Nakon što je 27. srpnja 1953. potpisano primirje kojim je Korejski rat zaustavljen, ali ne i okončan formalnim mirovnim sporazumom pa su dvije Koreje i dalje tehnički u ratu, obje strane povukle su svoje vojske na dva kilometra od propisane vojne demarkacijske linije. Pojas koji samo u jednom dijelu siječe, ali ne i prati famoznu 38. paralelu, naziva se demilitarizirana zona (DMZ). Proteže se u duljini od 248 kilometara, već 70 godina službeno je pod upravom UN-a i tu nisu dozvoljena nikakva vojna djelovanja. Vojnici obiju strana smiju patrolirati, ali samo do spomenute linije, de facto granice dviju Koreja. Još 1972. sjevernokorejski vođa Kim Il-sung naredio je kopanje tunela ispod demilitarizirane zone, htio je u slučaju eskalacije stanja brzu i neopaženu infiltraciju svoje vojske na jug. Dosad su otkrivena četiri tajna sjevernokorejska tunela, posljednji 1990. Onime koji je od južnokorejske metropole udaljen svega 52 kilometra te ima tri izlaza na neprijateljski teritorij, u satu je moglo proći 30 tisuća vojnika. Danas je otvoren za javnost, na dubini od 73 metra razgledavaju ga skupine turista.

„Naši obavještajni podaci govore nam da je još 20-ak neotkrivenih sjevernokorejskih tunela, ali oni danas nemaju nikakvu taktičku vrijednost. Invazija kroz podzemne tunele odavno je zastarjeli način ratovanja. Ali bitno je napomenuti da Sjeverna Koreja tehnologiju kopanja tih tunela i dalje izvozi u Afriku i na Bliski istok, osobito Hezbollahu u Libanon“, tvrdi Han Ju-seong, umirovljeni potpukovnik južnokorejske vojske i bivši obavještajac, koji sada vodi Centar za Bliski istok u Seulu.

Turisti sa sjevernokorejske strane gledaju prema objektima u južnokorejskom dijelu demilitarizirane zone, u Panmunjomu. FOTO: The Korea Herald

Nakon summita dviju Koreja 2018. u demilitariziranoj zoni uništene su sve vojne osmatračnice osim jedne sa svake strane. Moderni turistički vidikovci otad su, pak, procvali. Uz onaj koji ugošćuje turiste u Goseongu, na samom istoku granice, u kavezima životari nekoliko lovačkih pasa pasmine pungsan, specifičnih za sjever poluotoka, a koje je diktator Kim u mjesecima sada već zaboravljene međudržavne idile poklonio bivšem južnokorejskom predsjedniku Moonu (sastali su se čak triput u godinu dana). Nedugo nakon povijesnog sastanka u Panmunjomu, tik do DMZ-a otvorena je jedna od ukupno jedanaest „staza mira“. Kao dio prve skupine stranih novinara ikad, prolazio sam je u pratnji vojnika 22. divizije južnokorejske vojske, pripadnika Vojne policije. Dok smo po nesnosnoj žegi koračali do južne granične crte, nakon koje počinje demilitarizirana zona i civili ne mogu dalje, prizor je uvijek bio isti – bodljikava žičana ograda pod strujnim naponom. I neizbježni senzori.

„Demilitarizirana zona svojevrsni je mentalni zid već 70 godina. Cijelo to vrijeme u njemu postoje rupe. Prva simbolička rupa jest postojeća željeznička i cestovna infrastruktura između Seula i Pjongjanga, druga su planine na istoku Korejskog poluotoka, koje su itekakva turistička poveznica između sjevera i juga, a treća rupa u tom zidu napravljena je nakon summita dviju Koreja 2018., kada su obje strane u području središnjeg dijela demarkacijske linije uklonile postavljene mine te je bilo pokušaja da se odande izvuku posmrtni ostaci stradalih vojnika“, objasnio je politolog Mirovnog centra demilitarizirane zone sa Sveučilišta Dongguk, Kim Il-han.

‘Naši obavještajni podaci govore nam da je još 20-ak neotkrivenih sjevernokorejskih tunela, ali oni nemaju nikakvu taktičku vrijednost danas. Invazija kroz podzemne tunele je zastarjeli način ratovanja’, kaže Han

Koračajući stazom mira u Goseongu, prolazite i pokraj tunela Tongjeon, koji su izgradili još Japanci tijekom okupacije Koreje kako bi njime transportirali kući minerale koje su tu crpili. Samo jednom, 2007., tim tunelom i željezničkom prugom koja spaja dvije zemlje prošao je turistički vlak. Politici malih koraka i po tom pitanju presudilo je poslovično podizanje tenzija između dviju strana i ideja je naprasno dokinuta. Kada bi se taj željeznički pravac otvorio, Korejski poluotok bio bi povezan s Europom preko Transsibirske željeznice. Ovako je danas prometno slijepo crijevo do kojega se isključivo može morskim ili zračnim putem. Sva tri prometna koridora u demilitariziranoj zoni istinski su mrtvi kapitali. Do 2008. turistički brodovi ili autobusi prometovali su u smjeru planine Kumgang, jednoga od simbola južnokorejske Sunčane politike prema sjevernom susjedu. Hotelski kompleks na sjeveru vodila je podružnica Hyundaija, godišnje se bilježio posjet i do 400 tisuća turista. Ali i taj je proplamsaj tzv. politike suradnje zaustavljen nakon što je sjevernokorejski vojnik ubio južnokorejsku turistkinju koja je zalutala u zabranjeni dio resorta. Cestovna žila-kucavica služila je i u procesu spajanja obitelji s dviju strana granice.

