Objavljeno u Nacionalu br. 954, 11. kolovoz 2016.

Nacional je prvi u Hrvatskoj bio na jezeru Sinjac kod Plaškog gdje se održava jedna od etapa istraživanja u kojem sudjeluje preko 70 znanstvenika iz 12 država, a kojem je cilj do 15. kolovoza potvrditi da Zrmanja nije jedna rijeka, već dvije odvojene, svaka sa svojim izvorom

U organizaciji Društva za istraživanja i snimanja krških fenomena Dinaridi, na rijeci Zrmanji i speleološkim objektima, izvoru rijeke Une i na jezeru Sinjac te u zaseoku Jezero kod Plaškog, održava se 15. međunarodna speleoronilačka ekspedicija. Nacional je prvi u Hrvatskoj bio na jednoj od lokacija, na jezeru Sinjac kod Plaškog, gdje se održava jedna od etapa istraživanja u kojem sudjeluje preko 70 speleologa, speleoronioca, alpinista, snimatelja i znanstvenika iz 12 država – Hrvatske, Slovenije, BiH, Crne Gore, Srbije, Mađarske, Italije, Francuske, Velike Britanije, Kine, Bugarske i Španjolske. Financijsku podršku za ekspediciju dobili su od predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, Zadarske županije, Natura Jadere, Parka prirode Velebit, jame Baredine te brojnih obrta, društava, udruga, obitelji i pojedinaca.

“Ekspedicija je započela 1. kolovoza, nosi naziv ‘Kamena galaksija – Zrmanja 2016’ i cilj joj je do 15. kolovoza potvrditi da Zrmanja nije jedna rijeka, već dvije odvojene, svaka sa svojim izvorom, te da su nekada na njoj postojala jezera poput Plitvičkih jezera”, ističe profesorica Marsela Alić, tajnica ekspedicije. U ekipi se nalaze i četvorica speleoronioca koji su 2010. godine otkrili “Tihijeva podzemna Plitvička jezera” u sustavu Panjkov ponor – Varićakova pećina u Rakovici. Njihova podzemna ljepota ni u čemu ne zaostaje za nadzemnom ljepotom Plitvičkih jezera.

ZNANSTVENICI I STRUČNJACI za speleološka i speleoronilačka istraživanja sada prikupljaju što je moguće više podataka o flori i fauni na području Zrmanje

ZNANSTVENICI I STRUČNJACI za speleološka i speleoronilačka istraživanja sada prikupljaju što je moguće više podataka o flori i fauni na području Zrmanje. Istražuju speleološke objekte uz tok Zrmanje, tunele i špilje u kojima se lokalno stanovništvo skrivalo tijekom osmanskih napada. Snimaju videomaterijal za četiri dokumentarna filma. Ronili su u jezeru Sinjac i na izvoru Une. “Jezero Sinjac speleolozi nazivaju i ‘gorskim očima’. Površinom je maleno, ali je jako duboko. Luigi Casati, jedan od najboljih speleoronioca svijeta, u jezeru Sinjac je zaronivši na 197 metara dubine postavio novi rekord. On se još 2006. spustio na 155 metara dubine, što je tada bio drugi najdublji zaron u Hrvatskoj. To je ujedno bio još uvijek važeći rekord u trenutku kad je započela ekspedicija ‘Kamena galaksija’ i kad je Nacionalova ekipa stigla na jezero Sinjac. Nitko nije mogao sa sigurnošću pretpostaviti do koje će se dubine ovoga puta speleoronioci spustiti.

EKIPA NACIONALA stigla je pred jezero točno u trenutku kad se Francuz Frederic Swierczynski spremao zaroniti, dok je ostatak ekipe čekao da se pojavi na doručku u kući koju im je na korištenje besplatno ustupio jedan mještanin.

“Frederic je otišao pod vodu ranije no što je bilo planirano jer se tako osjećao, a u ovom poslu jako je važno pratiti svoj bioritam”, objašnjava vođa ekspedicije Tihomir Kovačević Tihi i ističe da je Frederic Swierczynski učenik Gigija Casatija, a njemu je, pak, mentor bio u ronilačkom svijetu čuveni Jean Jacques Bolanz, nekadašnji šef Komisije za speleoronjenje pri Međunarodnoj speleološkoj organizaciji. Riječ je o čovjeku koji je uistinu pomicao granice speleoronjenja, a poginuo je 29. listopada 2007. prilikom jedne ekspedicije u Grčkoj. Imao je 67 godina.

