Doista, Boškovićev rad u astronomiji i geodeziji 18. stoljeća bio je dobro zapažen, što mu je priskrbilo ugled Kraljevskog društva u Londonu. Štošta bi se moglo reći o Tesli, kojem svijet duguje zahvalnost za njegove genijalne izume i patente. Ipak, ovaj je članak posvećen uspomeni na Andriju Mohorovičića, uistinu iznimnog znanstvenika, koji je malu Hrvatsku ucrtao na znanstvenu kartu svijeta.

Rođen 23. siječnja 1857. na sjevernoj obali Jadranskog mora u malom ribarskom mjestu Volosko, mladi Mohorovičić odrastao je okružen i opčinjen morem. Zauljena površina mora, koja je u svojoj mirnoći i izdašnosti punila ribarske mreže, frustrirala je ljude svojom žestinom u trenucima kada je olujna bura tjerala mase hladnog zraka iz Panonske nizine, često dosežući brzinu od 200 km/h. Iz svoje obiteljske kuće izgrađene od bijelih blokova vapnenca koja i danas stoji tek nekoliko metara od mora, mladi Mohorovičić promatrao je galebove, oblake, vjetrove i vremenske prilike kada je počeo razmišljati o svom životnom pozivu.

Nakon što je završio gimnaziju u obližnjoj Rijeci, rastaje se od obitelji, te poput mnogih mladih Hrvata u to vrijeme kreće u novi život kao student na jednom od uglednih austrijskih sveučilišta.

Otišao je u Prag, gdje je studirao fiziku i matematiku, a svoje korijene istraživao je družeći se sa slavenskim vršnjacima. Profesor Mach predavao mu je fiziku, a Durege matematiku. Upoznavši se s teorijom elastičnosti tijekom treće godine, dvadesetogodišnji Mohorovičić sada je bio spreman doći do jednog od najvećih geofizičkih otkrića 20. stoljeća. Ali, tek za jedno 32 godine, tijekom kojih se afirmirao kao meteorolog.

Po povratku u Hrvatsku predavao je u gimnazijama u Zagrebu (1879.-1880.) i Osijeku (1880.-1882.), zatim matematiku, fiziku i meteorologiju na Nautičkoj školi u Bakru (1882.-1891.). U to vrijeme oženio se Silvijom Vernić i dobio četiri sina: Andriju, Ivana, Stjepana i Franju. Zanimljivo je da je obiteljska tradicija bila da se prvi sin zove po očevom imenu.

U to vrijeme započinju i njegova meteorološka istraživanja, koja kulminiraju doktoratom 1893. godine na temelju disertacije pod naslovom: ‘O opažanju oblaka, te o dnevnom i godišnjem periodu oblaka u Bakru’. Pomogao je u osnivanju Meteorološkog zavoda 1891. (kasnije nazvan Zavod za meteorologiju i geodinamiku, a danas Geofizički zavod), u kojem je radio do 1922., godine kada je otišao u mirovinu. Godine 1894. preuzeo je mjesto predavača na Sveučilištu u Zagrebu, a 1898. godine postao je redoviti član Akademije znanosti i umjetnosti.

Njegov rad na atmosferskim rotorima s horizontalnom osi bio je nadaleko poznat. Na primjer, citiran je u knjizi Alfreda Wegenera ‘Termodinamika atmosfere’ (Wegener je poznat po svojoj hipotezi o ‘kontinentalnom pomaku’). Ne samo da je bio ravnatelj Meteorološkog opservatorija u Zagrebu od 1892. do 1922. godine, nego je ujedinio Hrvatsku meteorološku službu i preuzeo dužnost svakodnevnog objavljivanja vremenske prognoze tijekom dvadesetak godina.

Vrijedno je istaknuti što je Mohorovičić napisao o budućnosti meteorologije 1901. godine: ‘Konačni zadatak meteorologa jest, da postavi diferencijalne jednadžbe gibanja zraka, te kao integral dobije općenito kolanje atmosfere, a kao partikularne integrale i ciklone, anticiklone i tornade i nevrijeme sa grmljavinom.’

Moglo bi se reći da ova misao i danas opisuje stanje vremenske prognoze.