„DMZ ima dvojaku simboliku, istovremeno predstavlja i komunikaciju i podjelu. U demilitariziranoj zoni oduvijek je bilo puno tenzija. U 70 godina od potpisivanja primirja dvaput smo svjedočili izrazito usijanoj atmosferi. Najprije uz prave sukobe, na prijelazu iz 1960-ih u 1970-te, za trajanja Vijetnamskog rata. Drugi put krajem hladnog rata, početkom 1990-ih. Otada do danas nema fizičkih borbi, vodi se žestoki propagandni rat. Na obje strane postoje zvučnici preko kojih obje vojske glasno kritiziraju suparnika. Od sredine 2000-ih kao novi oblik propagandnog rata uvedeni su i golemi baloni. Na sjever ih najčešće šalju članovi nevladinih organizacija s juga. U rujnu 2018. dogovorena je obustava rata preko zvučnika, ali nakon još jednog pogoršanja odnosa sve se vratilo na staro u lipnju 2020.“, pojasnio je Kim Il-han.

Dragan Nikolić ispred trećeg otkrivenog sjevernokorejskog tunela, južno od Panmunjoma, područja gdje su se sastajali korejski predsjednici. FOTO: Dragan Nikolić

Propagandni leci izloženi u Muzeju demilitarizirane zone u Goseongu isti su oni kojima se u propagandnom ratu punilo balone i slalo ih preko granice, gdje bi ciljano pukli. One koji šalju balone, a često je riječ o prebjezima iz Sjeverne Koreje, režim u Pjongjangu naziva ljudskim ološem. Na sjevernokorejske poruke sa zvučnika južni susjedi najčešće odgovaraju objavom K-pop glazbe.

„Prije 30 godina, kada sam postao zapovjednik, prvoga dana mog služenja u demilitariziranoj zoni iz Sjeverne Koreje čestitali su mi putem zvučnika, uz navođenje imena i prezimena, kao i mog čina. Propagandni rat putem zvučnika krenuo je još 1960-ih. Prvi sporazum između dviju strana o zaustavljanju te prakse potječe iz 2004. Nakon summita dviju Koreja u Panmunjomu 2018. međuvladin sporazum definirao je uklanjanje zvučnika na obje strane. Ali zbog pogoršanja odnosa režim na sjeveru vratio ih je u upotrebu. Uvijek postoji mogućnost njihova ponovnog aktiviranja i na našoj strani ako Sjeverna Koreja čini provokacije ili prijeti. Kampanja s balonima intenzivirala se, pak, nakon 2008., kada je u Južnu Koreju stiglo jako puno prebjega sa sjevera. Letke koji su govorili o životu u demokraciji Pjongjang je doživio kao prijetnju. Zato je tijekom mandata prethodne južnokorejske vlade, koja je zazivala suradnju sa sjeverom, 2021. donesen zakon koji brani slanje balona na sjever. Ali samo lani je u njima poslano oko milijun letaka“, reći će Han Ju-seong, napominjući kako baloni znaju sadržavati i USB stickove i DVD-je čiji je sadržaj usmjeren protiv Kimove diktature, a na njima se znaju naći i K-drame, omražene službenom Pjongjangu do te mjere da za dijeljenje ili gledanje stranih filmova ili strane glazbe, prema zakonu iz 2020., u Sjevernoj Koreji pojedinac može biti smaknut.

Nacionalov reporter s južnokorejskim vojnicima na korak od demilitarizirane zone. FOTO: Dragan Nikolić

