Ekonomski kuršlus na svjetskoj razini i posljedice kornavirusa i potresa na lokalnoj razini učinile su svoje. Cijeli svijet je stao i posljedice ovakvog stanja imaju težak udarac na najbogatije zemlja, a kamoli na Hrvatsku koja je jedna od najsiromašnijih zemalja Europske unije.

Za neku stabilizaciju i vraćanje na staro, uz rješavanje posljedica trenutnog stanja procjene se trenutno kreću od minimalno pet godina.

Iz mikro perspektive prosječnog navijača Dinama, kojeg najviše (nažalost) muči maksimirski stadion (a ne pljačka i demokratizacija kluba) to znači kako od niza obećanja danih od Vlade, gradonačelnika, predsjednice države, čelnih ljudi Dinama o dovršetku/izgradnji (novog) stadiona zbog današnje situacije – dugoročno ne bude ništa.

Gradski proračun prije pandemije i potresa bio je nategnut s dubiozama uzrokovanim kriminalom, uhljebljivanjem te rješavanjem krucijalnih problema spomenika i fontana. Sanacija posljedica potresa gdje će se po nekim procjenama trećina donjogradskih zgrada morati rušiti dijelom će se pokriti iz EU fondova (koji zbog Brexita i virusa sigurno budu financijski preslagivani što znači manje novaca), a drugi dio ide na Grad Zagreb i Vladu.

Perspektiva Maksimira (ili nekog novog stadiona na drugoj lokaciji makar to nema smisla) u dogledno vrijeme osuđena je na višegodišnje mirovanje, uz eventualno nužno kitanje, gletanje, krpanje i farbanje postojećeg nefunkcionalnog mastodonta koji bi tobože trebao biti stadion.

U dogledno vrijeme jedino je sam klub taj koji može pokrenuti pitanje dovršetka stadiona. Zaboravite na javno financiranje (osim ovih godišnjih klasičnih gradskih desetak (ako i toliko?) milijuna kuna) jer – novca više nema.

Zbog potencijalne recesije više nema ni mogućnosti jeftinog zaduživanja Dinama u bankama koje je istovremeno moglo financirati gradnju uz zadržavanje konkurente ekipe koja puni klupsku blagajnu.

Ponašanje uprave kluba u posljednje vrijeme sluti kako novaca nakon dvije sjajne poslovne godine opet na potpuno nejasan nedostaje.

Zadnjih šest-sedam godina koje su bile ekonomski povoljne za Hrvatsku, prvenstveno zbog jačanja turizma i ulaska u EU kojim se BDP ojačao stranim investicijama, koincidirale su sa dobrim rezultatima Dinama.

No s novcem koji je prošao kroz klub, neracionalno se raspolagalo o čemu svjedoči i nepravomoćna presuda i optužnice na lageru.

Vrijeme “debelih krava” ponovno je izgubljeno i problem stadiona ulazi u svoju dvadeset i treću sezonu bez ikakve natruhe da bi mogao biti riješen.

Tipični navijač Dinama ne zamara se diktaturom u klubu i nepravomoćnom pljačkom Dinamovog novca. Njegov najveći problem je maksimirska štala. Ta kuća bez krova i iduće desetljeće ostaje nefunkcionalno svratište koje skriva u svojoj zapadnoj tribini sve ono najgore što je satkano u naše društvo – diktaturu, pljačku i politikanstvo uz blagoslov državnih institucija.

Ostati će i dalje gruntanje kako svi imaju stadion jedino Zagreb i Dinamo nemaju. Nemaju jer ga nije imao tko napraviti. Odnosno imao je, ali pod uvjetom da se to ne financira njsgovim novcem.

Makar, kad se bolje razmisli, možda i bolje da nije. Još bi više javnog i Dinamovog novca otišlo tko zna gdje i kako, a zar zaista itko vjeruje da ljudi koji odlučuju o tome imaju nakon svega što ih se tereti iole poštene namjere? Bi li vi piromanu dali šibice u ruke?