“RIJEČ JE O STILU ŽIVOTA I POSLU u kojem možete poginuti bilo koji dan. Svi takvi ekstremni sportovi i hobiji nose sa sobom rizik, međutim, Jean Jacques Bolanz otišao je onako kako je volio živjeti. Bio je jedan od najboljih svjetskih ronioca, a među kolegama je imao nadimak Kaiser, odnosno Car. On je Gigiju Casatiju bio instruktor, prijatelj i praktički drugi otac”, ističe Tihomir Kovačević čiji je sin Alan Kovačević također član ekspedicije i bavi se speleologijom od rane mladosti. Nedavno se preselio u Švedsku, ali u Hrvatsku dolazi ponajviše zbog ovakvih ekspedicija. Prije tri godine spustio se u najdublju jamu u Hrvatskoj i jednu od najdubljih u svijetu, Lukinu jamu, koja je inače duboka 1421 metar. Za spuštanje na 900 metara dubine Alanu Kovačeviću trebalo je devet sati spuštanja i 10 sati penjanja da bi izašao iz jame koja je dobila ime po Ozrenu Lukiću – Luki, speleologu koji je poginuo kao hrvatski vojnik u Domovinskom ratu na Velebitu. Alan Kovačević navodi kako Hrvatska ima izrađeni katastar s čak 9000 speleoloških objekata, što uključuje i podvodne špilje, dok ih u Švedskoj nema ni 50.

On ističe da su ljudi poput Jean Jacquesa Bolanza i njegova učenika Luigija Casatija, ali i stotina drugih speleologa, speleoronioca i znanstvenika, počeli dolaziti u Hrvatsku zato što je Hrvatska specifična po bogatstvu svog krša te za avanturiste i znanstvenike predstavlja pravi raj za istraživanja. No, nažalost, državne institucije imaju jako malo financijskih sredstava. Čak se i stranci koji tu dolaze na razne načine snalaze za financiranje ekspedicija jer ni vani situacija, kako objašnjavaju članovi ekipe, nije puno bolja.

HRVATSKA JE SPECIFIČNA po bogatstvu svog krša te za avanturiste i znanstvenike predstavlja pravi raj za istraživanja, ali se teško dolazi do financijskih sredstava

“U posljednje četiri godine u Hrvatsku dolazi na stotine svjetskih speleoronioca, na YouTubeu postoji na stotine snimki, svi pišu o Majerovu vrilu, o hrvatskim izvorima Zečice, Cetine, Glavaša, Une jer sada svatko tko dođe do razine profesionalnog ronjenja, mora doći ovdje da se dokaže, da vidi sebe u tim izvanrednim dubinama i da može reći: Bio sam tamo i znam kako to izgleda. A ako se vratimo 16 godina unazad, Hrvatska nije imala ni jedan jedini otkriveni izvor dublji od 100 metara. Sada ih ima već nekoliko dubljih od 100 i jedan dublji od 200, a poslije ove ekspedicije nadamo se da će ih biti još i više”, ističe Alan Kovačević. U trenutku dok je to pričao, Francuz Frederic Swierczynski spuštao se u dubine jezera Sinjac. Riječ je o četiri međusobno povezana izvora, odnosno kotla, koji se nazivaju i Gorske oči.

“Voda ovdje izvire iz četiri kotla. Mi ronimo u prvom i najdubljem iz kojeg dolazi voda, a za sada smo speleološkim kanalima uspjeli spojiti tri izvora. Drugim riječima, uronimo u jednom, izronimo u drugom. Inače, ovakve izvore nazivamo izvorima vokliškog tipa, prema mjestu gdje je Jacques-Yves Cousteau prvi put ronio na više od 300 metara dubine. Zato se za sve duboke izvore kaže da su vokliškog tipa, po tom izvoru u Francuskoj. Kod nas su ‘gorske oči’ romantični naziv za sve duboke izvore koji imaju zelenu boju i ne vidi im se dno. Inače, voda iz tog izvora spaja se s vodom rijeke Dretulje koja je nultog tipa, što znači da se može piti direktno iz korita”, objašnjava Tihomir Kovačević. On je na jezero Sinjac prvi put došao 1972.