U područjima tik do demilitarizirane zone triput je više sjevernokorejskih vojnika, njih oko milijun i pol, nego južnokorejskih. Postoji mješovita komisija koja prati provedbu primirja. Onoga koje je definiralo granicu na kopnu između zaraćenih strana, ali ne i na moru, pa je to uzrok mnogih incidenata. Primirjem je propisano da svaka strana ima pravo na postojanje po jednog sela u DMZ-u. Kilometar i pol od vojne demarkacijske linije nalazi se turistički vidikovac na planini Dorasan s kojeg puca pogled na oba sela. U sjevernokorejskom „propagandnom selu“ Kijŏng-dongu uzdiže se šesti najveći svjetski jarbol, visok 160 metara. Na njemu je zastava teška 270 kilograma! Dok Pjongjang tvrdi da u selu živi 200 obitelji zaposlenih na velikoj farmi, Seul uzvraća da je riječ o nenaseljenom selu s kulisama i prividom svakodnevnog života, a zapravo o isturenom vojnom položaju. U južnokorejskom selu Daeseong-dong, udaljenom od sjevernokorejskoga svega kilometar i 600 metara, jarbol je visok samo 100 metara, a zastava je teška samo 130 kilograma. Ali mijenjaju je svaka dva mjeseca, kažu domaćini, kako ne bi izgledala ofucano. U tom selu živi manje od 200 ljudi, i to samo oni koji su tu živjeli i prije rata ili su njihovi potomci (svi pozvani gosti moraju se najaviti dva tjedna unaprijed i zatražiti vojnu pratnju). Štite ih UN-ovi vojnici. Kako bi zadržali prebivalište u Daeseong-dongu, moraju ovdje godišnje noćiti najmanje 240 puta. Oslobođeni su plaćanja poreza i služenja vojnog roka. Vlasnici su velikih obradivih površina, ponajviše uzgajaju ginseng. S osmatračnice Dorasan za lijepog vremena vide se i zgrade u trećem po veličini sjevernokorejskom gradu Kaesongu. U njima su stanovi na nižim katovima skuplji, kažu na jugu, jer zgrade nemaju struje za ugradnju lifta.

Službene veze dviju Koreja nisu uspostavljene sve do 1971., kada je započela suradnja Crvenog križa na sjedinjavanju obitelji koje su zbog rata ostale na različitim stranama poluotoka. Najbliže rođake koji su ostali u Sjevernoj Koreji, otada nije vidio ni danas već 86-godišnji Um Taek-gu.

Turisti u Daeseong-dongu, jedinom civilnom selu u južnom dijelu demilitarizirane zone. FOTO: Dragan Nikolić

„Izbjegli smo tijekom rata s roditeljima jer nismo mogli preživjeti pod komunističkim režimom, tada sam pohađao treći razred osnovne škole. Do danas živim uz granicu kako bih čim prije ugledao svoju obitelj, jednog dana kada i ako dođe do ujedinjenja. Ipak, sve sam skeptičniji po tom pitanju. Ljudi koji žive u sjevernokorejskim gradovima uz DMZ svjesni su toga da se izvan diktature živi bolje. Onima koji su na selu mozgovi su tijekom posljednjih 70 godina isprani, oni nemaju doticaj s vanjskim svijetom i ne znaju ništa o mogućem ujedinjenju. Zbog njih ono zasad nije realna opcija. Stanovnike s obje strane granice treba uvjeriti da je ujedinjenje nužno. A sjevernokorejske prijetnje ili provokacije kod nas koji živimo u blizini demilitarizirane zone ne izazivaju strah. Ako Pjongjang napadne, učinit će to daleko odavde“, kazuje Um Taek-gu, koji sebe naziva ratnom izbjeglicom, a ne prebjegom.

Sedam kilometara od demilitarizirane zone nalazi se još jedno mjesto koje pohode brojni turisti željni saznanja o Korejskom ratu. Kompleks Imjingang prostire se na površini 40 nogometnih igrališta. Otuda je moguće vidjeti i Most slobode, kojim su se 1953. kući vratila 12.733 pripadnika južnokorejskih i UN-ovih snaga, tadašnji ratni zarobljenici. Svake godine održavaju se u Imjingangu okupljanja posvećena ujedinjenju. Najčešće ispred Mangbaedana, memorijalnog oltara čiju je izgradnju financirala južnokorejska vlada. Na mjestu s kojega se pruža pogled prema Sjevernoj Koreji dotad su se svakog korejskog Dana zahvalnosti okupljale brojne izbjeglice i svaki put bi izgradile privremeni oltar, odajući počast svojim precima i najbližima koje su ostavili na sjeveru. Jedan od najmanje tri milijuna izbjeglih je i 78-godišnji Kim Hyung-hoon.

„Pobjegao sam s roditeljima kada sam imao četiri godine. Živjeli smo dugo blizu granice, ali roditelji nisu dočekali ujedinjenje. Bio sam u Sjevernoj Koreji 2006., dok su bile moguće turističke ture. Proveo sam tamo dva dana i dvije noći. Vidio sam nevjerojatan prizor – troje ljudi radi u polju, a kontroliraju ih trojica vojnika. Tada sam sam sebi rekao kako taj režim nije održiv čak ni ako se ujedinimo. Svaki put kad svjedočimo nekoj sjevernokorejskoj prijetnji, nemam straha, ali shvaćam da sam korak dalje od povratka kući. Što sam stariji, sve se manje tome nadam“, tronutim glasom rezonira Kim Hyung-hoon.

Do prije desetak godina statistika je godišnje bilježila gotovo 3000 prebjega iz Sjeverne u Južnu Koreju. Uoči pandemije koronavirusa taj se broj spustio na oko 1000, a za režima u potpunosti zatvorene sjevernokorejske granice pao je na svega 67 ilegalnih uspješnih prelazaka u 2022.