Nejasno je što je Andriju Mohorovičića potaknulo da u srednjim godinama života svoju pozornost s meteorologije usmjeri na seizmologiju. Bio je pravi učenjak; na primjer, osim materinskog hrvatskog, govorio je još pet europskih jezika i dobro poznavao latinski i grčki. Oduvijek su ga zanimala promatranja, stoga bi bilo dobro pretpostaviti da je okidač bila činjenica da je njegova domovina bila izložena visokoj stopi seizmičnosti, a seizmologija je bila u fazi rađanja kao nova znanstvena disciplina u geofizici te se pokazala kao izazov.

Ulogu seizmologije Mohorovičić opisao je ovako: ‘Zadatak je seizmologije, da prouči unutrašnjost zemlje i da nastavi ondje, gdje geolog prestaje, a ima u modernim seizmografima neku vrst dalekozora, kojim može posmatrati najveće dubine.’

Godine 1901. Mohorovičić je pomogao u nabavi prvog električnog seizmoskopa (Agamennone), a 1905. iz Budimpešte je posudio seizmograf tipa Vicentiny. Ovaj instrument proradio je 4. travnja 1906., što se prihvaća kao dan osnutka Zagrebačke seizmološke postaje (ZAG), a na seizmogramu broj 9 zabilježio je Veliki potres i požar u San Franciscu 1906.!

Ujutro 8. listopada 1909. potres je zatresao seljačke kuće i staje u kupskoj dolini. Opremljen seizmografom tipa Wiechert i njegovim zapisom u Zagrebu, samo 30 km sjeverno od epicentra, Mohorovičić je dobio dodatne seizmograme s više od 35 drugih europskih postaja. Zanimljivo je primijetiti da dok je ovaj potres definitivno otvorio put otkriću diskontinuiteta između kore i plašta, Mohorovičić ga je iskoristio za prilagodbu svog niza empirijskih krivulja seizmičkih valova, koje je sastavio iz niza sredozemnih potresa koji su se dogodili u prethodnim godinama.

U neobično dugom i narativnom radu koji je izašao dvojezično (na hrvatskom i njemačkom) u Godišnjem izvješću zagrebačkog meteorološkog opservatorija 1910. godine, Mohorovičić je pomoću diferencijalnog računa i teorije zraka valova riješio dubinu do diskontinuiteta. Zanimljivo je da se njegov pristup može opisati kao kombinacija geofizičkih direktnih i inverznih metoda i zanimljiv je u vremenskom kontekstu otkrića. Dubina od 54 km koju je dobio kao dubinu koja razdvaja Zemljinu koru i plašt dobro se slaže sa suvremenim procjenama za područje sjeveroistočne Hrvatske, na koje je njegovo proučavanje bilo ograničeno zbog putanja valova iz Pokupskog prema europskim gradovima u kojima su zabilježeni.
Mohorovičić je preminuo 1936., simbolično, u istoj godini koja je svijetu donijela još jedno, doista divovsko otkriće, Inge Lehmann – da Zemlja osim vanjske ima i unutrašnju jezgru.

Danas, kad kao ljudska vrsta, razmislimo o tome koliko znamo o unutrašnjosti planeta na čijoj površini dijelimo ovaj trenutak u beskonačnosti vremena, shvaćamo da smo se popeli na ramena Mohorovičića i Lehmann, velikana geofizike, i stojimo čvrsto na njima.

Nova saznanja o Zemlji neizbježno su na pomolu. Misija japanskog istraživačkog broda Chikiyu da probuši Zemljinu koru, dopre prvi puta do Mohorovičićeva diskontinuiteta, do plašta Zemlje i uzoraka stijena iz tih dubina, simbol je svih naših znanstvenih borbi i pobjeda, prava ostavština izvanrednog znanstvenika, koji je jednom usmjerio svoj dalekozor iz oblaka prema najvećim dubinama Zemlje.”

“ANDRIJA MOHOROVIČIĆ – IZVANREDNI ZNANSTVENIK KOJI JE USMJERIO DALEKOZOR PREMA DOLJE”

Napisao: prof. dr. sc. Hrvoje Tkalčić
Izvorni članak preveden s engleskog na japanski objavljen je u časopisu Japanskog seizmološkog društva – Naifuru.
Prijevod: Hilarija Lozančić Benić, prof.