“TADA SAM HODAO s njegovom mamom”, pokazuje na svog sina Alana, “i rekli su mi da je taj izvor dublji od 100 metara te ispričali legendu prema kojoj su prije 80 godina okovana kola s volovima i teretom sletjela u jezero. Jedan vol koji se htio napiti počeo je žuriti i sjurio se pa su kola upala u vodu i potonula. Kako su kola potonula, jedan je vol izronio, a drugi je nestao s kolima. To je bilo 1936., u to vrijeme kola su bila skupa i pozvani su ronioci iz Rijeke da pokušaju pronaći kola, ali nisu uspjeli. Onda su bacali kuke i kažu da su kuke dolazile do 80 metara dubine. Ja to tada, kad sam 1972. prvi put bio ovdje, nisam vjerovao. No kad smo 30 godina kasnije došli ovdje roniti, spustili smo se do 103 metra dubine. Bilo je to 2002. Vratili smo se opet 2004., a s nama su u ekspediciji bili i Jean Jacques Bolanz i Luigi Casati, koji se spustio na 155 metara”, ispričao je Tihomir Kovačević i otkrio da će se dokumentarni film koji se snima tijekom ove ekspedicije zvati “Legenda o izgubljenim kolima”. Dok je to govorio, na površini jezera Sinjac mogli su se vidjeti mjehurići zraka koje je ispuštao Frederic Swierczynski. Dva sata kasnije, dok je ekipa Nacionala bila u ateljeu Janja Gora, gdje je izrađena nova glinena pločica koja će biti položena u jezero prilikom sljedećeg zarona, netko je telefonom javio da je Frederic Swierczynski oborio rekord i spustio se na čak 186 metara. Među ekipom je zbog toga nastalo opće oduševljenje, a odmah je dogovoreno i da će se na pločici napraviti preinake u skladu s novim rekordom.

“FREDERIC I OSTALI SPELEORONIOCI koji su došli iz Italije, Gigijevi su učenici, kao što je Gigi bio učenik Bolanza. I Gigi je od Bolanza naučio kako treba raditi s ljudima, da nije lako nekoga naučiti roniti. Važno je da se steknu neke navike i izgradi povjerenje u ljudskim odnosima. Frederic je odličan ronilac pa mu je Gigi dao da zaroni prvi i iskaže se. To je lijep osjećaj, kada netko od nas može pridonijeti i pomaknuti granice malo dalje no što je to učinio onaj prije njega te otkriti neki novi prostor, novu dubinu. Gigi je jučer došao do dubine 146 metara i namjerno je stao kako bi danas Francuz malo osjetio da može ići dalje od toga”, priča Alan Kovačević. No već sljedećeg dana do Nacionala je stigla vijest da je Luigi Casati ponovno oborio rekord te je ovog puta uspio zaroniti do dubine od 197 metara.

Ekipa Nacionala razgovarala je i s Luigijem Casatijem. On ističe da su Gorske oči u Sinjcu jako zanimljiv izvor.

“Međutim, imamo problem s vidljivošću jer već nakon tri, četiri metra dubine, vidljivost prestaje. Ne znamo koliko je izvor stvarno dubok. Danas smo uspjeli probiti granicu, a sutra ćemo probati roniti dublje nego danas”, otkriva svoju filozofiju. Najdublji izvor na kojem je Casati ronio nalazi se na 212 metara dubine, Matka u Makedoniji, a prije 10 godina na vrelu Une ronio je do 205 metara. Neki od najdubljih izvora na svijetu nalaze se na otprilike 280 metara. Riječ je o opasnim istraživačkim avanturama za koje mogu biti spremni samo najbolji speleoronioci.

