neprijateljskih bunkera.

Baza se nalazi na istoku Kosova, u blizini Uroševca, omogućava smještaj za oko 7000 vojnika, ali ih je sada 10 puta manje, što je u skladu s drastičnim smanjenjem broja pripadnika KFOR-a i tvrdnjama da ta misija ima u NATO-u reputaciju “zaboravljene brigade“.

Bondsteel zauzima prostor od gotovo 400 hektara. Baza je okružena zidom visokim 2,5 metara, žičanim ogradama, betonskim preprekama i blokovima sličnima zidu kakav su Izraelci podigli prema Palestincima na Zapadnoj obali. Vojnici su smješteni u prizemnim drvenim barakama, na raspolaganju su im restorani Burger King i Taco Bell, trgovine, odbojkaški i nogometni tereni, pošta, teretane, vatrogasna stanica.

Usprkos tom američkom vojnom kompleksu, Vučićev primarni problem je najava dolaska više od 40 uniformiranih Hrvata na Kosovo.

Mogućnost da se poveća broj pripadnika snaga NATO-a na Kosovu kojima u komunikaciji s lokalnim stanovništvom ne treba prevoditelj, nije uznemirila samo Vučića.

Kako bi podržao svog „vrhovnog komandanta“, srpski ministar unutarnjih poslova Aleksandar Vulin rekao je kako ne sumnja da bi Grlić Radman „volio da može rasporediti okupatorske snage na prostoru Srbije, ali za to će mu trebati mnogo više od onog što s (kosovskim premijerom Albinom) Kurtijem može smisliti“.

Prema Vulinovim riječima, najava Hrvatske da na Kosovu instalira vojni kamp najotvorenija je prijetnja za mir i stabilnost u regiji. Što se tiče hrvatskih vojnika u sastavu KFOR-a i njihove uloge „okupacijskih snaga“, Vulin zna mnogo toga jer je donedavno bio ministar obrane pa je obaviješten o tome da su pripadnici Vojske Srbije u sastavu međunarodnih misija na Cipru, u Centralnoafričkoj Republici, Kongu, Libanonu, Liberiji i Maliju.

Direktor Kancelarije Vlade Srbije za Kosovo Petar Petković otišao je nekoliko koraka dalje od Vulina i izjavio da je „riječ o direktnom kršenju Rezolucije 1244 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, jer je raspoređivanje vojnika na teritoriji Kosova moguće samo u skladu s ovim dokumentom i ničiji snovi o vojnim okupacijama ne mogu to poništiti”.

Petković je ocijenio da Hrvatska, iako je članica EU-a, „zvecka oružjem“.

„Nema sumnje da je riječ o otvorenoj provokaciji Hrvatske na račun Srbije i udaru na dobrosusjedske odnose koje naša zemlja njeguje sa službenim Zagrebom unatoč učestalim provokacijama“, poručio je Petković.

Prema njegovim riječima, nitko se ne treba „zavaravati da će bilo kome biti dozvoljeno da svoje militantne snove ostvaruje preko leđa srpskog naroda“.

Vučićeva stranka na Kosovu – Srpska lista poručila je: „Najava da će na Kosovu biti građena vojna baza Hrvatske vojske kod Srbije izaziva sjećanja na pogrom, ali i akcije etničkog čišćenja Bljesak i Oluja, ubojstvo srpskog naroda.”

Panične reakcije na mogućnost da Hrvatska ojača svoje učešće u KFOR-u na više od tridesetak vojnika, dio su višegodišnje Vučićeve kampanje potrage za neprijateljima i skretanja pažnje glasača sa svakodnevnih problema. Činjenica je da je Vučić kupio ogromnu količinu cjepiva protiv koronavirusa – u Kini, Rusiji, zapadnoj Europi. Problem je u tome što mnogo stanovnika Srbije iskazuje odbojnost prema cijepljenju – zbog primitivizma, nepovjerenja u vlast, utjecaja moćne „antivakserske“ elite, vrlo prisutne u medijima, koju financira sama Vučićeva vlast.

Vučić voli opisivati Srbiju kao regionalnog ekonomskog giganta, prešućujući da znatan dio stanovnika države na čijem je čelu živi u siromaštvu. Obožava govoriti o potrebi za cijepljenjem kako bi se zdravi ljudi posvetili radu i pridonijeli ekonomskom napretku Srbije. Pri tome Vučić inzistira na tvrdnji da se u Srbiji živi bolje nego u članicama EU-a kao što su Mađarska, Rumunjska, Bugarska, Hrvatska.

Ali stanovnik Srbije koji je prešao državnu granicu zna da to nije istina.

Vučić je suočen s činjenicom da je Srbija, bez obzira na to što je on proglašava regionalnim liderom i europskim rekorderom kada se govori o rastu bruto domaćeg proizvoda (BDP) i stranih investicija, jedna od najsiromašnijih država Starog kontinenta.

Službeni državni podaci ne odgovaraju istini, bez obzira na to je li riječ o stupnju nezaposlenosti, prosječnoj plaći, rastu BDP-a, broju zaraženih koronavirusom ili umrlih od covida-19.

U takvoj situaciji, naravno da dobro dođe skretanje pažnje s bitnih problema, uz tvrdnju: „Njima koji misle da će biti novih Oluja i novog pogroma i protjerivanja našeg življa, moja poruka je da se to neće dogoditi. Kad ja to kažem, to je garancija da se to neće dogoditi.“

Nešto slično je Vučić poručio u Glini, u ožujku 1995. godine, kada je taj grad bilo dio Republike Srpske Krajine. „Nikada više ustaška vlast neće ovdje moći doći, nikada Srpska Krajina, nikada Glina neće biti Hrvatska niti Banija nazad u Hrvatsku“, rekao je Vučić.

Manje od pet mjeseci kasnije, početkom kolovoza 1995. godine, Vučić je sjedio u Beogradu kao generalni tajnik Srpske radikalne stranke, čiji je lider Vojislav Šešelj kasnije pred tribunalom u Haagu osuđen za zločine nad Hrvatima u Vojvodini. Istovremeno su mnogi svjedoci Vučićeve tvrdnje iz ožujka da „nikada Srpska Krajina, nikada Glina neće biti Hrvatska niti Banija nazad u Hrvatsku“ bili suočeni s Olujom i zarobljeni u kilometarskim kolonama Srba čiji je cilj bio domoći se Srbije.

Prošlo je skoro 26 godina, ali je Vučićeva poruka slična, s tim da sada nije vezana uz hrvatske gardijske brigade, bojne ni pukovnije, već za tek tridesetak pripadnika Hrvatske vojske na Kosovu.