Zbog pandemije ne mogu jedan drugome doći u posjet. I zato, bilo sunce ili kiša, dvojica 73-godišnjih švedskih blizanaca nalaze se svake subote, svaki na svojoj strani granice, na mostu koji povezuje Norvešku i Švedsku. Ola i Pontus Berglund ponesu stolice na rasklapanje, sendviče, termosice i mnogo dobra raspoloženja i smjeste se svaki sa svoje stranke tanke, ali neprelazne bijele linije iscrtane na asfaltu.

“Nije nam dopušteno prijeći granicu. Ja moram ostati metar na svojoj strani, a on metar na svojoj”, objašnjava Ola dok se norveške i švedske zastavice zataknute za ogradu mosta vijore na vjetru.

“Dakle, dva su metra između nas”, smije se. I ne samo to. Pokraj njegovih nogu obična je bijela crta. S jedne strane piše “Norge”, s druge “Sverige”.

Ola živi u Haldenu, na jugoistoku Norveške, gdje ga je davno odvela ljubav. Pontus je u pola sata vožnje udaljenom švedskom gradiću Stromstadu. Jednojajčani su blizanci i uvijek su se posjećivali jednom tjedno. Pandemija je to spriječila i sada se sastaju na starom mostu Svinesundu koji premošćuje fjord između dviju zemalja. Na mostu, uz dva metra i jednu granicu fizičke distance, proslavili su 72. i 73 rođendan 20. travnja.

“Ovo je jako neobično, ali naviknuli smo se viđati jednom tjedno i nismo to htjeli prekinuti”, kazuje Pontus sa švedske strane. “Pandemija nas nije zaustavila i to je naša pobjeda”.

Iako se situacija s virusom s vremenom mijenjala, granica je sve vrijeme ostala zatvorena. To posebno ljuti mnoge Norvežane koji imaju ljetnikovce u Švedskoj, gdje je život jeftiniji. Dvojica sjedobrade gospode postala su i lokalni selebritiji pa se neki čak i satima voze kako bi se s njima fotografirali. “To nam je nevažno, važno nam je da se možemo naći i razgovarati o čemu god želimo”, kaže Ola.

Otkako je pandemije svoj su tjedni sastanak propustili samo triput zbog tvrdoglave policije koja ih nije htjela pustiti na most.

Vremenske neprilike, od snježnih oluja do toplinskih valova, nisu im prepreka. Samo se odjenu u skladu s meteorološkom situacijom. Pontus je razveden, živi sam i vrlo mu je važno viđati Olu. “Bez toga bi pao u depresiju”.

Nedostaje li mu to što ne može zagrliti brata? “Da”, odgovara i zarazno se nasmije. “Ali ponekad zagrlim sebe jer smo isti”.