“Ronjenje u špiljama opasnije je nego na moru, a pogotovo duboko ronjenje jer dugo ostajete pod vodom. U špiljama morate slijediti kanal izvora koji ide nekih 40, 45 metara okomito, onda kreće laganiji spust, da bi nakon 120 metara opet išao okomito prema dnu. Za ovaj izvor ne može se točno utvrditi ni koliko je širok jer je vidljivost slaba, ali mislim da je riječ o nekih osam metara širine”, otkriva Casati. Smisao istraživanja podvodnih izvora i špilja nije, kako je objasnio, zadovoljavanje nečijeg ega ili obaranje rekorda, već je riječ o tome da se tako dobivaju vrijedni podaci o cjelokupnom podvodnom sistemu te se time pomaže u izradi teorijskih podloga. “Ovo je voda koja nas može spasiti u budućnosti jer imamo mnogo zagađenih područja, a izvori vode vrlo su osjetljivi”, kaže Casati koji često dolazi u Hrvatsku, ali i u zemlje u okruženju.

SMISAO ISTRAŽIVANJA podvodnih izvora i špilja nije zadovoljavanje nečijeg ega ili obaranje rekorda, već se tako dobivaju vrijedni podaci o cjelokupnom podvodnom sistemu

“Cijeli Balkan je nama istraživačima jako zanimljiv jer je riječ o kršnom području. U Italiji, primjerice, imamo Dolomite, ali to nije krš, već granitne stijene. Tako da puno vremena provodim u Hrvatskoj i tu mi je jako lijepo”, kaže Casati. Svoje ekspedicije financira sam, ali s obzirom na to da spada među najbolje speleoronioce, troškove opreme pokriva mu glavni sponzor, tvrtka Posejdon. No kad je riječ o financiranju ovakvih projekata, kaže da u Italiji nije ništa bolja situacija nego u Hrvatskoj. Njegov život svodi se na putovanja, boravak u automobilu i šatoru te, naravno, pod vodom. A tako je počeo živjeti zbog jedne djevojke.

“UPOZNAO SAM JEDNU SPELEOLOGINJU i zbog nje sam počeo ići u špilje. U početku mi to nije baš bilo senzacionalno jer si stalno mokar, ali onda sam upoznao Jean Jacquesa Bolanza i završilo je tako da sam cijeli život proveo u tome, a i potrošio sav novac”, govori Casati.

I Casati i njegov pokojni mentor Bolanz učlanili su se 2006. u Društvo za istraživanja i snimanja krških fenomena Dinaridi.

Društvo Dinaridi djeluje već 35 godina i postiglo je velike uspjehe na području istraživanja krša. Predsjednik društva Tihomir Kovačević, inače diplomirani inženjer šumarstva, a nekada urednik i novinar, vodio je 22 međunarodne speleoronilačke ekspedicije, od kojih izdvaja ekspedicije “Ponor Kovači – Ričina 2013”, “MRSE Trnovo 2014” i “MRSE Trnovo 2015”. “Organizirali smo 2013. međunarodnu ekspediciju na području Duvanjskog i Livanjskog polja. Četrdesetak stručnjaka i znanstvenika obavilo je deset istraživačkih posjeta u sedam speleoloških objekata na širem području Duvanjskog polja. Uz raznovrsne izmjere, analize i fotodokumentaciju, utvrđeno je više paleontoloških i arheoloških nalazišta te bogata špiljska fauna, među kojom i neke nove znanstvene vrste”, kaže Kovačević i prisjeća se ekspedicije koja je bila provedena na području Trnove u Crnoj Gori 2014. “Istražili smo 3000 metara špiljskih i jamskih kanala, od čega je većina snimljena topografski. Prikupili smo biospeleološki materijal u svim istraživanim objektima te snimili oko 1000 fotografija i dvadesetak sati videozapisa profesionalnim kamerama i snimcima iz zraka, što će se koristiti u nizu propagandnih filmova i dokumentarnom filmu. Prošle godine nastavili smo istraživanja u Crnoj Gori. Topografski smo snimili pećine Babušta, Grbočina i Spila, a dvije od njih spojene su u jedan sustav. Preronili smo nove sifone i otkrili dvoranu koja završava sifonskim jezerom. Obavili smo prospekciju u Radučkom oku, gdje smo došli do 42 metra dubine”, prisjeća se Tihomir Kovačević. Rezultati ovogodišnje ekspedicije na Zrmanji znat će se 15. kolovoza, kada će ona završiti.