Samoborček je od 16. siječnja 1901. do kraja 1979. vozio između Samobora i Zagreba, povezujući obrtništvo, industriju i trgovinu dvaju gradova, zbližavajući ljude i njihove sudbine. Vlak je svakodnevno prevozio radnike, đake, kumice, purice, kokice, sir, vrhnje, izletnike…

Na svom putu od Zagreba prema Samoboru prevaljivao je desetljećima dvadesetak kilometara kroz ukupno dvadeset i pet postaja. Parnu lokomotivu s vagonima s vremenom je zamijenio u svjetskim okvirima najmoderniji aluminijski diesel elektromotorni vlak (DEV).

Samoborček je postao sastavni dio života tamošnjeg stanovništva, no ipak je proglašen nerentabilnim pa je “kao gotovo osamdesetogodišnji starac” svoju posljednju vožnju u Samobor, ali i u povijest, imao na Staru godinu 1979. Na tom ispraćaju nije svirala glazba i nije bilo dirljivih riječi oproštaja. Zvižduci su bili tihi, zvučali su poput jecaja za nesretnom sudbinom, a vožnja prema Samoboru kažu da je bila sporija no ikada.

Mnogi Zagrepčani Samoborček pamte i kao omiljeno prijevozno sredstvo za izlete u taj obližnji gradić, što je zauvijek ostalo zabilježeno i u proslavljenom filmu “Tko pjeva, zlo ne misli” Kreše Golika. Tehnički muzej Nikola Tesla u Zagrebu u svom stalnom postavu čuva “Peglicu“ i jedan putnički vagon. Parna lokomotiva, proizvedena u Njemačkoj korištena je na toj pruzi između 1930 i 1960. godine.